Novosti

Adi Alić, bosanski zmaj iz američkog gladijatorskog ringa

Kao trogodišnjak napustio je rodno Sarajevo, koje nije zaboravio i u koje se nedavno vratio prvi put nakon 10 godina. Adi Alić (27) duže od dvadeset godina živi u Americi, gdje se više nego uspješno bavi raznim sportovima, prije svega borilačkim vještinama koje kombinira disciplinama naziva MMA ili Mixed Martial Arts ili Kombinirane borilačke vještine. Sport koji je ovdašnjoj publici poznat po kavezu u kojem sportisti kombiniraju sve postojeće borilačke vještine, od boksa preko kick boxa i hrvanja, do jiu-jitse, donio je Adiju Aliću titulu prvaka Amerike u amaterskim kategorijama. Adi se danas bori u mnogo većem rangu, kao profesionalac, gdje pokušava pronaći svoje mjesto u ringu. Član je tima ATT, ekipe iz Miamija pod “palicom” čuvenog menadžera Narcisa Mujkića. U svijetu borilačkih sportova ATT je ono što su u nogometu Barcelona ili Madrid

 

Drugog marta ove godine Rusija se našla u blagom šoku. Na moskovski ring i duel s lokalnim bokserom Alexanderom Matmuratovim izašao je neobičan protivnik: čovjek s američkim državljanstvom, neobičnim imenom i šalom s bosanskim grbom oko vrata. Ovdašnji mediji nisu propustili još jedan neobičan detalj. Adi Alić je nosio šorc s izvezenim bosanskim grbom i ljiljanima. Adi je, inače, navikao biti okružan publikom koja ga bodri, no u Rusiji je bilo drugačije.

– Kada izlazim u ring, uvijek je drugačije, nekada sam veseo, nekada sam hladan. Sjećam se kada sam se borio na svoj rođenadan, u junu. Moj otac je bio tu, prijatelj je sjedio tu, u korneru. Adnan, moj brat, bio je tu, baš mi je bilo sve ok… Bio sam sretan, jer idem da se borim. Sad, u Rusiji sam bio sam. Bilo je nekakvih malih problema u mojoj organizaciji, trener nije mogao doći. Rusi me gledaju i kao da žele reći: “Šta je ovo?” U hotelu je bilo problema. Niko ne priča engleski, svi su hladni prema tebi. Sebi sam rekao: “Ja ovdje pobjeđujem! Nećete me dobiti ovdje.”To je naš mentalitet, ne možeš ti to kontrolirati. Samo se treba otvoriti i šta bude, neke bude – priča Adi.

PORAZ JE NAJGORI 

Adi je od Rusa izgubio odlukom sudija, a borba je bila izjednačena, mada je protivnik bio vještiji u karate udarcima, te čak našeg sportistu jednom udario u jetru. Alić se na kraju morao pomiriti s nepravednim i nezasluženim porazom.

– Poraz je najgori osjećaj, mrzim ga. Borim se sa sobom da to ne bude tako. Kad to osjetim, ponekad plačem, ubija me. Nisam čovjek koji voli izgubiti. Kada je riječ o borbi, neke stvari me jednostavno ne zanimaju, a kada je borba “jedan na jedan”, volim pobjeđivati. Ne volim da me niko dira. Ko to radi, ja ga odmah “ukinem” – kaže Adi.

adi bokser4

Iako su borbe u MMA kavezima žestoke i okrutne, borci se međusobno respektiraju, bar dok ne počne borba.

– Dobro, uvijek imaš neki respekt za protivnike. I on i ja smo dali sve od sebe, imaš taj neki respekt. Samo ti i tvoj protivnik to razumijete, svi drugi to komentarišu. Imati respekt za protivika je nešto fino, veoma ljudski… A prije borbe ne zanima me ni šta on gleda, šta priča, šta misli. U borbi protivnika gledam kao da ću ga pojesti. Kada stanem ispred njega, ne mislim šta će on meni raditi, nego šta ću ja njemu, a prije toga, trema me uhvati kada dobijem ime, onda mi se sve znoji, baš i srce. Znam da taj čovjek dolazi i da se sprema, po mene dolazi. Tad mi je najgore, i samo mislim kako ću ga pobijediti nakon tri mjeseca priprema…To je drugačije, a kada ga pogledam, nema tu ništa – kaže Adi.

Rano se počeo baviti sportom. Ne baš ugodan život u izbjegličkom kampu u Hrvatskoj natjerao ga je da se nauči boriti i braniti od nasilnika. Sa 12 godina postao je hrvač, sa 17 godina postao je MMA borac. Danas trenira dva puta dnevno i tvrdi da su borbe manje naporne od nevjerovatno teških treninga.

Zbog karijere je Adi iz “rodnog”, ali mirnog i kišovitog Baltimorea preselio u sunčani, ali pulsirajući Miami, gdje danas živi i trenira.

– Prelazak je bio odličan potez. Volim Baltimore, ima mnogo zanimljivih mjesta i dešavanja, ali je hladan, postindustrijski grad. Ipak, California i Florida su centri MMA sporta. U Baltimoreu ima nekoliko timova, ali tu nema najboljih boraca, dok ih je na Floridi više desetaka – kaže Adi.

Porodica Alić je u Baltimore došla bježeći od rata u domovini. Svoj izbjeglički “staž” upisali su u Hrvatskoj i Njemačkoj, gdje su im domaćini u jednom momentu otkazali gostoprimstvo. Adiju su još živa sjećanja na momenat kada je napustio rodno Sarajevo.

– Sjećam se dana kada smo spakovali stvari. Mislio sam da idemo na neki izlet, nešto tako. Sjeli smo u autobus, majka mi je rekla: “Okreni se, maši dedi i starom i to je to”.U Hrvatskoj smo bili u mjestu Krvavica, zatim smo otišli u Njemačku, pa opet u Hrvatsku pa opet u Njemačku. U Njemačkoj smo ostali u Neckarsulmu, gdje sam išao u vrtić i u prvi razred. Njemačke vlasti su tada odlučile da se trebamo vratiti u Bosnu. Porodica je donijela odluku da ode za Ameriku, imali smo rođake u Baltimoreu, gdje sam od drugog razreda nastavio školovanje – kaže Adi.

Adaptacija na život u novoj zemlji nije bila lagana. Adi to zna i danas, kada ga na mečevima najave kao “takmičara iz Sarajeva”. Domaći borac, Amerikanac, ima malo više simpatija kod sudija.

– Iskreno, ne znaju ni oni šta je Bosna, gdje je to – šta je to. Oni misle da smo mi dio Rusije. Dobro, ja sam malo “crn” pa misle da sam Kubanac ili da sam Latinoamerikanac. Teško je bilo… Amerika je totalno drugačija nego naša zemlja. Morao sam se naviknuti.

Bilo je zanimljivih momenata u kući Alića, kada su otac Meho i majka Ismeta otkrili kakvim se sportom bavi njihov sin.

VELIKI BORAC 

– Htjeli su me voditi doktoru, eto kako su reagovali. Otac je bio protiv toga 100 posto, kada su vidjeli da je to nešto ozbiljno, da to nije zezancija. Otac nije razumio čime se ja bavim dok nije došao na moj profesionalni meč u Baltimoreu. Tada sam protivnika za minutu “završio” i to knock outom. Cijela dvorana je bila na nogama i uzvikivala moje ime. Otac je tada pomislio: “Možda moj Adi može nešto od ovoga napraviti. To je nešto pozitivno”. Dok je mama pomislila nešto u stilu: “Ubiše mi dijete”. Ona nije mogla gledati hrvanje… Malo je grub sport, ali nije ništa kao ovo. Razmijem je, ne bih ni ja mogao gledati svoje dijete u ringu. Ne bih mogao podnijeti ni da moj brat uđe u ring, nema šanse, ne mogu gledati. I kada mi se drugovi bore, teško je to gledati – kaže Adi.

Alić nam otkriva kako je MMA veliki biznis i svijet u kojem se okreće jako puno novca, naročito u Rusiji i Istočnoj Aziji, gdje se u ovaj sport ulažu ogromna sredstava. I Adi nam govori da se od njegovog sporta može sasvim pristojno zaraditi. Jednog dana, kada okonča karijeru, planira se vratiti u domovinu i otvoriti sportsku školu.

– Engleski je malo problematičan za moje roditelje. Znaju ga oni pričati, ali im je još teško. Ipak su se tamo navikli. Mi smo tamo skoro 20 godina. Oni će se vratiti kada odu u penziju. Meni se sviđa Florida. Ali, kada završim karijeru, volio bih ovdje u Bosni otvoriti svoju školu borilačkih vještina. Možda da to počnem u Baltimoreu, a da nastavim ovdje. Volio bih raditi s djecom – kaže Adi.

Iako u Americi živi duže od 20 godina, tamo se školovao i ostvario jako dobro sportsku karijeru, Adi ne zaboravlja odakle je došao. Adi Alić je jedna od najboljih sportskih priča naše zemlje, čovjek koji je od bebe-izbjeglice postao prvak Amerike. Za Adija će svijet još čuti, u to smo sigurni.

Adi nam otkriva kakva je ishrana potrebna za izuzetne fizičke napore kojima je izložen.

– Ne smijem jesti šećer. Sve što jedem mora biti prirodno, nikako drugačije. Žitarice, jaja, krompir, piletinu ili odrezak. mnogo zeleni, špinata, povrća.

Djevojke vole snažne i sportski građene momke. Mnogi bi muškarci poželjeli njegove mišiće i iskoristili ih kao “adut” u ženskom društvu. Ne i Adi.

– Ne volim okolo pričati da se borim, mnogo ih misli da si neki opasan, sumnjiv tip. Žene u Bosni kažu: “Šta mašeš, jesi li lud?”. Ne shvataju ovaj sport, misle da samo stavim štitnik u usta, rukavice i mašem, kao da nema tehnike. Ali, da budem kakav jesam, sviđam im se. Istina, nisam ja Cristiano Ronaldo. Biti MMA borac nekada pomaže, nekad ne pomaže. Ne volim da znaju čime se bavim, volim da me zavole, jer sam ja zapravo ja. Ne nešto drugo.

Kick bokseri su često “junaci” crnih hronika” te su na glasu kao momci skloni izazivanju nevolja. Adi razmišlja drugačije.

– Sklonim se ja od toga. Bilo je mnogo toga dok sam bio malo mlađi. Neki moji drugovi su se ponašali možda kako ne treba, znali su da ću im pomoći. Onda se počne priča. Ne dao Bog da slomim ruku ili nešto tako, osjećao bih se kao idiot. Ne volim se tući na ulici. Ja sam jednostavno sportist, kod mene toga nema. Ako se trebam odbraniti, ja ću se braniti. Mnogo puta sam se nalazio u tim situacijama. Radije ću se povući, nego se tući.

adi bokser1