upruga i kćerka, koja ima tri godine, ne doživljavaju me kao pisca, za njih to nisam. Za njih sam Andrej i tata. Nemam namjeru odgajati dijete da joj je otac pisac i da to nešto osobito znači. To jednostavno nije moj način.
Pisac i kolumnist Andrej Nikolaidis rođen je u Sarajevu prije 43 godine, no veći dio života, tačnije od 1992., on živi u Crnoj Gori, u gradu Ulcinju, gdje uspješno stvara i gradi književnu i novinarsku karijeru. Nikolaidis je snažan kritičar društvenih zbivanja, kako u svojoj zemlji, tako i u Regionu, njeguje prepoznatljiv, britak stil pisanja koji ne štedi nikoga. Zbog toga je omiljen kod publiike i kritike, ali ne i onih koje kritizira u svojim tekstovima. Javnost u Regionu svojevremeno je bila šokirana kada je sud u Crnoj Gori presudio u korist uvrijeđenog Emira Kusturice, te naredio Andreju Nikolaidisu da kontroverznom reditelju plati 5.000 eura odštete za duševnu bol, zbog teksta “Dželatov šegrt”, objavljenog u podgoričkom nedjeljniku “Monitor”. To je veliki novac za jednog pisca u svijetu gdje se od pisane riječi teško ili gotovo nikako ne može živjeti. O tome kako je biti pisac u današnjem vremenu, kako je iz rodnog Sarajeva završio u Crnoj Gori i koliko mu prija mir Ulcinja, Nikolaidis je govorio za “Azru” prošle sedmice, nakon promocije svoje nove njige “Mađarska rečenice,” u sarajevskoj knjižari “Buybook”.
Otkud Andrej Nikolaidis u Crnoj Gori?
– Zato što su Nikolaidisi već dugo u Ulcinju. Čitav 20. vijek su u Ulcinju i otac je iz Ulcinja došao u Sarajevo, gdje je studirao. Moje prezime je grčkog porijekla i moji su migrirali, to je nekada bila granica. Djed je odlično govorio albanski. Posljednji jezik koji je bio je ovaj bosankso – srpsko -hrvatsko – crnogorski. Veći dio svoga života živim u Ulcinju. Da mi ne odgovara, ne bih bio tamo. Mnogo ljudi od života žele nešto drugo. Ja ne, ja volim mir. Ljudi u Ulcinju su jako tolerantni. Jako lijepo su me primili, između ostalog, zato što ja i jesam njihov. Čak i kada bih pisao grublje stvari o gradu, nikada mi nisu ništa zamjerili.
Vi ste i Bosanac i Crnogorac?
– Svakako Bosanac jesam, tu sam rođen, to mi niko ne može uzeti. Crnogorac sam zato što imam Crnogoraca u familiji, tako bi se reklo. Bio sam i na svoj način politički aktivan, učestvovao u onome što je rezultirao nezavisnom Crnom Gorom. Volim tu zemlju.
Često ste u Sarajevu?
– Ovdje se odlično aklimatiziram. Zapravo se i nemam potrebe aklimatizirati i ne vidim ja tu neku veliku razliku. Meni sve odgovara. U Sarajevo ulazim, prije svega, u prostor uspomena. To kako meni izgleda Sarajevo, realno ne izgleda tako. Dolazim u nešto što već imam definisano u svojoj glavi.
Rođeni ste 1974., danas je 2017. i svijet se jako brzo mijenja? Može li se čovjek Vaših godina uklopiti u doba “startupa”, visoke tehnologije, društvenih mreža?
– Djelomično sam uklopljen i nisam na društvenim mrežama. Mene je toga strah, ovog svijeta me je generalno strah. Između ostalog, zato živim u malom gradu koji kao da nije s ovoga svijeta. Živeći u Ulcinju, ja živim i svoju prošlost i prošlost evropske civilizacije. Svako ko im dijete upita se: “A šta će biti sutra?”. “Kako će moje dijete živjeti?”. To je stvar koja može da izludi svakog čovjeka koji ima dijete, ali, s druge strane, život u bilo koje vrijeme, u bilo kojem kontekstu, bolji je od nedostatka života. Što bi rekli: “Bolje biti živ nego ne bit’, pa ma kako da je”, a ljudi su se uvijek borili i uvijek će se boriti i generacije naše djece će imati svoje borbe. Uopšte ne sumnjam, da, kako budu starjeli, da će i njima svijet u kojem se budu zatekli izgledati jednako strašno kao što nama sad izgleda ovaj. To je priroda svijeta. On se uvijek mijenja i mi uvijek na promjenu reagujemo s izvjesnim strahom.
Gdje putujete?
– Dugo nisam putovao nigdje. U jednom momentu mi je istekao bh. pasoš, a dugo nisam imao nikakva dokumenta, nisam uzeo izbjeglički status, dakle potpuno sam bio ilegalno u Crnoj Gori. Nisam se čak ni prijavio ni uzeo tu izbjegličku kartu. Sada sam državljanim Crne Gore, dali su mi počasno državljanstvo kao značajnom piscu, ali sam to dobio 2008. ili 2009., do tada nisam imao dokumente. Sve mi je to patetično i nikad se ne bih nazvao apatridom. Samo znam da nisam imao nikakav dokument i budući da je tako bilo, nisam putovao. Iskreno, ja zapravo nikada, osim jednom sa suprugom, nisam otišao na putovanje koje sam platio, jer nisam imao para, osim što nisam imao pasoš, nego su mi knjige prevodili i zvali me na neke festivale pa sam vidio ponešto od evropskih gradova. Nisam nikada bio van Evrope. Najdalje što sam stigao jeste sjever Švedske i Norveške. Vidio sam ponešto od Evrope, o tome sam i pisao.
Prostor od Boke Kotosrke do Češke, do prije 100 godina je bio jedna država, jedan kulturni prostor. Jesu li zemlje bivše SFRJ jedan i jedinstven kulturni prostor?
– Joj što vi imate teška pitanja (smijeh). Ovo sve doživljavam kao svoj kulturni prostor, svi funkcioniramo kao jedno. Očigledno je tako, jer nam ne trebaju prevodioci. Zato što štampam knjige ovdje, u Zagrebu, ponekad u Beogradu. I to sve ide. S druge strane, ne znam, prije svega, kako većina ljudi razmišlja, zato što s većinom nemam nikakav kontakt i ne čitam ono što oni čitaju, ne gledam televizisijske kanale koje oni gledaju. Radije gledam filmove sa streama, znači spojim kompjuter na televizor i gledam filmove. Ne gledam dnevnik i slične TV programe. Bio sam ovih dana gost u Banovićima, nisam mogao da spavam i uključio sam televizor. Ne znam kako se taj kanal zove, KCN ili slično, helem ne znam. Ovako to izgleda. Ima nešto o čemu sam čitao, a zove se Dark ili Deep web, gdje se dogovaraju ubistva i svakakve druge nemoralne stvari. Kada sam uključio taj kanal, pomislio sam da sam se prikačio na “to”, na taj Dark ili Deep web. Na tom kanalu ide narodna muzika, ispod se emituju poruke od kojih su neke apsolutno nelegalne. Poruke su seksualne prirode, gdje se dogovaraju seksualni susreti. Onda ide poruka: “Romkinje mlade, što mlađe želim” i broj telefona. Siguran sam da to nije legalno, da se tako izrazim i to je, ipak, išlo uživo u programu na televiziji. To me je upravo podsjetilo zašto ne mogu da slušam tu muziku, gledam tu televiziju i čitam te novine. I budući da ne znam kako većina ljudi funkcioniše, ja ne znam koja je njihova kultura, da bih mogao da odgovorim na pitanje o tome šta je ovdašnji kulturni prostor. Očito, kultura tih ljudi nije ista kao i moja kultura.
Može li se u Crnoj Gori živjeti od pisanja?
– Mislim da se nigdje na prostoru bivše Jugoslavije ne može živjeti od pisanja. Ni jedan Miljenko Jergović, koji prodaje najviše, ne može živjeti samo od književnosti. Morao ili ne morao, on takođe redovno piše za novine. Mislim da i Svetislav Basara, koji takođe prodaje mnogo, mora svaki dan da “dere” onu kolumnu u listu “Danas”. Zato nema šanse da se živi od pisanja. Ali, to nije tragedija. Tragedija je sljedeće: To što vi čak i “vani” imate male šanse da živite od toga.
Šta radi Andrej Nikolaidis kada ništa ne radi, ne piše kolumne i ne bavi se svijetom oko sebe?
– Kada ništa ne radim, ja baš ništa radim. Inače, mogu jako dobro da se isključim iz svega. Hedonist sam, volim duhan, volim kafu. Da sam postigao neki veliki književni uspjeh, koji mi je donio mnogo novca, ne bih radio ništa. Družio bih se sa ženom i djetetom i ujutro, dugo, dugo satima pio tu kafu, gledao more i pušio. I ništa drugo.
Da li je Ulicinj dobro mjesto za uživanje?
– Ulcinj je odlično mjesto za to.
Kako Vas porodica doživljava kao pisca?
– Oni mene ne doživljavaju kao pisca. Za moju suprugu i kćerku, koja ima tri godine, ja to nisam. Za njih sam Andrej i tata. Nemam namjeru odgajati dijete da joj je otac pisac i da to nešto osobito znači. To jednostavno nije moj način.
Za 50 godina, hoće li neka vlast knjige Andreja Nikolaidisa uvrstiti u lektiru, recimo “Mađarsku rečenicu”?
– Znaš šta…? Još uvijek nisam napisao knjigu koju treba da napišem. Mislim da još imam šanse da napišem nešto što će ljudi čitati za 50 godina. Možda nemam, možda je to samo moja iluzija. Ali mislim da ne, stalno to odgađam, možda zato što to, ustvari, nemam ili što se za to pripremam. Jedini razlog zbog kojeg i dalje pišem je to što mislim da mogu bolje. Večeras sam pričao o tome, da nisam zadovoljan kada otvorim svoju knjigu i često me bude stid, bude mi neprijatno. Možda bolje od toga ne mogu. Želim da vjerujem da ću jednom sjesti i napisati nešto čime ću doista biti zadovoljan. A to šta će biti ubuduće, kako će nas posmatrati, kako će to sve ići, to niko ne zna i, vjerovatno, je dobro što ne zna.