Goran Karan za „Azru” govori u mjuziklu „Naša bila štorija”, na kojem je radio devet godina. Ne krije da je štorija njegovo životno djelo, koje će premijeru u Splitu imati krajem mjeseca. Osim o muzici, govori nam i o svojim kolegama, četverici sinova, te razlozima zbog kojih je skoro tri decenije vegetarijanac.
Razgovarala: Selma Hodo
Sarajevska publika će 15. aprila na 15. godišnjicu kluba „Coloseum” uživati u nastupu hrvatskog kantautora Gorana Karana. Da je Goran omiljen našoj publici, govori i podatak da je ovo njegov petnaesti nastup pred sarajevskom publikom. Vidno raspoložen Goran nam je prošle sedmice otkrio šta za svoju publiku priprema ovoga puta.
– Sve će biti onako kako uvijek i radimo, a šta će ispasti, to nikad ne znam. Imam veoma mnogo pjesama koje bismo htjeli svirati, ali moramo pratiti šta se sviralo, a šta nije. U biti u našem poslu lijepo je pisati pjesmu, zanimljivo je snimati i komunicirati s publikom, sve ostalo je dosadno. Sa mnom će nastupiti „Vagabundo bend” u punom sastavu, oznojit ćemo se kao i svaki put u Sarajevu i pokušat ćemo proizvesti slične i bolje emocionalne efekte.
Vaše pjesme mahom pjevaju o ljubavi. Postoji li neka koja Vam je posebno draga?
– Nemam samo jednu omiljenu. Recimo, danas mi je omiljena pjesma „Ljubav miriše”, sutra će biti jedna nova „Ima jedno svjetlo”, koju sam jutros snimio u hotelu. Ja sam ti u nekom ljubavnom odnosu s tim mojim pjesmama. Imaš neke pjesme koje su ti uvijek drage, neke koje si naučio cijenit jer je publika u njima prepoznala nešto što možda ti nisi, zatim ove nove koje publika ne zna, koje još nismo snimili, koje ćemo slušati u budućnosti. I upravo te nove su mi i najdraže, poput pjesme „Dobro ti jutro, ljubavi”.
Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje pjesama?
– Uvijek su to odnosi. Neko ko ti je drag, neka uspomena, neka aktuelna situacija, ili te spopadnu neke ideje koje znaju biti opasne, jer ako pjevaš nešto što ti se nije dogodilo, ako dovoljan broj puta otpjevaš, dogodit će se i to, zato pazi šta govoriš, radiš i poželiš. Kod pjesama je dobro ako imaju entuzijazma. Naprimjer, u braku, ljubav mora imati održivi entuzijazam, zbog toga su pjesme na početku ljubavi življe, tada još nema onih stvari koje ti kod partnera mogu zasmetati i ono nešto što si ti spreman napraviti od srca za nekoga prije nego te on zamoli. Mada, za dobro napisanu pjesmu najbitnije je da pokažeš emociju i životno iskustvo.
U savremenom dobu šunda i kiča, koliko se može živjeti od zabavne muzike?
– Uvijek je bilo šunda i kiča. Moja muzika i nije zabavna, jer se ne osjećam nešto posebno zabavnim. Nekome je i folk zabavna muzika. Gdje god postoji potreba za ispunjavanjem određenih emocionalnih sadržaja, da li je to folk, klapska pjesma, ozbiljna muzika ili jazz, slušajte ljudi gdje vas srce vuče. Nema veze koju vrstu muzike slušate, pjesme nose, a šunda i kiča je uvijek bilo, ali je i ljubavi uvijek bilo i bit će, tako da dobra pjesma nikada prestati neće.
Koautor ste mjuzikla “Naša bila štorija”, koji će uskoro doživjeti svoju premijeru. Šta nam možete reći o tom mjuziklu?
– Mogu reći da je to, autorski, moje životno djelo. Neno Ninčević i ja smo napisali 16 pjesama koje imaju svoj geografski pečat i nemaju produkcijski presedan. Napravili smo ga da bude prisan, topao, koristili smo domaće instrumente koji se koriste u Dalmaciji; gitare, mandoline, harmonike, koristili smo klape, ali i muške i ženske horove. Za tih 16 pjesama udradili smo 273 miksa dok nismo dobili željeni rezultat, a željeni rezultat je da slušatelji dobiju uho, nos i oči i da im zamiriše more kada čuju te pjesme te da vide ispred sebe nekoga ko im je drag. Premijera će se održati 21. aprila u Splitu, to će biti spektakl koji se, vjerujem, više nikada neće ponoviti. Jer svi ti ljudi na jednom mjestu, Severina, Danijela, Đulijano, veliki bend „Vagabundo” i mnogi drugi, zaista su, i ja zajedno s njima, napravili spektakl, ali spektakl emocija. I to je moja hvala mom gradu i mojoj majci, koja me je rodila i odgojila.
Mjuzikl okuplja i velike zvijezde hrvatske muzičke scene. Kako je bilo sarađivati sa svim tim ljudima, koji su, zapravo, Vaše dugogodišnje kolege? Možete li nam otkriti neku anegdotu s proba?
– Mi Splićani jedni drugima nismo zvijezde. Svi ti ljudi, prema ulogama koje su im napisane u mjuziklu, jesu u njihovom prvom licu. Đulijano, recimo, pjeva o jednoj osobi koja je lijenčina, Linac smo mu dali ime. Kad je snimao svoj dio, snimao je rano, iako je prethodnu noć radio. Na snimanje je došao deprimiran od sna, mi smo to uradili namjerno da bi što lakše ušao u lik Linca, jer Đulijano je lijep čovjek lijepog tenora, a nama u tom trenutku to nije trebalo. Trebao nam je neko zlovoljan, kako bismo mi rekli štuf, jer i pjeva pjesmu „Rodil sam se štuf”. Đulijano je pola sata pokušavao to otpjevati, na kraju sam mu rekao: „Đulijano, pivaš ka dobar dečko, al’ ti nit’ si dobar nit’ si dečko, daj nam malo tog otrova što smo te probudili rano”, s druge strane Danijela je došla totalno sređena. Ona u mjuziklu ima ulogu žive i vedre osobe i zove Bionda, što znači plavuša, i ona je najbolja drugarica Severininog lika. I došla je totalno u liku. Moram priznati da sam imao jako težak zadatak jer ipak sam ja njima kolega, ali sam istovremeno pisao pjesme, a kompozitor bi iz pjevača trebao iscijedit’ zadnju kap emocionalne moždine.
Severina je imala dvije otvorene , emocionalno ranjive pjesme. Jedna pjesma se zove „Ispovijest”, i došla je u studio s jednom odlučnom facom „sad ću to završit'”. Snimali smo kod Nikše Bratoša u Zagrebu, plakalo se dok se snimalo. To je vrlo rijetka situacija u životu i vidio sam je svega tri puta u životu. Ona je 17 puta pjevala pjesmu „Ispovijest” dok mi od nje nismo dobili sve što smo dobiti mogli tog dana, a dobili smo više nego iko ikad što je dobio od nje u muzičkom smislu. Druga je naš duet „Stao je svit”, koji smo snimili istog dana. I zbog te pjesme se plakalo. Dogodile su se iskrene suze, a to se rijetko događa, a mi smo ovoga puta dobili bočicu zlatne Severine.
Osim Hrvatske, da li ćete s mjuziklom nastupati i po ostalim zemljama Regiona?
– Mi smo pristojni ljudi. Idemo samo tamo gdje nas pozovu. Za sada smo to napravili u Splitu, jer je bilo nužno. Radnja mjuzikla smještena je u Splitu sedamdesetih godina, sve je dalmatinski, svi glumci su splitska djeca. Najesen smo u Sloveniji, a u pregovorima smo za Sarajevo. Nastupe, iskreno, jedva čekam. Mislim da je ovaj mjuzikl emocionalna kiropraktika: dođite, namjestit ćemo vam srce s ovih 16 pjesama.
Rođeni ste u Beogradu, a cijeli život živite u Splitu. Kako je tekao put Vaše porodice od Beograda do Splita?
– A napravljen sam u Zagrebu (smijeh). Bio sam samo dva dana u Beogradu, tako da nisam stekao neka prevelika iskustva u tom gradu. Samo znam da sam dobio prvu lekciju iz pjevanja, na način da pjevanje dolazi iz emocionalne boli, dobio sam po stražnjici rukom od dežurnog ginekologa, koji je obavio porođaj ili je to bila babica, nisam siguran, sumnjivi su mi oboje (smijeh). I onda sam neobično lijepo zaplakao, pa su me odmah poslali nazad u Dalmaciju. A sve svoje prve korake i sve ono što sam postao desilo se u Splitu.
Kako izgleda jedan dan Gorana Karana, kada nema poslovnih obaveza?
– Jutarnji sam tip i rano se budim, potom uradim sve što se treba uraditi. Idem do prodavnice, nosim kese, u biti dan kao i kod svakog drugog čovjeka bez nastupskih odijela i svega ostalog. Ako su ukućani otišli negdje, volim pisati. Nakon što ispunim sve svoje potrebe umjetničkog izražavanja odem na more na picigen. I to je to.
Šta privatno slušate?
– Muziku najčešće slušam dok vozim. Volim slušati sve, samo da ima emociju. Kako sam već u godinama, ne treba to biti ništa žestoko, hip hop razumijem, cijenim, ali to nije muzika moje generacije. Sve može, samo mi je emocija bitna, međutim, hip hopu baš ne pripradam. Volim i rock, stari, novi, nebitno, ali ga slušam samo kada moram negdje brzo stići.
Čime se naročito ponosite u svojoj karijeri?
– Jedne prilike u Splitu se radila neka anketa, u kojoj je Oliver Dragojević bio proglašen pjevačem stoljeća, a ja pjevačem godine i onda me je jedan vaš kolega pitao šta mi to znači, rekao sam da je meni to lijepo, ali da bih više želio da budem pjevač i dogodine. Zapravo mi je najbitnije što se cijeli život bavim muzikom, a najponosniji sam na svoje pjesme.
Vegetarijanac ste 26 godina, kako ste se odlučili na taj korak i koliko inače vodite računa o zdravoj ishrani?
– Vegeterijanac sam postao tako što sam imao priliku da tri mjeseca živim sam i u ta tri mjeseca, u Austriji sam procijenio šta sam sa sobom ponio kao naviku, a šta mi je stvarna potreba. Procijenio sam da, kada ja jedem, da bi najbolje bilo da nikoga ne pojedem. Sviđa mi se šarenilo u jedinstvu, cijenim sve oblike života i imam osjećaj da tu raznolikost treba podržavati, i iz pozicije u kojoj se ja nalazim, jer ne živim na Aljasci pa da moram jesti meso da bih preživio. Živim u zemlji u kojoj ima raznovrsne hrane; kad sam gladan, mogu pojesti bananu, ne mora to nužno biti meso i zato sam 26 godina vegetarijanac, i sretan sam zbog toga.
Osim što pišete predivne pjesme, nedavno ste najavili da ćete izdati i knjigu. O kakvoj je knjizi riječ?
– Jesam i rado ću je objaviti čim je završim. U ovom trenutku nije gotova upravo zbog ovog našeg mjuzikla „Naša bila štorija”, jer to je stvar koja mi se događa prvi put u životu. Stoga sam rekao: “Doživi i ovo i napiši i to iskustvo”.
Imate četiri sina, da li je ijedan talentiran za muziku?
– Djeca su svoji ljudi, na koji način će to postati to je njihova stvar. Jedino što želim jeste da budu sretni ljudi, jer tako će moći i drugima dati sreću.
Otkrijte nam tajnu, šta je, osim pjesme, najveći gušt Gorana Karana?
– Najveći gušt na svijetu je kad voliš i kad si voljen. Osim toga, nogomet, dobra knjiga, muzika i napraviti nešto za nekoga koga voliš.
Pojasnite nam fenomen Splita, odnosno Dalmacije koja je rasadnik talenata i zvijezda; svi ste vi autoriteti u svom poslu; Oliver, Gibonni, vi, Doris, Severina, Grašo, Danijela… Krivo je more ili…?
– Split je provincijska sredina sa 250.000 ljudi, koja ima svjetska mjerila. Svaka ulica ima svjetskog prvaka u datoj disciplini, to je grad legendarnih pjevača, kompozitora, naučnika, ljepotica. Bit će da su Split i Dalmacija izlazna tačka gdje se pada iz Raja, ovi anđeli što su prokleti. Provincijska sredina je po broju ljudi, a imamo svjetska mjerila. Grad vrhunskih talenata, imamo Severinu koja je vrhunska pjevačica, Olivera, Gibonnija. Svi se mi znamo i tu postoji veliki osjećaj uvažavanja, što je divota. Lijepo mi je kad svako od njih ubode još način da kaže: volim te. A to da je krivo more, to je već filozofija Zeleta Lipovače, njemu je krivo more. More ti nije krivo, najčešće je ravno. Često zna biti uzburkano, ali nije more krivo. Sami smo sebi krivi.