Nakon duže vremena Srđan Vuletić, bh. filmski i pozorišni reditelj, govori za naš magazin. U producentskim krugovima se šapuće da nakon osam godina ponovo staje iza filmske kamere i priprema novi film. Hoće li tematski biti na tragu onoga što smo imali priliku gledati u naslovima “Teško je biti fin” i “Ljeto u zlatnoj dolini”, za Srđana je još rano da govori. No, otkriva nam trenutno stanje na bh. kulturnoj sceni, te priča zašto se puls jednog društva mnogo bolje može opipati na društvenim mrežama nego u klasičnim medijima.
Razgovarala: Selma Hodo
Foto: Admir Kuburović Tesla
Predstava bh. filmskog i pozorišnog reditelja Srđana Vuletića “Kad bi naglas govorili” krajem marta je doživjela svoje 26. izvođenje. Iako se u sarajevskom Kamernom teatru 55, igra godinu, karte su svaki put danima rasprodate.
– Od samog početka sam vjerovao da će predstava biti dobra i nisam se previše bavio time da li će sale biti pune sve vrijeme, ali negdje pred kraj procesa rada, kada smo već došli u fazu generalnih proba i stidljivo počeli puštati publiku da dobijemo bilo kakvu reakciju, vidjeli smo da predstava komunicira nevjerovatno dobro, shvatili smo da će biti dobro prihvaćena. Ispostavilo se da su baš ti ljudi, njih nekoliko stotina koji su uspjeli ući na probe, bili naš najbolji mogući marketing. Socijalne mreže su buknule, u smislu da su jedni drugima govorili: “Ovo morate pogledati!”. I nakon što na svoju stranu dobijete taj „word of mouth”, sve je lakše – kaže Srđan.
Predstava „Kad bi naglas govorili” rađena je prema savremenom dramskom tekstu Adnana Lugonjića. Budući da se bavi bh. svakodnevicom, može li se u tome tražiti razlog zbog kojeg je, zapravo, toliko gledana?
– Adnan je nesumnjivo napravio odličan tekst, koji tretira likove koje svakodnevno srećemo, u kojima se možemo prepoznati, vrlo je aktuelan i to ne na nekom dnevno-političkom nivou, što je jedan od razloga zašto je predstava gledana. Mislim da su i glumci uradili fantastičan posao, da su svi kreirali zapamtljive uloge, te da je cijela predstava na neki način savršena platforma u kojoj su glumci raznih generacija pokazali svoje najbolje lice, i to jednostavno privlači publiku. Tim prije što u predstavi
zaista mogu gledati od doajena bh. teatra, preko sadašnjih nosilaca repertoara, do nekih novih lica koja će možda biti budući nosioci repertoara Kamernog teatra 55.
Vaš film “Ljeto u Zlatnoj dolini” dobitnik je nagrade Tigar, a i film “Teško je biti fin” doživio je veliki uspjeh, međutim, Vi osam godina niste snimili niti jedan novi film? Zbog čega je to tako?
– Niz faktora utjecao je na to da napravim toliko dugu pauzu. Nadam se da će se to vrlo brzo promijeniti, te da ću nadoknaditi izgubljeno.
Ono što se može čuti iz producentskih i rediteljskih krugova jeste da pripremate novi film. Šta nam možete reći u vezi s tim?
– Da, tako je, nešto se kuha. Neka sadržaj i tema ostanu zasad nepoznati.
Predstava “Kad bi naglas govorili” Vas nakon duže vremena ponovo profesionalno dovodi u pozorište. Koliko Vam znači povratak na pozorišne daske, ali i saradnja s mladim umjetnicima?
– Ovdje se, prije svega, moram još jednom zahvaliti Emiru (Hadžihafizbegović,op.a), jer je bio uporan u želji da režiram predstavu za Kamerni teatar 55 i mislim da će mu se strategija dovođenja novih ljudi u to legendarno pozorište višestruko isplatiti. Pogotovo mislim da će mu se rizik s uvođenjem mladih reditelja, pisaca i glumaca pokazati kao pun pogodak. Mislim da će, ne samo dobiti nove vrijedne ljude na koje svi možemo računati, već će dobiti i novu publiku. Što se mene tiče, šta je meni značio taj rad u pozorištu, mislim da mi je bio izuzetno koristan, da sam radio sa sjajnim glumcima s kojima većinom dosad nisam radio, te da sam sad siguran da ću ponovo raditi u pozorištu.
Svjedoci smo koliko su kultura i umjetnost u savremenom bh. društvu u zapećku. Kakva je budućnost filma u BiH?
– Pa kultura i umjetnost su u zapećku jer BiH nema nikakvu kulturnu politiku, ili, da se bolje izrazim, ono što politika smatra da je važno za našu kulturu je nivo seoske priredbe, dana mjesne zajednice. Činjenica da Bosna i Hercegovina i zvanično izdvaja najmanje za film u cijeloj Evropi dovoljno govori. Tretman filma i kulture generalno je potpuno necivilizacijski, suprotan navodnim težnjama naše političke elite da žele u Evropsku uniju. Nek se slobodno raspitaju kako stvari funkcioniraju kod prvih susjeda i komšija. Ono što je mnogo veća šteta jeste da se rušenjem kulture ruše mostovi ne samo ovdje među nama, već i naši mostovi ka svijetu.
Na Akademiji scenskih uumjetnosti (ASU) radite sa studentima, šef ste Odsjeka za režiju. Kada posmatrate rad svojih studenata, možete li nam reći kakve nas generacije glumaca, reditelja, čekaju?
– Nove generacije su izuzetno talentovane i u potencijalu su možda i bolji od moje generacije, a nadam se da će to njihova djela i pokazati. Ali, problem nastaje kad izađu iz škole, oni jednostavno nemaju priliku da rade u nekim normalnim uslovima, kakve imaju njihove kolege bilo gdje u svijetu.
Veoma ste aktivni na društvenim mrežama. Ne libite se putem njih kritizirati ni našu zbilju. Kako se osjećate kada vidite da kritika nerijetko ne mijenja ništa?
– Strašno je vidjeti, pogotovo mlade ljude koji nemaju svoj glas ili se boje iz nekog razloga da kažu svoje mišljenje. Socijalne mreže su proces koji ne može ići nazad. Život bez socijalnih mreža je nezamisliv, i ljudi se već ne mogu zamisliti u svijetu bez njih. Isto kao što je bilo i s mobitelom prije dvadesetak godina. Svi se, šatro, divimo ljudima koji nemaju Facebook, Instagram profile, a u dubini malog mozga kontamo da je vrijeme pregazilo te ljude. Jer, ipak, možda je razbibriga, ali, s druge strane,
puls jednog društva mnogo bolje se može opipati na mrežama nego u klasičnim medijima.
Koliko su dobrog, a koliko lošeg donijele društvene mreže?
– Donijele su mnogo više dobrog nego lošeg. Mnogi se neće saglasiti, ali sve je to nebitno. To je proces iz kojeg sad nema nazad.
Poznati ste kao neko ko vodi zdrav način života. Kada ste ozbiljnije počeli da vodite računa o tome kako se hranite i kakav odnos imate spram svog fizičkog zdravlja?
– Ako provodimo skoro trećinu svog života spavajući, ne bi bilo loše da nam i krevet bude dobar. Tako ja gledam i na ishranu. Ako ću već morati cijeli život da jedem tri puta dnevno, onda je bolje da to što unosim u sebe bude i ukusno i zdravo. Nikad nisam bio konzervativan kad je riječ o hrani, nikad se nisam libio da probam nove kuhinje, i mislim da ljudi jako griješe što se drže nekih rutina, te sebe nikad ne počaste genijalnim jelima koja bi im se zasigurno svidjela. Tu, prije svega, mislim na azijsku kuhinju. Kad je riječ o zdravoj ishrani – samo ću reći da jedan period svog života nisam jeo meso, i tad sam se najbolje osjećao.
Jeste li i suprugu navikli na zdravu ishranu i općenito tu vrstu lifestylea?
– Ona je mnogo radikalnija od mene kad je riječ o zdravoj hrani.
Konzumirajmo zdravo, birajmo organic u svemu, od hrane do kozmetike, način je života koji nakon Zapada polako postaje dio svakodnevice i na našim prostorima. Koliko je domaće tržište opskrbljeno tim proizvodima?
– Sve bolja je opskrbljenost tržišta ovim proizvodima. Ali, ono što je važnije jeste da su ljudi prepoznali značaj zdrave hrane i da sve više malih farmera ide u tom pravcu. Nadam se da će preživjeti u surovom kapitalizmu, gdje je uvezeni paradajz iz Španije jeftiniji od onog kojeg sami posadite.
U čemu najradije pronalazite mir i lično zadovoljstvo izvan svog posla?
– U svemu. U ljudima. U veselim ljudima.
