Majke dolazak bebe na svijet čekaju s nestrpljenjem. Mjesecima se pripremaju za najljepšu ulogu i slave novi život. Međutim, postoje i one mame, koje se uz svu volju u toj ulozi ne snađu odmah. Osjećaju nemoć, tugu i potištenost. Koje padnu u stanje postporođajne depresije. O ovom problemu kod nas se rijetko govori, mnogima je to tabu tema, u šta smo se uvjerili radeći na ovoj temi. Ipak, postoje majke koje svoja iskustva žele podijeliti s drugim majkama, kako bi im na bilo koji način pomogle ukoliko se, kao i one, nađu u istoj ili sličnoj situaciji.
Slučaj koji se dogodio prije dvije godine, kada je mlada žena izvršila samoubistvo, skočivši s jedne višespratnice u Sarajevu, šokirao je domaću javnost. Razlog za ovakav čin, tvrđeno je tada, bila je, navodno, postporođajna depresija. Tek ovakvi i slični slučajevi pažnju skreću na zdravstveni problem s kojim se neke žene, nakon što se ostvare u najljepšoj ulozi, ulozi majke, suočavaju. Statistike pokazuju da se svaka deseta žena u svijetu suoči s tim problemom. Neka istraživanja, pak, pokazuju da se čak 80 posto majki osjeća melanholično sedmicu nakon porođaja, što se manifestira tugom, tjeskobom i čestim plačem bez vidljivog razloga, te problemima sa spavanjem. Simptomi nestaju nakon nekoliko dana i bez liječenja. Ukoliko to stanje traje duže, onda je riječ o postporođajnoj depresiji, koju prema intenzitetu simptoma, vremenu trajanja, opasnosti po zdravlje majke i djeteta možemo podijeliti na tri oblika: postporođajnu tugu ili „baby blues”, postporođajnu depresiju i postporođajnu psihozu. U razvijenom svijetu govoriti o ovoj temi nije tabu. Na našim prostorima jeste. Nažalost. U tu činjenicu smo se uvjerili dok smo istraživali temu postporođajna depresija. Mnoge majke bile su spremne govoriti o njoj anonimno, tek rijetke, i to one najhrabrije, javno.
Razlog, pojasnile su nam, najviše leži u činjenici da su izložene osudi i nerazumijevanju, i to nerijetko najbližih. O tome kakva stanja su proživjele nakon porođaja te kako su se uhvatile u koštac s njima, i izašle kao pobjednice, za “Azru” govore tri bh. mame.
Amra Arnaut, 31-godišnja majka dvoje djece, prije devet godina suočila se s postporođajnom depresijom, pojmom koji joj je kada je rodila svoje prvo dijete, bio nepoznat.
– Simptomi koji su ukazivali na to da imam postporođajnu depresiju bili su: nervoza, nezadovoljstvo, osjećaj da me drugi zapostavljaju, umor… Najgora mi je bila nervoza, jer sam bila samoj sebi nepodnošljiva. Galamila sam u kući, sve mi je išlo na živce – prisjeća se Amra.
Dva mjeseca, koliko je trajala njena postporođajna depresija, nije mogla istinski uživati u majčinstvu.
– Imala sam 22 godine kada sam postala mama. Bila sam neiskusna, i nekako sam to sve pripisivala neiskustvu i neupućenosti. Iz toga su proizlazili strah i depresija. U tom periodu sam sama sebi bila dosadna, nisam bila nikome dobra, ni sebi ni mužu, a pogotovo djetetu – kaže Amra.
Dugo je razmišljala o tome šta joj se dešava, kako da nešto poduzme, a onda, kap koja je prelila čašu, bio je trenutak kada se prema najvoljenijoj osobi ponijela onako kako ne bi nikada.
– Shvatila sam da pretjerujem onog trenutka kada sam galamila na sestru zbog neke gluposti. To mi je baš teško palo. Kasnije sam shvatila da to ne ide tako. To je nešto čega se i sada, nakon devet godina, sjećam i nimalo nije lijep osjećaj – kaže Amra, prisjećajući se kako je baš od sestre imala najveću podršku.
VRHUNAC DEPRESIJE
– Sestra je najviše bila uz mene, pomagala mi je u svemu, i fizički i psihički. Muž mi je, također, bio velika podrška, bez njega ne bih ništa mogla, iako je i njemu to sve bilo novo, ali sve je to stoički podnosio – kaže Amra.
Nije bila svjesna stanja, priča nam, te stoga nije ni potražila stručnu pomoć. No, poput prave hrabre mame, smogla je snage onda kad joj je najpotrebnija bila i izborila se s ovim problemom.
– S obzirom na to da sam osoba koja prihvata problem i nalazi razne načine da ga riješi, tako sam i s ovim. Došlo je vrijeme kada sam rekla: “Dosta! Mijenjaš neke stvari, jer ovako ne ide”. I tako je i bilo. Prilično sam tvrdoglava te to što naumim i ostvarim. Nisam sebi mogla dopustiti luksuz da ovaj problem traje duže – kaže Amra.
Amra je nakon sina, dobila kćerku. Kaže da je postporođajnoj depresiji bila izložena jer se bojala da li će sve uraditi kako treba, da li će se znati brinuti o bebi, a već nakon druge trudnoće taj problem nije imala. Kaže, bila je zrelija i drugi put je znala šta će i kako će postupiti u određenom trenutku. Majka dvoje djece, sada je sretna i ispunjena žena. Osim u svojoj porodici, sreću pronalazi i u ručnom radu, te oslikavanju na staklu.
– Organizacija je pola posla, to savjetujem i drugim mamama. S drugom bebom sam sebi u glavi sve organizirala, od vremena spavanja, do buđenja. Mnoge mame misle da moraju buditi bebu tokom noći da ih presvuku, da ih hrane, što smatram velikom greškom, jer se ujutro probude umorne i nenaspavane. A sve to doprinosi postporođajnoj depresiji – kaže Amra.
Koliko god ovaj problem bio prisutan, o njemu se na našim prostorima, nažalost, zbog predrasuda ne govori uvijek otvoreno i javno. Ono što ne razumije, okolina nerijetko i osuđuje. Mlada 24-godišnja mama (ime poznato redakciji) koja je pristala svoje iskustvo podijeliti s čitateljima „Azre”, na svojoj je koži osjetila upravo takvu vrstu predrasuda. Zato i govori na ovakav način. Ne tako davno, prije devet mjeseci, ostvarila se u najljepšoj ulozi života. Međutim, u početku ništa nije bilo onako kako je zamišljala. Zbog posla, suprug, u vrijeme njenog porođaja, nije boravio u BiH, što je bio okidač za postporođajnu depresiju.
– Nakon porođaja sam se susrela s jakim emocijama. Čudnim, neobjašnjivim. Preovladavao je osjećaj tuge, što mi nikako nije bilo logično, s obzirom na to da sam na svijet donijela divno i zdravo dijete. Razmišljala sam, trebalo bi da sam sretna, a ja sam, zapravo, osjećala tugu kada god pogledam u svoje dijete. Konstantno sam osjećala tugu i plakala sam nekontrolirano. Prvih dana nisam bila ni svjesna šta se tačno dešava sa mnom, a kasnije sam, naravno, shvatila o čemu je riječ – počinje svoju priču ova mama.
U početku je, kaže, mislila kako će nakon perioda od 40 dana u kojem sve mame prođu kroz bujicu različitih emocija i nesvakidašnjeg stanja, to sve proći. Međutim, uvidjela je da nije bezazleno to što joj se dešava.
– I dalje nisam bila emotivno dobro. Tada sam odlučila potražiti pomoć. Nisam se stidjela svoga stanja. Bila sam upućena u to šta je postporođajna depresija i znala sam da nisam ja kriva za to što mi se dešava, već okolnosti u kojima sam se našla – kaže ona.
S obzirom na to da žene često znaju biti suicidne i u tom periodu mogu imati nagon da naude sebi ili djetetu, ova majka, srećom, nije imala tako težak oblik ovog oboljenja.
– Najviše me je tištio taj osjećaj tuge. Nisam imala želju nauditi sebi, niti bebi. Bila sam svjesna da mi treba pomoć i pritom sam imala jaku želju pomoći sebi. Borila sam se da to prebrodim čim prije, a to nije niti lagan, niti brz put. Htjela sam to zbog sebe, zbog bebe i muža. Željela sam biti dobro, a nisam mogla – kaže mama, koju su u tom periodu plač i nespavanje iscrpljivali.
– Počela sam gubiti kilograme nekontrolirano, iako sam jela. Jednostavno me je sve to umorilo. Silno sam očajnički željela biti ona stara, željela sam uživati u majčinstvu i djetetu koje sam toliko željela. Željela sam da budem sretna žena – kaže mama.
U periodu kada njen suprug nije mogao biti fizički prisutan, najveću podršku i nesebičnu ljubav joj je pružala njena majka, koja je sve to prolazila zajedno s njom.
– Bila je optimistična, nasmijana i vukla me je ka gore. Ohrabrivala me je i nije mi dozvoljavala da tonem dublje. Ono što mi je posebno pomoglo su izlasci van kuće, čitanje romana i crtanje. Važno je da se družite s ljudima i bavite nekim hobijem. Na sve to me je podstakla moja mama. Žene same teško mogu shvatiti šta im se dešava, pa onda i kako da pomognu sebi. To nije nikako sramota, iako to mnogi, usudit ću se reći, neobrazovani i neupućeni, predstavljaju kao takvo – kaže ova mama.
Kaže da bi trebale, ukoliko nisu u stanju same, potražiti stručnu pomoć.
– Sve što budete podijelile sa stručnim licem, ostaje između vas i te osobe. Nema potrebe za ustručavanjem. Niste jedine. Vaše tijelo je prošlo kroz razne promjene tokom trudnoće i porođaja. Sasvim je normalno da tijelu i vama treba vremena da se sve vrati u prvobitno stanje. Hormoni su glavni „krivci” za naše osjećaje. Dobit ćete odgovarajuću terapiju, kao i savjete kako prebroditi ovo stanje – savjetuje ova mama.
U periodu kada je prolazila najgore što jedna majka može doživjeti, roditi zdravu bebu, a ne biti zadovoljna, bila je izložena i pritiscima okoline.
– Živimo u sredini gdje žene koje su u postporođajnoj depresiji nazivaju „ludim” i „nenormalnim”. To je, prije svega, pogrešno, drsko i bezosjećajno misliti, a pogotovo reći. S tim da treba napomenuti da postoje teži slučajevi postporođajne depresije, koji nisu liječeni, i naravno, mogu ostaviti trajne posljedice na mentalno stanje, te dovesti do ozbiljnijeg mentalnog oboljenja. Ali, nazivati ženu koja je tek rodila, koja je razdražljiva, osjetljiva, plačljiva i depresivna, ludom, prema mom mišljenju, suludo je i jedan veliki grijeh – kaže mama.
PRITISAK OKOLINE
Tri mjeseca je bila u teškom stanju. Nakon što je to ostalo iza nje, odlučila je početi ispočetka.
– Imala sam jaku želju da to ostavim iza sebe čim prije. Po prirodi sam jako pozitivna i vesela osoba, pa me je ovo novo stanje gušilo. Čudan je osjećaj kada vidite da nemate kontrolu nad sobom i svojim emocijama. Pomogla mi je i suprugova pažnja i ljubav. Ljubav uvijek može da učini čuda i riješi svakakve probleme. Podrška i razumijevanje voljene osobe može pomoći svakoj ženi da prebrodi ovo, sigurna sam. Nešto najgore je ako je žena sama u tome. Kada njeno stanje niko ne shvata ozbiljnim. Morate shvatiti da je itekako ozbiljno i da je veoma važno da je podržavate i pružate joj pažnju više nego ikada prije – kaže ova mama.
Porođaj dovodi do bujice emocija, od uzbuđenja i radosti, do straha i anksioznosti, a ovo miješanje raznih osjećanja može dovesti do depresije. O ovoj temi je govorila i glumica Arma Tanović Branković, koja je imala hipohondriju (strah od mogućeg oboljenja).
– Ono što se događa sa svakom novopečenom majkom usljed perioda privikavanja na novu ulogu, nije uvijek nužno despresija, već jedan težak adaptacioni period. Osim mora sreće i ljubavi, prvo iskustvo majčinstva sobom nosi nesigurnost u ispravnost postupaka i odluka, preispitivanje da li si dovoljno dobra majka, osjećaj bespomoćnosti i straha, pogubljenost u moru informacija koje dobijaš od okoline i putem interneta – kaže nam Arma.
U tom periodu je bila hipohondar. Kaže, bila je uplašena da će se djetetu nešto loše dogoditi i s najmanjom temperaturom.
– Brojni i realni problemi s kojim se susreće naše društvo, za mene su postali direktna prijetnja mom djetetu. Od kvaliteta zraka u Sarajevu, situacije u zdravstvu i školstvu, uništenih parkova, kriminala… Imala sam histeričnu i neracionalnu želju da odem iz BiH, da pobjegnem, po svaku cijenu. Noćima sam ispunjavala aplikacije. Možda je to bila i regresija na potisnutu, nikad prerađenu traumu odrastanja u ratnom Sarajevu – kaže Arma.
Na svu sreću, nikada nije došla u fazu da joj treba stručna pomoć.
– Radila sam na sebi, razgovarala otvoreno sa suprugom i prijateljicama. Uzimala sam homopatiju i savjetovala se s Lanom Milavić, sjajnom homeopaticom. Njeni savjeti su mi zaista jako pomogli. No, ženama koje se susreću s ozbiljnijim problemima svakako savjetujem da potraže pomoć psihoterapeuta – kaže Arma, koja je imala podršku i porodice i prijatelja.
– Svi oko tebe su ti podrška, ali potrebno je vrijeme da to shvatiš. Roditelji, suprug, njegovi roditelji, porodica, prijatelji i dadilja su mi bili velika podrška. Dadilja je jedna od najpametnijih odluka kojom se mlada majka može počastiti – kaže Arma.
Problem koji je imala desio se s rođenjem prve kćerke. Dolaskom druge, već je bila spremna.
– Znala sam da ću se susresti s „baby bluesom” i da će proći, te da ću dobiti mastitis, te da je treća noć dojenja horor, ali da će i to proći. Znala sam da ću biti neispavana kao zombi, i da beba može plakati dok ne promukne od grčeva i da nema na Planeti nikakvog lijeka do nosanja od sedam sati, i da će biti milion temperatura i stresnih situacija, kada umireš od straha čekajući nalaze na Pedijatriji, i da ćemo se suprug i ja koji put gadno posvađati, i da se kilogrami čak i oni minimalno nakupljeni u trudnoći, neće istopiti kao kod Angeline Jolie preko noći, i da sve one nasmijane i sretne mame koje sretneš u parku i zavidiš im na organizaciji, imaju svoje trenutke slabosti, i da nije strašno ako si bila na poslu pa nisi vidjela prvi bebin korak… S drugim djetetom si spremniji na sve – kaže Arma.
Sama se suočila s tim periodom i sama uspjela izboriti sa svim onim što je donio.
– Nestajalo je postepeno. Mislim da mi je i Lana otvorila oči kada mi je rekla: „Dijete preuzima tvoju energiju, moraš ti raditi na sebi i savladati strahove”. Mislim da je važno da slušamo intuiciju i prihvatimo da nismo savršene. Za sve je potrebno vrijeme, pa čak i za samopouzdanje u majčinstvu. „Baby blues” traje nekoliko dana, a izazov odrastanja u majčinstvu traje i danas – kaže Arma.