Marina Radoš je bh. spisateljica, s adresom u Splitu, čija se djela „Miki“ i „Dosjei“ nalaze među deset najprodavanijih knjiga u BiH. Uz stvaranje književnih dijela Marina se bavi novinarstvom, a ono po čemu je, možda, široke narodne mase najbolje poznaju jesu FB statusi kojima oduševljava cijeli Region. Ona je idealan primjer da u moru pasivnosti 26-godišnja osoba može da bude uspješna i da ima kritički osvrt prema realnosti koja nas okružuje. Za naš magazin govorila je o književnom i novinarskom stvaralaštvu, kao i o neizmjernoj ljubavi prema Mostaru.
Vaša djela „Miki“ i „Dosjei“ nalaze se među deset najprodavanijih knjiga u BiH. Koliko Vam imponira ta činjenica?
– Pokušavam se ne navući na trenutnu popularnost. Sve je to prolazno. Ostaju knjige, ako su dobre. Ne krijem da mi imponuje, ali mi je mnogo važnije da sam zadovoljna stvarima koje objavljujem. Čitanost je samo bonus mojoj ogromnoj ljubavi prema stvaranju.
Kada se ta ljubav javila?
– Jako rano. U osnovnoj školi. Još kao djevojčica smatrala sam da je biti pisac nešto najljepše na svijetu i već tada sam znala da ću biti ono što sam danas i ono što ću tek postati. Vidjela sam svoje knjige, svoje pjesme, svoju publiku. Jedna sam od onih kojima su se ostvarili snovi iz djetinjstva.
Većina pisaca je prepoznatljiva po stvaranju samo romana ili samo poezije, ali ste Vi, do sada, objavili i roman i knjigu poezije. Koja od ovih oblasti Vam je ipak bliža i draža; pjesnička ili pripovjedačka?
– Trenutno pišem samo poeziju. To dolazi na faze. Ipak, za poeziju je potreban malo drugačiji dar i talent, nego za prozu. Zavoljela sam pjesnika u sebi, a pripovjedača odavno volim i njegujem.
U čemu nalazite inspiraciju za svoja djela?
– U ljudima i samo ljudima.
Šta je to što Vaše književno djelo mora imati da biste rekli „to je to“?
– Ne znam. Osjetim da je to to, ili da to nije to. Naravno, konsultujem se s meni dragim ljudima, koji to shvataju, s ljudima koji pišu i znaju bolje.
Kada stvarate književno djelo, kako zamišljate svoje čitaoce?
– Ne zamišljam čitaoce. Uvijek zamišljam jednog čovjeka i njemu pišem. Odnosno, njemu i sebi, sve ostalo je nebitno, nevažno i prolazno. Naravno, taj čovjek mijenja lik, ali uvijek je samo jedan.
Imate li predstavu o tome ko su Vaši najčešći čitaoci?
– Većinom su to žene, ali širim se pomalo i na mušku publiku. Ponosna sam na svoje čitatelje, koliko ih uspijevam upoznati putem platformi na kojima komuniciramo. To su mladi ljudi koji razmišljaju progresivno, koji su osjećajni i koji imaju muda.
Ko su osobe koje Vaša djela imaju priliku pročitati prije nego ih objavite i učinite dostupnim svima?
– Zavisi kako kada. „Mikija“ je prvi pročitao jedan moj dečko iz srednje škole do čijeg mišljenja sam držala i držim još uvijek, a danas je to neko drugi.
Čije kritike i sugestije u smislu književnog stvaralaštva rado prihvatate?
– Prihvatam svaku kritiku koja je dobronamjerna, a savjete i petljanje u posao dopuštam samo muškarcu kojeg volim u periodu kada nastaje djelo.
Sigurno je da veliki broj ljudi čita Vaša djela, ali čija djela Vi rado čitate?
– Obožavam Brankicu Damjanović, Martinu Mlinarević-Sopta, a u posljednje vrijeme čitam i neke istorijske knjige. Moja najdraža knjiga je „Una“ Mome Kapora, koju čitam svake godine na svoj rođendan.
Kada je riječ o pisanju, može se slobodno reći da ste svestrani s obzirom na činjenicu da ste književnik i novinar. Može li se povući jasna granica između ove dvije oblasti ili se one u nekim momentima, ipak, miješaju jedna u drugu?
– Miješaju se koliko dopuštam ja sama sebi i koliko urednici dopuštaju, ali se trudim odvojiti ih i maksimalno profesionalno raditi svoj posao. Moj posao je zaista moja strast koja ne popušta, a književnost je ljubav, potreba, nagon. Od novinarstva preživljavam, od pisanja živim. Najviše se prepliću u kolumnama koje povremeno pišem.
Radite kao novinar, a uz to i pišete književna djela. Kako uspijevate uskladiti sve te obaveze?
– Ne znam ni sama. Moj privatni život najviše pati. Po prirodi nisam previše organizovana osoba, ali sad su me okolnosti prisilile da se posložim.
Kroz svoje FB statuse često kritizirate društvo i okruženje u kojem živimo što nailazi na pozitivne reakcije. Doživljavate li nekada i ne tako prijatna iskustva zbog toga što javno iznosite svoje stavove?
– Kao i svaka osoba koja nije anonimna doživljavam svašta. Bude tu i prijetnji, i vrijeđanja, i svega ostalog čime se šljam služi. Ali, ne plaši me to, a u posljednje vrijeme, iskreno, i ne dira.
Imate li namjeru u budućnosti stvoriti književno djelo koje će u sebi imati tu kritičku notu?
– Ne. Stvaram beletristiku. Politika i društvo su za posao, knjige su za ljubav i zadovoljstvo.
Živite u Splitu, ali ste u jednom od intervjua rekli da se rado vraćate Mostaru. Šta je ono čime Vas Mostar uvijek iznova očara?
– Ne očara me, volim ga sa svim njegovim manama i vrlinama. To je moj grad kojem pripadam, iako nisam rođena u njemu, i kojem ću se uvijek vraćati dok se ne uspijem vratiti zauvijek.
Može li se povući paralela između ova dva grada? Šta je ono po čemu su slični, a u čemu se najviše razlikuju?
– Način života je sličan, mediteranski, laganini. Split je ljepši grad, živi se bolje i država je mrvicu uređenija, ali Mostar više volim i to nikad ništa ne može promijeniti. Ne želim se zamjerati Splitu, u njemu imam lijep život, ali se jednostavno nisam uspjela zaljubiti u njega. OK smo, živimo zajedno, ali tu nema ni strasti ni neke pretjerane ljubavi. To vam je kao s muškarcima, nema intimiziranja s onim u koga nisi potpuno zaljubljen, barem što se mene tiče.
Rodom ste iz Tomislavgrada. Koliko često posjećujete svoje rodno mjesto?
– Sve češće. Moji roditelji žive u Tomislavgradu, kao i šačica prijatelja. Ako je s gradovima kao s muškarcima, kako već rekoh, s Tomislavgradom sam se rastala i ostali smo u dobrim odnosima. Nagon me često vuče da idem gore, volim svoju ulicu, planinu i konje na Krugu. Volim kafiće koji me podsjećaju na malu Marinu, na srednju školu, na neko drugačije vrijeme.