Šest mjeseci pripremam koncert 2Cellos u Beogradu. U tri-četiri ujutro se probudim i sjetim šta me čeka? I strah me. Od straha se probudim i ne mogu spavati, onda odem za laptop, pustim CD ili gledam neke filmove na televiziji, ali nisam još nikada, nikada popio sredstvo za smirenje niti za spavanje
Tomislav Kašljević u mladosti je radio kao portir i kao novinar na radiju u Zenici, godinama je bio i DJ, organizirao boks mečeve, bavio se ugostiteljstvom, te usput zavolio muziku. U jednom ne baš veselom trenutku naših života, u doba rata, počet će se intenzivno družiti sa sugrađaninom, Zeničaninom u Zagrebu Tarikom Filipovićem. Bio je to ključan momenat u karijeri i životu Tomislava Kašljevića, čovjeka koji organizira najbolje koncerte u Regionu. S velikom ljubavlju organizira manfestacije „Sevdah u Lisinskom” i „Indexi i prijatelji”, kojima se može ponositi. Ovog puta nas detaljno uvodi u svoj posao i sve one male tajne zanata, koje čine razliku između velikih.
Nerijetko ističete da je Tarik Filipović vrlo važan čovjek kada je riječ o početku Vaše karijere?
– To druženje s njim, 2007. godine, kulminiralo je nečim nevjerovatnim. Producent filma “GO West” Samir Smajić mi je, ničim izazvan, ukazao povjerenje. Zamolio me da uradim premijeru i after party filma “Go West” u Lisinskom. Rekao sam: „Mislim da mogu”. Ničim izazvan, grlom u jagode, ali uradio sam to odlično. Nikada do tada filmska premijera nije upriličena u Lisinskom. Prodali smo 500-600 karata, što je strašan uspjeh. Dvorana je bila puna, odlična premijera, odličan after i sve sam to sam napravio. I tada sam shvatio da imam neke afinitete i polako počeo ulaziti u produkciju. I krenulo je. Desio se Sting, potom Edin Karamazov, moj Zeničanin…
Koncert Stinga i Karamazova u Zagrebu sigurno zauzima posebno mjesto u biografiji.
– Bio je to prevelik zalogaj, koji je u to vrijeme koštao 150.000 eura. Niko pametan to nije prihvatio. Samo ja. Ne znam odakle mi ta snaga, odakle mi ta hrabrost, nešto sam sakupio, kako to na početku ide. Rezultat: bila je to najskuplja ulaznica u povijesti, koju niko nije nadmašio i koštala je 100 eura. Rasprodato je. Naravno, završio sam u minusu svjesno i ne može se to pokriti. Ipak, meni u CV-u stoje Sting i Karamazov. To vam je kao u sportu da prodate Messija i Džeku. Gotovo je, ne treba više ništa govoriti. Imaš legitimaciju.
U tom CV-u ne smijemo zaboraviti ni Paca de Lusiju. Šta naročito volite u ovom poslu?
– Desili su mi se Paco de Lusia, desili su mi se minusi i promašaji. Ja volim mazohizam u ovom poslu, volim velike događaje koji mnogo koštaju i malo donose. Ne znam kako, ali zaista sam takav. Radio sam na otoku Lokrumu kod Dubrovnika koncert grupe “Gregorian”. Tamo treba dva šlepera prevući, ali i dan-danas Dubrovčani pamte taj koncert. To je bio najljepši koncert svih vremena u Dubrovniku. Nikakva budala se više neće naći da to uradi. Onda su mi se desile „arene” u Puli. Radio sam s manje ili više uspjeha, školovao sam se sam, platio sam školu nerviranjem i zdravljem, mnogo novaca sam izgubio. Mnogo novaca uložio, koji se nisu vratili. Nisam imao dozu drskosti i bezobrazluka koja je potrebna u ovom poslu, koju sad imam. Nedavno, 25. marta, desila se kruna moje karijere, rekord u “Kombank areni” u Beogradu, 15.000 ljudi. Nastupali su 2Cellos i Zagrebačka filharmonija, bilo je rasprodato. Niko to nije očekivao, osim mene, niko. I svima je bilo iznenađenje, posebno Beograđanima, ali eto, ja sam vjerovao. Posrećilo mi se, uložio sam sve svoje znanje, sve svoje veze. Ti momci su jako popularni, oni su mamac, nisam ja zaslužan u mjeri u kojoj su oni. Napravio sam koncert života. Puna “Kombank arena”, ja Bosanac iz Zagreba u Beogradu, sam bez ikoga, jer inače radim sam.
U koliko država radite?
– U četiri: Sloveniji, Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, i imam četiri firme u četiri države, četiri puta se borim i većini sam trn u oku, pogotovo kolegama i pojedinim lezihljebaškim firmama, kao što su AMUS, ZAMP, SOKOJ. Oni čekaju svojih 10 posto bruto, što je prestrašno. Da uzmu pola moje zarade, ja bih odmah potpisao, ali 10 posto bruto, to nema nigdje i to na način da određuju koliko smiješ dati besplatnih karata. To je dno dna, ali imaju pravo, imaju uporište.
Je li u Sarajevu, BiH, skupo održati koncerte?
– Čisti je mazohizam raditi koncerte ovdje. Mazohizam organiziranja koncerta je u tome što je Sarajevo jako skupo, BiH je jako skupa država.
Zašto?
– 17 posto PDV, 10 posto porez na autorski honorar, šest posto box office, plus, dvorane su preskupe, jedino što skidam kapu Skenderiji, koja pokušava biti partner u poslu, ne kao BKC, ona ti je propisala 2.500 KM, pa ti plati, koliko god ti ljudi došlo. To nema nigdje, to je preskupa dvorana, jer ovdje je karta 7,5 eura. Kada košta 10 eura, to je Bože sačuvaj. Ja inače nikada ne dozvoljavam alkohol na koncertima, nikada ne dozvoljavam šankove, jer moja publika je prefinjena, koja pije vodu, koja će eventualno doći na koncert da sluša. Moja publika sjedi, ja nemam koncerata „hajmo ruke gore”, gdje ljudi pjevaju, vrište… Ja radim fine predstave kao što je Massimo, 2Cellos… Gdje ljudi sjede i uživaju, onda nema potrebe ni za alkoholom ni za bilo čim drugim. Uvijek me pitaju: „Imaš li vipova?”. Ne znam ni šta je VIP. Za šta je VIP? Znači, ti imaš stol, četiri stolice, bocu viskija i sad si ti ono glavni i sad ti tamo slušaš nešto i sad si ti poseban. To mene ne zanima. Uz dužno poštovanje, nemam ništa protiv toga, ali me ne zanima.
Šta sve treba da bi, naprimjer, Massimo zapjevao u Skenderiji?
– Mnogo toga: Neko dizajnira plakat. Neko ga štampa. Neko ga lijepi. Plakate, transparente, bilborde, to zakupljuješ i plaćaš. Plaćaš Massima, njegov band, njegov managment, plaćaš dvoranu, razglas, rasvjetu, policiju, redare, vatrogasce, hitnu pomoć, plaćaš dodatno osiguranje, hotel, hranu, taksi. Plaćaš doslovno ovih 70 ljudi. To što uložim, meni će se vratiti ili se neće vratiti kroz ulaznice i vrlo često to nije dovoljno, jer ja nemam sponzore. Moji sponzori su oni koji kupe ulaznicu, i ja njih jako, jako poštujem. Oni su mi najbitniji. Za Massima, 70 ljudi direktno radi. A onda indirektno, plaćam PDV, na sve ulaznice, plaćam državu, plaćam telefone, plaćam još masu nekih drugih stvari. Neko će dobiti 100 KM, neko će dobiti 1000 KM ili pet KM, nebitno, ja ih plaćam.
Kako psihički i fizički izdržite sve to?
– Nemam pojma. Imam mnogo godina, uvijek krijem godine, postao sam kao žensko, nešto uvijek lažem godine. Ni vama neću reći. Kćerka me jednom uhvatila u „laži”, kaže mi: „Tata, imaš više”. Tako da lažem godine, bezveze, nemam potrebe. Ne znam ni ja sam kako izdržim sve. Na Red Bullu sam, pokušavam se zdravo hraniti, ali redovno pijem Red Bull pa odmah dolazim u neku koliziju. Nikada nisam koristio sedative, ne drogiram se i ne pijem, a pijem samo iz zadovoljstva. Dobra hrana, dobro vino, dobra šetnja, to su moji leksaurini.
Recimo, ja šest mjeseci pripremam koncert 2Cellos u Beogradu. U tri-četiri ujutro se probudim i sjetim šta me čeka? I strah me. Od straha se probudim i ne mogu spavati, onda odem za laptop, pustim CD ili gledam neke filmove na televiziji, ali nisam još nikada, nikada nisam popio sredstvo za smirenje i nikada nisam popio sredstvo za spavanje. Ne znam odakle mi snaga. Dan mi je prekratak. Kradem od sna, nemam više od čega, volim voziti po noći, godišnje vozim od 130 do 150 hiljada kilometara autom, plus avioni i ostalo. Zato mi je najbolje voziti po noći, nema mnogo prometa, nema ni policije, nema preticanja i svašta nešto. Ukratko, ne koristim baš ništa, ali volim kuhati, recimo. Kada kuham, to me smiruje. Čim dođem kući nervozan, odmah neku supu napravim, sat-dva oko toga, igram tenis, udvaram se ženama…
Rano ste osjetili miris novca i benzina, rekli ste u jednom starijem intervjuu.
– Ovdje i od ovoga posla se može pristojno živjeti, ako si uspješan, ali novaca ovdje nema. Niti jedan producent, niko ko radi moj posao, nije se obogatio. Meni je stan pod hipotekom. To su ogromni novci, ovaj posao je rulet, tipičan, klasičan rulet. Uložiš – dobiješ. Uložiš – izgubiš. I samo je pitanje koliko gdje ulažeš i koliko si gdje pametan. Najgore je kada dobiješ pet puta, onda uložiš, jer misliš da možeš i znaš, pa sve izgubiš. Ovo je najkrvaviji posao na svijetu. Ne postoji gori, ja mislim. Jer ovdje idu nervi, ide sve živo. Svoje relativne uspjehe kroz posao plaćam zdravljem. To je najgore, neprirodno je da ti ne spavaš, da 150.000 kilometara pređeš u autu, neprirodno je da se nerviraš, a jednostavno moram, to sam izabrao i to je moj put.
Pamtite li neki neuspjeh, recimo, praznu salu?
– Ne. I toga me je najviše strah. Ne pamtim da mi se to ikada desilo, ali da je bila poluprazna, jeste, bilo je to nekoliko puta. Grozno se tada osjećam, nisam kriv, ali opet…To je taj rulet. Desio mi se jedan neuspjeh. Taj Lokrum, taj Dubrovnik će me doći. Prije dvije godine na Lokrumu sam pokušao raditi šest velikih koncerata: Bebek sa simfonijskim orkestrom, Maksim Mrvica, Stefan Milenković, Tereza, Gabi, Massimo. Znači, Lokrum je otok, ti da tu napraviš rođendan za 20 ljudi, to je muka. Trebaš ih prevesti, trebaš hranu prevesti, trebaš piće, treba rashladiti… To je meraja, to je livada… Ja sam bio budala, precijenio sam neke stvari u Dubrovniku… Od toga sam se oporavio prije četiri-pet mjeseci… Izgubio sam više od 100.000 eura… Sevdah sam platio, ali i sad kažu: „Jao, što je ono bilo dobro”… Istina, bilo je ljudi, bilo je svega, međutim, nije bilo dovoljno, onda nevrijeme, svašta nešto. Izgubio sam ogromne novce, kriva procjena. Meni, koji sam mislio da mi se to ne može desiti, desilo se, ali nije bilo prazno, to je bilo fenomenalno, fantastične slike. Možete li zamisiti Bebeka i 50 simfoničara koji iza njega sviraju, ljudi u delirijumu ispod, a umjesto 1.500, bilo je 800. Neuspjeh je ružan osjećaj. Kada bi se zaredalo pet praznih dvorana, bojim se da bih ja napustio taj posao.
Sting, Paco de Lusia… Jesu li velike zvijezde i velike glavobolje, izazovi?
– Za razliku od polusvijeta, velika zvijezda je vrlo jednostavna. Vi dobijete agendu, šta se smije, šta ne smije, šta morate, šta ne morate. Kada mu osigurate sve što treba, on pije vodu iz ruke. Sting je harizmatičan. Paco de Lusia, najveća legenda i pokojna, nažalost, također. Radio sam njegovih osam koncerata. On sam nije dozvoljavao da iko dolazi sa strane… Domaće vino, ne jeftino, ne škampi, nego srdele. Mi se zezamo i to… A on to što traži cijeđenu narandžu i beskofeinsku kafu, sve živo, on to mora dobiti. Velika zvijezda – mali problemi, mala zvijezda – veliki problemi – kaže Kašljević, dodajući kako mu je najsvježija želja napraviti koncert 2Cellos i Sarajevske filharmonije u Zetri.
– Radim na tome, da li ću uspjeti – ne znam.
