Safet nije čovjek koji puno priča, a ima mnogo toga da kaže. Naravno, ponekad razgovaramo o umjetnosti, u mnogim stvarima se slažemo, u mnogim nećemo nikada biti saglasni. Ali, kao umjetnik, uvijek pamtim kad mi je rekao: „Umjetnik čini iz instinkta, iz neke naravne potrebe da kreira“.
– Nisam baš dobar s riječima, a uvijek sam imao želju da iskontruišem i ispričam neku priču. Film je najbolji način da to učinim – kaže mladi bh. reditelj Gorčin Zec, sin likovnog umjetnika svjetskog glasa Safeta Zeca, objašnjavajući nam strast za sedmom umjetnošću, kojom se uspješno bavi već nekoliko godina. Film „Passepartout“, njegov diplomski rad, upravo je napravljen bez dijaloga. Prikazan je na Sarajevo Film Academyji, te je čak bio i u konkurenciji za najbolji studentski film u okviru 20. Sarajevo Film Festivala. Gorčin je od tada u svoj rediteljski CV upisao i naslove „Vječna vatra“ kao i „Bilo jednom u Počitelju“. Prvi mu je donio nagradu za najbolji dokumentarac na prestižnom Festivalu „Bastau“, dok je drugi posvetio ocu.
– „Bilo jednom u Počitelju“, moj je prvi dokumentarni film. Izazov mi je bio baviti se prvi put tom vrstom filma. Također imao sam privilegiju pokazati život bitnog umjetnika, i to u njegovom najdražem elementu, Počitelju. Izbor je bio očigledan – kaže Gorčin u intervjuu za „Azru“. Osim o filmu, s mladim rediteljem smo razgovarali i o odrastanju s velikim umjetnikom, kakav je njegov otac, životu na dvije adrese, ali i svim njegovim pasijama
Jednom ste kazali kako želite praviti filmove kakve uživate gledati u kinu. Je li to bila i jedna od prvih stvari koje ste naučili nakon što ste se zainteresirali za film?
– Da. Autor je prvi i najbitniji gledatelj i kritičar. Ako ne volite ono što radite, teško će i ostali, pa onda koja je svrha? Naravno, treba imati na umu da će neko gledati vaš rad, ne može se to ignorirati. Ali, dok se radi ono što se smatra da se „mora“ reći ili učiniti, a ne ono što se želi i stvarno osjeća, makar to bila najgora misao, djelo neće nikada biti dovoljno jako. Da bi vas ostali shvatili, postoji jezik, a u mom slučaju to je filmski jezik.
Odrasli ste u umjetničkoj porodici. Kakvu ulogu je ona odigrala u izboru Vašeg životnog poziva?
– Čitava moja porodica me uvijek podržavala u onome što sam izabrao, nikada me nisu pokušali negdje drugo usmjeriti. Naravno, bili su savjeti, ali jedino što su zahtijevali jeste da dokažem da mi je stalo do mojih izbora. S porodicom se voliš i svađaš, pa se razumiješ i ne razumiješ, ali ste uvijek jedni uz druge. Uz to, 1992. godine smo se svi preselili u Italiju, gdje sam odrastao i završio školu. Sad znam italijanski bolje nego bosanski.
Šta ste naučili od svog oca? Koji Vam je najbolji životni savjet dao?
– Safet nije čovjek koji puno priča, a ima mnogo toga da kaže. Naravno, ponekad razgovaramo o umjetnosti, u mnogim stvarima se slažemo, u mnogim nećemo nikada biti saglasni. Ali, kao umjetnik, uvijek pamtim kad mi je rekao: „Umjetnik čini iz instinkta, iz neke naravne potrebe da kreira“.
Kako se danas može uopće živjeti od umjetnosti?
– Ono što čini razliku između amatera i profesionalca je zanat. Na italijanskom jeziku, naprimjer riječ „arte“ podrazumijeva i zanat i umjetničko izražavanje. Da bi se živjelo od toga, treba raditi i za sebe i za druge. Nemam neki recept uspjeha za umjetnike, ali znam da mi je prije nekoliko godina bilo „ispod časti“ da radim bilo šta osim igranog filma, a tek nedavno sam shvatio kako reklame, spot, bilo šta što moja struka obuhvata, jesu prilika i za posao i da se stekne neko novo iskustvo. Naročito film je kolektivna umjetnost, tako da treba da podržavamo jedni druge. Zato smo s nekim kolegama odlučili pokrenuti jedan kolektiv pod imenom Horrible People.
Sjećate li se svog prvog rada?
– Godina 2003., imao sam 18 godina, i išao na kurs za srednjoškolce: „Kako napraviti svoj prvi kratki film“. Tada sam kupio svoju prvu digitalnu kameru. Imam kasetu s tim kratkim filmom, ali ne bih ga mogao gledati sada. No, nisam se mnogo promijenio od tada.
Kako birate temu za film, šta je to što Vas inspirira?
– Ideje konstantno dolaze, i sve izgledaju genijalne na prvu. Ali teško je zadržati se na jednoj i razviti je da kraja. A neke teme i ideje se stalno ponavljaju, kao opsesija. Radio sam esej o filmografiji braće Coen, kod njih se vidi kako neki autori ponavljaju isti film (ili priču, temu) samo u drugoj formi. I imaju uvijek nešto novo da kažu.
Baš kao i Vaša porodica, i Vi živite na relaciji Italija-BiH. Šta Vas još najviše privlači u BiH?
– Drage osobe koje imam oko sebe. One su mi i inspiracija i motivacija. Upoznajem mnogo mladih ljudi s idejama, stavom i potencijalom. Sa svim svojim problemima, jedino što me tjera stvarno van BiH je smog i klima. Sreća pa je Hercegovina prelijepa.
Kakva je perspektiva za nadolazeću generaciju reditelja u BiH?
– Moje iskusnije kolege iz udruženja reditelja se konstantno bore za opstanak kulture u BiH, pratim ih i učim od njih. Kad je riječ o novim generacijama, moramo biti svjesni da tehnologija radikalno mijenja naš način života, naročito komunikaciju. Prije nekoliko dana sam gledao jedan stari intervju Davida Bowiea, koji je prije 15 godina tvrdio kako je radikalna inovacija internet za naš život. Moramo biti snalažljivi, naći nove načine da širimo ideje, umjetnost i kulturu. Imate smartphone, pristup internetu, i znate engleski? Eto vam osnove da dotaknete svjetsku publiku.
Ko Vam je oduvijek bio životni uzor?
– Uvijek ću se sjećati onoga što mi je jednom Peđa Kojović rekao: „Najopasniji ljudi su oni bez strasti“. Shvatio sam nedavno da se ugledam na strastvene osobe, koje vole ono što rade. U filmu je to uvijek bio Quentin Tarantino, taj čovjek jednostavno beskrajno voli film. U slikarstvu vam je Safet najbolji primjer. Inspirira me poznati kuhar Gordon Ramsay, koji me zna i nasmijati, često ga citiram. Taj čovjek nije vjerovatno najbolji na svijetu u svom poslu, ali je toliko dobar učitelj da bi svako mogao mnogo naučiti od njega, bilo da je kuhar, menadžer ili umjetnik.
Postoji li nešto što još niste ostvarili, a žarko želite?
– Mnogo toga nisam ni počeo. I znam da neke stvari neću nikada ni postići. Ali dok uvijek postoji cilj, postoji želja i strast.
