IntervjuLifestyleNovosti

Dženan Lončarević: Nikoga ranije nije zanimalo vozim li bicikl ili imam avion, pa ne treba ni danas

Dženan Lončarević, čovjek koji je svoju karijeru počeo pjevajući po splavovima i klubovima, pred kraj ovog mjeseca održat će svoj prvi veliki solistički koncert na stadionu Tašmajdan u Beogradu. Jedan je od rijetkih koji svoju karijeru nije gradio na skandalima, tužnim ili sretnim detaljima iz privatnog života, već na dobrim i kvalitetnim pjesmama. Prošlog vikenda nastupio je pred sarajevskom publikom u sklopu rođendanske proslave Importanne centra, što je bila prilika za kafu i razgovor s jednim od trenutno najpopularnijih pjevača na ovim prostorima. Kada je počeo graditi muzičku karijeru, donio je odluku – nikada o porodičnom životu neće govoriti za medije. Te odluke se drži i danas.

Razgovarala: Selma Hodo/Foto: Miloš Nadaždin

 Kakvu vrstu odgovornosti, odnosno treme, osjećate uoči velikog koncerta u Beogradu i planirate li sličan nastup pred bh. publikom?

– Uvijek postoji pozitivna trema i velika odgovornost prema svemu onome što trebam te noći pružiti publici. Ne želim omalovažavati niti jedan svoj koncert, jer sve svoje nastupe nazivam koncertima, ali ovo je malo veća odgovornost, jer Tašmajdan je veliki prostor. Postoji doza treme, ali kako krene prva pjesma, ona se poništi i krenu dobre vibracije publike. Kad je riječ o koncertu u Sarajevu, vrlo brzo ćemo ga zakazati, odmah poslije beogradskog koncerta. Ovog puta idemo obrnutim redoslijedom. Prošli put smo radili Podgoricu, Sarajevo pa Beograd, a sada krećemo iz Beograda. Nadam se da je sljedeći u Sarajevu, ali vidjet ćemo.

 U cijelom Regionu vole Vaše pjesme, međutim, pjesma „Nikome ni reč” našla je posebno mjesto u srcima publike. Kako je nastala?

Čini mi se da sam možda posljednji od onih koji su snimili evergreen, a nisam dio stare škole. „Nikome ni reč” je definitivno evergreen, jer traje već 11 godina. Pjesma je nastala slučajno. Kad sam krenuo da radim svoj prvi album, tražeći pjesme od autora do autora, a menadžerom Saletom sam otišao kod Kikija Lesendrića, koji je imao savršenu melodiju. Potom sam počeo da sarađujem i da se družim s djevojkom koja se zove Jelena Trifunović i definitivno mogu reći da ju je ta pjesma na neki način „lansirala”, jer ju je napisala jako dobro.

Koliko Vam znači ljubav koju Vam odašilje publika?

– Mnogo. Definitivno, jedini pravac i vjetar u leđa je publika koja prihvati sve ono što snimim ili ne prihvati, što joj ne zamjeram. Pokreće me divan osjećaj kada izađem pred ljude, neovisno o tome koliko ih je, a oni pjevaju sa mnom. Lijepo je kad otpjevaju dvije pjesme naglas sa mnom, a da ne govorim kada cijelu noć provedu tako. To je nešto neprocjenjivo.

 Jedan ste od rijetkih pjevača kojem je svaka pjesma hit. Na koji način birate pjesme koje ćete snimiti?

– Ne mogu vam opisati koliko mi je drago kada mi vi to kažete. Nije baš svaka hit, ali odlično je što na albumima nemam onu varijantu: „Eh, jedna je pjesma prošla, ove ostale se ne moraju ni slušati”. Meni se nekako slušaju tri, četiri, pet, šest pjesama s albuma. Kad je o biranju pjesama riječ, ne znam ni sam. Ne postoji neki sistem kako ih biram, jednostavno se desi dobra melodija i tekst i snimim je.

 Postoji li neka koja Vam je posebno draga i zašto?

– „Nikome ni reč” je pjesma za koju me ljudi vežu i koja je pečat moje karijere, ali postoji pjesma koja me veže za jedan veoma težak momenat u mom životu, zove se „Strah me da te sanjam”, posvećena mom rahmetli bratu.

 Rijetko kada govorite o privatnom životu. Porodicu držite daleko od očiju javnosti i to Vam godinama uspijeva. Zašto je to tako? I ima li neistine u tome kada Vaše kolege kažu da privatan život ne mogu zadržati samo za sebe?

– Otkrit ću vam jednu tajnu, koju možda 90 posto vaših čitatelja ne zna, a to je da sve ono što se ljudima čini da je slučajno snimljeno, slučajno uhvaćeno, izrežirano je zarad popularnosti. Jedan sam od rijetkih koji nije upleo niti jednu jedinu stavku privatnog života zarad popularnosti. Nisam želio da na račun nekih svojih tužnih ili srećnih priča pridobijem publiku. Primijetit ćete da je sve više mojih kolega po rijalitijima, sve više detalja iz privatnog života iznose u javnost, pričaju sve i svašta, i kada im zasmeta neki detalj, onda su im krivi novinari. Ne, vi novinari ste ljudi koji radite svoj posao jako dobro. Neki su kulturni, kao što ste vi, neki su manje kulturni, tako da sve ono što novinarima kažeš i prezentuješ jeste ono što oni napišu. O privatnom životu nisam pričao od onog trenutka kada su ljudi saznali da postoji Dženan Lončarević, prije ih nije zanimalo vozim li bicikl ili imam avion, ne treba da ih zanima ni danas, jer je to moj privatni život. Vodim sasvim običan život, volim da šetam Prijepoljem, Beogradom. I smatram da se moje kolege trebaju ponašati tako, i onda bi trajala muzika.

 Budući da mnogo vremena provodite u Beogradu, koliko Vam nedostaje rodno Prijepolje?

– Ne nedostaje mi. Kad god imam vremena, spustim se u moje Prijepolje i dišem punim plućima. To mi je najiskreniji odmor za dušu.

 Kakav je Dženan Lončarević kada nije na sceni? Opišite nam jedan Vaš dan?

– Ja sam vrlo prost čovjek. Ne mislim prost u onom negativnom smislu (smijeh), nego volim jednostavan život. Ne volim da se pojavljujem u Beogradu na kultnim mjestima i lokalima gdje su ljudi mnogo bitni, gdje u 12 sati sjede našminkani, sređeni. Obično sjedim u jednom malom lokalu u kojem su samo tri stola, koji se nalazi blizu zgrade u kojoj živim u Beogradu, družim se s ljudima koje volim, sviram gitaru, ponekad igram tenis i mnogo slušam muziku.

 Kada ste znali da će muzika biti Vaš životni poziv?

– Da će biti moj životni poziv, shvatio sam onog momenta kada sam odlučio ući u kafane, na splavove i klubove. Znao sam da će to biti moj životni poziv, ali ne u ovolikoj mjeri kako je to danas. Jedan Vaš kolega je napravio divan intervju sa mnom, pričao sam o stvarima kao što sada pričam s Vama, čak sam izašao i na naslovnoj strani, što se kod mene nije desilo nikada, jer nemam šta da pokažem. Nisam se skinuo, nisam pokazao partnerku, ali Vaš kolega me je pitao kada sam odrastao, na šta sam odgovorio da sam odrastao onog momenta kada sam ostao bez oca. To je jedini detalj o kojem sam ispričao.

 Ko Vam je kao dječaku, dok ste još sanjali da ćete postati pjevač, bio muzički uzor?

– Postoje ljudi u mom okruženju koje sam gledao otvorenih usta i govorio: „Da je meni da sviram ovako”. Jedan od njih je Zoran Zeko Bukušić, koji je moj uzor kad je o gitari riječ. Cijelog života sam želio da sviram kao on, a kad je riječ o javnoj sceni, odrastao sam na rock and rollu. Volio sam da slušam staro, dobro „Bijelo dugme”, rock ex Yu scene, slušao sam stranu muziku koju i dan-danas volim i slušam.

Koga od kolega posebno cijenite i postoje li prijateljstva na estradi?

– Naravno da postoje. Jako cijenim i poštujem čovjeka koji se zove Sergej Ćetković, zatim Sašu Kovačevića, i mnogo cijenim i poštujem čovjeka koji se zove Željko Joksimović, čovjeka koji je sarađivao i pravio muziku i aranžmane na mojim albumima. Jedan je od najboljih producenata na našim prostorima i najveći profesionalac koga sam upoznao.

 Jeste li sretan čovjek?

– Mnogo. Sretan sam što sam živ i zdrav, jer sam osjetio taj detalj kako možeš biti nesretan kad se razboliš i kako u tom trenutku kraj tebe ostanu oni pravi i iskreni prijatelji, a nestanu svi oni koji su te tapšali po ramenu i govorili ti sve najbolje. Tako da sam sretan i poruka svima onima koji zažele više u životu jeste da će doći sve na svoje mjesto, ali zdravlje je najbitnije.

 Danas je dobra muzika nekako u zapećku. Na muzičkoj sceni sve je više kiča i šunda. Može li se od dobre muzike živjeti?

– Može, jer postoji manji krug ljudi koji još slušaju dobru muziku. Najiskrenije, sve se danas izokrenulo. Za neke stvari koje su danas trend, prije dvadesetak godina bilo je nezamislivo da će se desiti. Danas više nema ni draži, nema želje za bilo čim, nego je ljudima sve to prezentovano „na izvolite”, pa će i to jednog dana nestati, biti jučer. Ali, može se živjeti od dobre muzike zato što postoje dobri ljudi.

dzenan loncarevic novo 5

 Kajete li se zbog ijedne odluke u karijeri?

– Nijedan korak koji sam napravio na ovom estradnom nebu ne bih promijenio, nigdje se nisam spotakao i mislim da sam posljednja generacija onih koji su polako koračali ka slavi.

 Miljenik ste sarajevske publike. Šta Vas veže za naš glavni grad?

– Mnogo toga. Jutros gledam iz hotelske sobe i kažem sebi kako mnogo volim ovaj grad. Štošta se promijenilo u Sarajevu otkad sam ja bio školarac, ali ovaj grad ima nešto posebno, što nemaju ostali gradovi. Volim Sarajevo, volim da dođem u Sarajevo, da se provrtim, ne treba mi mnogo, ali samo malo da se provrtim, pojedem ćevape, da se vidim s dragim ljudima i da se vratim. Ovdje imam i rodbine i prijatelja i ovim putem ih sve pozdravljam. Jednostavno, volim da dođem. Ima Sarajevo neku svoju priču.

Kakvi su Vam planovi za naredni period?

– Iako sam osuđivan od mnogih što stalno snimam milion pjesama, ali ja ću opet, vrlo brzo, izbaciti još jedan singl, koji opet ima neku finu, ljubavnu priču. Spremam koncert na Tašmajdanu i koračam istim koracima kojima ću koračati dok postojim, a to su muzika, neka fina priča i dobro druženje s normalnim ljudima.