Amira Medunjanin: Bosanska Billie Holliday

Piše: Redakcija

Na listi deset najvećih diva world muzike britanskog magazina „Songlines” našla se naša kraljica sevdaha Amira Medunjanin. Ovu Sarajku ne samo da su svrstali u društvo internacionalnih zvijezda, nego ju je britanski novinar Nigel Williamson nazvao „Bosanskom Billie Holliday”. Ovakav status, kada je riječ o Amiri, ne iznenađuje. Ona je bh. umjetnik internacionalne karijere koji tako srčano i neumorno njeguje naše kulturno naslijeđe. Okončala je uspješno američku turneju, a uđete li na njen zvanični website, vidjet ćete da su koncerti za Evropu za ovu godinu praktično rasprodati. Amira je bila isuviše skromna da nam komentira status koji joj je magazin „Songlines” dao, njen život je pjesma i o njoj nam je govorila s mnogo žara.

 Sudeći prema reakcijama, publika je sjajno prihvatila Vaš posljednji album “Damar”. Zanimljivo je da ste ovoga puta svoju vjernu publiku obradovali s nekoliko autorskih pjesama. Zašto ste se tek sada odlučili na taj korak? Vjerujem da ste i ranije imali priliku i tekstove u ponudi?

– Ne. Do sada nisam ni razmišljala o tome. Niti sam imala priliku da birem neke nove pjesme. Znate šta sam sve snimala do ovog albuma, tako da je to za mene nešto novo. Ali, nekako su se stvari poklopile ovog puta, tako da sam odlučila snimiti i dvije autorske pjesme. Nadam se da će se ljudima dopasti.

Kakva iskustva nosite sa snimanja albuma u studiju čuvenog Petera Gabriela?

– Možda je to najbolji studio za ovu vrstu muzike u Evropi. Prekrasan ambijent i savršeni uslovi za rad. Ovo mi je prvi put da snimam u Boxu i stvarno je prelijepo mjesto i ljudi su divni. Sigurno ću ponovno otići tamo. Ako ništa, otići ću onako turistički da odmorim dušu.

 Svojevremeno ste gostovali na albumu “Mostar Sevdah Reuniona”, snimili Rosu, a danas… šta reći za Amiru, izuzev da su joj otvorene i dostupne svjetske scene i pozornice. Možete li s našim čitateljima podijeliti utiske s američke turneje?

– Bila sam prvi put na sjevernoameričkom kontinentu i zaista sam se iznenadila kako su ljudi ljubazni i susretljivi bez obzira u kojem se gradu nalazite. Bilo mi je izuzetno zadovoljstvo družiti se nakon koncerata, gdje sam napokon upoznala prijatelje s kojim se već dugo vremena dopisujem putem društvenih mreža. Mjesec smo proveli na putu i sve je tako brzo prošlo. Ponovit ću to putovanje čim prije budem mogla.

 Tokom ove turneje Vaš koncert je bio organiziran u istom prostoru i u isto vrijeme kao i koncert čuvenog, sada već i nobelovca, Boba Dylana. Jeste li imali priliku upoznati se s njim?

– Nažalost, nisam imala priliku da ga upoznam. Da, koncerti su organizirani u istom gradu, u istom prostoru, samo na dvije različite pozornice, i na isti dan i maltene u isto vrijeme, ali je moj koncert počeo malo ranije i završio kasnije nego što je bilo planirano. Tako da je Dylanov koncert već bio završen. Valjda će biti prilike da ga vidim uživo.

 Sada, kada vratite vrijeme unazad, kada ste odlučili svojim glasom u novo ruho obući i od zaborava sačuvati kulturnu baštinu ove zemlje, kakve ste želje i ambicije imali? Je li to ovaj status kakav danas uživate?

– Moja jedina želja je bila da podijelim s ljudima svoju fasciniranost i ljubav prema našim pjesmama. Sve te pjesme su mi omogućile mnogo lijepih trenutaka u životu i zaista veliki sam dužnik. Iskreno se nadam da će nove generacije shvatiti kolika je snaga u našoj kulturnoj baštini.

 Koja je to sevdalinka u koju se nekadašnja zaljubljenica EKV-a i Azre, zaljubila na prvo slušanje?

– „Omere, prvo gledanje”

 Kojim kriterijem se vodite pri izboru pjesama koje ćete otpjevati i staviti na svoj album?

– Taj kriterij je meni nepoznat. Nekako se pjesme same nametnu u određenom trenutku u mom životu. Nekada su povezane s ljudima i situacijama u kojima sam ih upoznala ili su ugrađene u sjećanja. Uvijek je neka druga priča. Voljela bih i ja to objasniti, ali tako to ide.

 Čemu Vas je sevdalinka naučila?

– Odrastala sam uz sevdalinku i moje djetinjstvo je isprepleteno sa svim tim divnim pjesmama. Nisam mnogo razumijevala stihove u to vrijeme, ali kasnije je sve došlo na svoje mjesto. Mislim da je puno utjecala na formiranje moje ličnosti. I sad bi baš bilo teško naći nešto iz mog života što nije povezano s muzikom. A kad smo kod povezanosti, ljubav je jedina stvar na dunjaluku što veže ljude. I tako treba i da ostane.

 Bosanci i Hercegovci stvari koje su njihove, koje su im svakodnevno dostupne, nekada uzimaju zdravo za gotovo, od hrane do kulture, no, inozemna publika sevdalinku smatra biserom muzičkog stvaralaštva. Kako definirate tu emociju koju na tim koncertima osjetite među svojom publikom?

– Interesantno pitanje. Ljudi koji dođu na koncerte nisu prije imali priliku čuti pjesme, niti razumiju stihove. Ali, muzika je univerzalan jezik i stvarno, iz ličnog iskustva, mogu vam reći da ne postoje barijere u razumijevanju. Većina koncerata počinje prilično neutralno, ali onda na pozornici osjetim energiju od publike i kako se koncert odvija, tako i publika proživljava one trenutke boli, tuge, sreće i radosti koje pjesme nose. Nakon koncerata obično vodim duge razgovore s ljudima koji žele saznati više i nećete vjerovati, često dođu ovdje da upoznaju naš način života, našu kulturu i nas same Bosance i Hercegovce.

 S obzirom na uspjeh koji ste ostvarili, koje su prednosti, a koje mane slave koju je on sobom donio?

– Ne osjećam ništa posebno, da budem iskrena, jer uspjeh je relativna stvar. Doduše, često se iznenadim kad me ljudi zaustave na ulici da popričaju sa mnom. Nisam navikla na to. Ovaj poziv mi omogućava da upoznam mnogo divnih ljudi i da steknem prijateljstva koja mi zaista znače i to je za mene uspjeh. Radoholičar sam, tako da mi ne smeta putovati i nastupati. I prije sam navela da sam na neki način obavezna i, iskreno, ja ne znam drugačije.

 Šta je ono što danas privatno slušate?

– „Skeleton Tree” od Nick Cavea.

Šta mislite o muzičkom stvaralaštvu u Regionu, kada je riječ o kvalitetu?

– Ide nabolje, barem ja tako vidim. Problem je što nemamo kvalitetnu muzičku industriju, koja bi osigurala infrastrukturu za nove mlade autore i izvođače. Ali, valjda će i to s vremenom biti bolje.

 Boravite u mnogim gradovima svijeta, zbog statusa i rada možete živjeti na mnogim drugom dresama, no, Sarajevo je i dalje ta najdraža adresa. Šta je to što Vas zadržava ovdje?

– Za nekoga ko je odrastao u sarajevskoj mahali, teško je naći neko drugo mjesto s takvim bojama, ljudima, humorom i merhametom. Tražiti sad neko novo mjesto ispod nekog drugog Trebevića, neku novu Čeku za sastanke ili neku drugu Parkušu, bojim se da je malo uzaludan posao. Mislim, kada se čovjek pokušava ugrijati kod Vječne vatre u tri ujutro, sve ti bude jasno. Možda i kada bih odlučila otići, onda bih sigurno tražila nešto totalno drugačije od Valter grada.

Koji grad, među svim onim koje ste proputovali, Vas je posebno očarao?

– Taipei mi je prelijep grad. Potpuno drugačija dimenzija života i življenja u odnosu na Evropu. Prošle godine sam bila kratko na jednoj mini turneji, ali bih strašno voljela ponovno otići.

Budući da ste često zbog koncerata u inozemstvu, kako umanjujete nostalgiju za domom?

– Često sam odsutna, to je tačno. I mnogo radim, tako da nemam vremena za razmišljanje. Ali, čim dođem s puta, odem na kafu do čaršije i prošetam gradom da se tuspasim, tako da nema ništa od nostagije.

 

Foto: Edvin Kalić

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti