Tata je imao videoteku prije rata, rastao sam uz film i svaki dio mog djetinjstva bio je ispunjen nekim filmom. Nisam znao čitati i pisati, ali sam gledao filmove na engleskom, japanskom… Bilo je mnogo japanskih filmova na VHS kasetama. Istina, nikada nisam razumio šta se dešava, ali sam sklapao priču od onoga što vidim. Od osnovne škole sam se bavio teatrom u raznim sekcijama, pa mi je to bio sasvim običan odabir profesije
Mladi reditelj i student pete godine Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu Irfan Avdić (26), autor je čiji su filmovi i predstave poput Rashomona u produkciji EastWesta Harisa Pašovića već itekako zaintrigirali javnost. Avdić je odrastao na Ali-pašinom Polju, naselju na kojem danas stasava nova generacija kreativnih i poduzetnih mladih ljudi, onih koji svoju životnu i umjetničku inspiraciju crpe iz okruženja u kojem su odrasli. Irfan je jedan od njih.
Zašto Akademija scenskih umjetnost, zašto film i teatar kao životni poziv?
* Tata je imao videoteku prije rata, rastao sam uz film i svaki dio mog djetinjstva bio je ispunjen nekim filmom. Nisam znao čitati i pisati, ali sam gledao filmove na engleskom, japanskom… Bilo je mnogo japanskih filmova na VHS kasetama. Istina, nikada nisam razumio šta se dešava, ali sam sklapao priču od onoga što vidim. Od osnovne škole sam se bavio teatrom u raznim sekcijama, pa mi je to bio sasvim običan odabir profesije. Od malih nogu sam namaštavao te priče, tako da sam na neki način bio kreativno upleten u sve to.
Prijemni na ASU je jako težak. Najprije ste upisali Komparativnu književnost, htjeli ste biti pisac?
– Da. Kada izađeš pred ljude koji su ti idoli, Pjer, Srđan, Pašović, Aida Begić, ti želiš da budeš kao oni, onda te oni pitaju, naprimjer: „Koliko kenijskih umjetnika znaš?“. Najbolji savjet koji sam dobio za prijemni iz Režije jeste da slobodno kažem da nešto ne znam, to sam tada često koristio. Sa ove distance mi je OK, ali mi je tada bilo ono, „na život ili smrt“, tako organizirano, jer šta ako ne prođem, primaju samo četvero.
Kako je raditi s ljudima koji su Vam privatno bili uzori – idoli u životu?
– Strašno čudno. Ja sam čovjek kojem je inače teško pričati s ljudima, izrazito sam stidan i imam taj hendikep i dan-danas. Neobična mi je bila situacija kada jedan nastavnik ili profesor drži predavanja za četvero studenata. Ako nekoga nema, aš’ćare ga nema. Ne može se niko sakriti. Stvori se neka vrlo intenzivna, kreativna atmosfera gdje se na vrlo zanimljiv način isprepliće prijateljstvo i profesionalost.
Publika Vas je upoznala nakon filma intrigantnog naziva „Jebi se“. Taj film je protumačen kao jedna bolna istina o Sarajevu. Jedna od najbolnijih tačaka u Sarajevu jeste naselje Ali-pašino Polje, gdje ste odrasli.
– Meni je bio divno odrastati na Ali-pašinom Polju. Sve se vrti oko toga koliko čovjek zna i koliko čovjek vidi. Sjećam se, bio sam prvi razred kada sam prvi put vidio narkomana i pitao mamu: „Šta je narkoman?“. Jer, to nisam znao. Opet kažem, kada sam bio mali, gledao sam na Ali-pašino kao mjesto gdje iza zgrade imam orah koji beremo najesen, maline koje imamo naljeto, igralište, zelenilo, groblje gdje se igramo, gdje se zimi može skijati i spuštati. Kasnije sam počeo viđati neke stvari koje su meni bile gotovo normalne, recimo znali smo mjesta gdje su „kvote“ za narkomane. Znali smo da, kada želimo igrati lopte na igralištu, prvo bismo pogledali ima li šprica, da ne padneš na neku od njiih. Sve mi je jako čudno ovako kad sam došao na Akademiju, tu je bilo mnogo ljudi iz centra grada, oni jednostavo nisu poznavali Sarajevo dalje od Marijin-Dvora. Mislim da se to jako provlači kroz moj rad i ja od toga ne mogu pobjeći.
Mnogi tvrde da se najbolje ljudske, životne priče u Sarajevu mogu sresti na Ali-pašinom?
– I to je sve relativno. Ali-pašino je zanimljivo jer je veliko naselje, jer je tako organizovano, građeno je za radničku klasu. Normalno je da se na to naselje najviše odrazila tranzicija, sada kada ta radnička klasa odjednom postaju nezaposleni ljudi, isfrustrirani. To onda rađa jedan „geto – kod“ koji ide uz Ali-pašino.
Momak iz radničke klase postaje reditelj. Ima li otpora?
– Pa nema ga. Ako ga prepoznam, ignorišem ga. Ovdje svako ima otpor ko nema nekoga da mu napravi prolaz. To nema veze jesi li iz radničke klase, jesi li ovakav ili onakav. To ima najviše veze s tim ko si, imenom i prezimenom, pa nažalost i s kulturom, ali opet, ja se trudim, radim i postoje ljudi koji to prepoznaju i daju mi šansu i u Pozorištu mladih i u East Westu i na drugim mjestima.
Kako je došlo da saradnje s Harisom Pašovićem?
– Kada je radio projekt „Stoljeće mira nakon stoljeća rata“ tada smo kolege s klase, pa i ja s njima, bili njegovi asistenti, jer je projekt bio veliki. I tada smo se nekako prvi put susreli u radu. Mislim da je tu prepoznao neke moje odlike i onda mi je dao još jednom priliku da asistiram kasnije na njegovom projektu, „Za šta biste dali svoj život“. Na sljedećem projektu „Otkrivanje žene“ u koprodukciji s Narodnom pozorištem dobio sam priliku da asistiram od samog početka procesa. Tako korak, po korak, meni je taj vid saradnje koje smo imali bio nekako kao paralelni studij režije, jer imao sam osjećaj da sam u tom iskustvu, koje je trajalo sedam, osam mjeseci, kondenzovao još bar tri godine režije i učio. Jedno je kada učite od nekog velikog iskusnog rediteja, kada vidite kako radi, a sasvim drugo je teorija i slično.
Mnogo pažnje je izazvala Vaša predstava „Rashomon „ koja je realizirana u produkciji Pašovićevog „East West Centra“.
– To je predstava o dezorijentaciji čovjeka u kontekstu dezorijentacije moralnog sistema i dezorijentacije istine. Na kraju dezorijentacija uništava nas same. Mislim da je to evidentno u našem društvu, sve je krenulo od toga da je mene podsjetilo na film „Rashomon“ i na cijelu priču oko lažne istine i post-istine, oko političkog svijeta gdje istina sada nema primarnu vrijednost, gdje je ona gurnuta u pozadinu i gdje o našem svijetu odlučuju emocije, zanimljive priče i zapaljivi naslovi. I šta se dešava u tom svijetu, to je svijet koji direktno utječe na
čovjeka, to je svijet bez konstanti, ako nemamo ili ako koristimo činjenice tako što ih komadamo ili savijamo da odgovaraju našoj verziji istine. Mi tada gubimo neku vrstu kompasa, to je ono najosnovnije. To je bila inspiracija za „Rashomon“.
Može li Vaš rediteljski rad utjecati na društvena pitanja i kretanja?
– Takvo pitanje koje postoji otkako postoji umjetnost. Mislim da umjetnost aktivno mijenja svijet na način da aktivno mijenja pojedinca. Ne bih se bavio režijom da me neki film nije promijenio iz korijena, da me neka predstava nije promijenila iz korijena. Ne bih se bavio umjetnošću da me neki roman nije promijenio iz korijena. To je život u biti, time se bavi i „Rashomon“.
Bavite se poslom koji se pravno kvalificira kao „slobodno zanimanje“, uz mnogo slobode, ali i nesigurnosti. Imate li strah od budućnosti i onog što ona nosi?
– Imam egistencijalni strah, ali ga na neki čudan način paralelno i nemam. To su dva paralelna svijeta koja u meni funkcioniraju, dva ekstrema. U jednom momentu sam sto posto siguran da neću moći živjeti od ovoga i već zamišljam kako ću ostati bez žene, djece i svih tih normalnih stvari. Ipak, život u „ekstremu“ ima i svoje prednosti i mane. Drugačije bi bilo da sam završio ekonomiju i da imam siguran posao. Nemam siguran posao. Sve što radim, radim na život i smrt. To koliko zna biti grozno, zna biti ljepše od bilo čega drugog na svijetu. Moj svaki novi projekt je ekskurzija, put u nepoznato. U tom kontekstu nema ljepšeg posla na svijetu, da se ne lažemo.