Najviše sam sarađivao s Nikšom Bratošem zato što on nosi upravo tu pravu mjeru pop-rock senzibiliteta koji je i moj, gitara mu je primarni instrument kao i meni, muzički ukusi slični i prva magija na mojim albumima dogodila se upravo pod njegovom producentskom palicom. Sve sam ja, ali nekako s Nikšom sam izvorni ja
Razgovarala: Selma Hodo
Vječiti mladić, kako ga regionalni mediji nazivaju, Boris Novković ovih dana boravi u rodnom Sarajevu, gdje promovira novi singl „Ti si mi posljednja nada”. U ovom razgovoru nismo mogli, a da se ne posjetimo na jednog od naših najpoznatnijih umjetnika na ovim prostorima i Borisovog prijatelja Kemala Montena. Koliko je Novković cijenio Kemu, potvrđuje i koncert njemu u čast “Hiljadu pahulja bijelih”. Dvojica muzičara snimila su i duet „Daleko”. Uspomene na ovu saradnju i prijateljstvo i danas su svježe.
– Kemo je čovjek kod koga pamtiš prvo ljudskost, vedar duh pa onda profesionalne karakteristike. Pamtim ga kao dio porodice od malih nogu, a tek s godinama otkrio sam i njegovu muzičku genijalnost. Bilo je zadovoljstvo i privilegija surađivati s takvim muzičarom, a bolno izgubiti takvog prijatelja.
Producent s kojim ste najviše sarađivali tokom karijere i uz kojeg Vas vežu i najveći uspjesi je Nikša Bratoš. Zašto?
– Zato što Nikša nosi upravo tu pravu mjeru pop-rock senzibiliteta koji je i moj, gitara mu je primarni instrument kao i meni, muzički ukusi slični i prva magija na mojim albumima dogodila se upravo pod njegovom producentskom palicom. Sve sam ja, ali nekako s Nikšom sam izvorni ja.
Trideset godina veoma uspješne karijere je iza Vas. Sada kada vratite vrijeme unazad i sjetite se prvog albuma iz 1986. godine i albuma “Kuda idu izgubljene djevojke”, koji je prodat u tiražu od 160.000 primjeraka, te svih nagrada struke i publike, na toj dugoj trasi muzičkog puta kad možete reći da ste bili najsretniji?
– Uvijek sam bio sretan, nekada više, nekada manje. Trudio sam se rasti paralelno sa svojom muzikom. Naravno, bilo je i lošijih i boljih trenutaka po dekadama najbitniji su; osamdesetih „Tamara”, „Dok svira radio”, „Jači od sudbine”, „Šta je sa princezom”; devedesetih „U dobru i zlu”, „Branim se”, „Daleko”; u 2000-ima „Tko sam bez tebe”, „Vukovi umiru sami” , „Via ljubav” ,”Ti si mi posljednja nada”.
U Sarajevu ste rođeni, no odrasli ste u Zagrebu. Koja su mjesta Vama naročito draga kad dođete ovdje. Kakvo Vam je Sarajevo iz priča Vašeg oca Đorđa?
– Pa stari dio grada oko Baščaršije najviše volim. Iz očevih priča Sarajevo je romantično, jednostavno, puno onog sarajevskog duha, bezbrižno. Često je govorio da se imalo malo, ali dovoljno za sreću.
Ono što ljudi malo znaju, jeste da ste u karijeri odradili više od stotinu humanitarnih koncerata za Hrvatsku i mnoge druge plemenite i humane povode. Također ste i veliki ljubitelj i zaštitnik životinja, s pokojnim ocem Đorđem udomili ste deset pasa lutalica. Činite li to i danas?
– Odazovem se uvijek na humanitarni koncert ako osjetim da je iz iskrene pobude i da može pomoći nekome, s tim se nisam hvalio, ali činjenica je da sam ih mnogo odradio i da mi je ponekad žao da su teme privatnog života imale prednost, ne kod mene, već kod medija, ali nebitno, svako radi i zna ono što osjeća. Moj pokojni otac Đorđe i ja smo udomili više od deset pasa, jedno vrijeme bili smo pravi tim za to. Danas za to imam manje vremena, posvećen sam svojim sinovima. Kad malo odrastu, možda nastavimo tradiciju.
Budući da Vam je otac bio veliki muzičar, kompozitor, Vi ste dar zasigurno naslijedili od njega. Koliko su Vaši sinovi Bono i Noa zainteresirani za muziku?
-I Bono i Noa vole muziku. Noa je, naprosto, opčinjen muzikom, dok je Bono konzumira više u hodu. On je zaigran, ali je doživljava. Oboje su rokerski orijentirani, a najviše vole Brucea Springsteena.
Kako ste znali da će muzika biti Vaš životni poziv?
– Kad se rodiš u porodici u kojoj su dva akademski obrazovana muzičara, muzika ti je u krvi, u glavi, u srcu. Uvijek sam je čuo i osjećao kao nešto najprirodnije, uostalom, to ona i jeste, jer je od svih umjetnosti jedino muzika neopipljiva. Muzika je kvantno-fizički dokaz o energiji iznad materije. Nisam mislio da ću ići tim stopama, ali sam osjećao vulkan koji vrije u meni. Počeo sam s 12 godina pisati pjesme i osjećao da su dobre, htio sam pobjeći od muzike, ali unutarnji glas govorio mi je kao da zna šta će se desiti.
Koliko je otac utjecao na Vašu karijeru?
– Otac je tu bio prvo kao otac, ali i u muzici je imao nekoliko zanatskih caka. Naravno da mi je prenio poneku, ali uspio sam samo iz jednog razloga, što sam bio svoj. Nisam nikome dao da se petlja u moju muziku pa ni ocu, zato me publika prepoznala kao original, a ne kao kopiju. To je rezultiralo „prođom” prva četri albuma u osamdesetim u gotovo milion primjeraka. Publiku ne možeš natjerati da te kupi i slijedi, ili im se sviđa ili ne.
Kakvi su planovi u narednom periodu kada je riječ o Vašoj karijeri?
– Upravo je aktuelan novi singl i spot „Ti si mi posljednja nada”, koji je u vrhu hrvatskih top ljestvica, a i promovirao sam ga ovih dana u Regionu.
Kad smo kod Regiona, kako ocjenjujete ovdašnju muzičku scenu?
– Konfuzna poput shopping centara. Svega na izbor, previše proizvoda i dobrih i loših, pa se ti snađi u tom silnom izboru. Međutim, ima i mnogo kvalitetne muzike.