Marka Šelića Marčela šire narodne mase najviše poznaju po njegovom muzičkom angažmanu u svijetu rep muzike, ali on, ipak, ističe da mu je pisanje uvijek bilo i ostalo glavno zanimanje. Naime, osim pjesama, Marko piše prozu kao i novinske kolumne, a značajan mu je i angažman urednika u kući koja izdaje stripove „Veseli četvrtak”, kao i onaj naratora i moderatora emisije o omladini i najosjetljivijim društvenim temama na Balkanu „Perspektiva”. On iza sebe ima pet studijskih albuma, veliki broj nagrada za stvaralaštvo i angažman, kao i dva romana. I dok njegova vjerna publika očekuje novi roman „Higijena nesećanja”, koji izlazi za nešto manje od mjesec, Marko za naš magazin govori o rep muzici danas, planovima u ovoj oblasti svog stvaralaštva, kao i o svom primarnom zanimanju – pisanju u okviru različitih žanrova.
Svoje prve strofe napisali ste 1997. godine, kada i počinje Vaša rep karijera. Je li Vam tada padalo na pamet da ćete postići ovoliki uspjeh?
– U početku je to zaista bila puka igra. Ni sanjao nisam da vodi u bilo kakvu karijeru. Zanimalo me pisanje, a stihovi i ritam su bili tek jedan pokušaj više. Dogodilo se, međutim, da je čitav taj talas novih izvođača s početka devedesetih privukao pažnju publike i šire javnosti.
Šta mislite koliko je rep muzika drugačija danas u odnosu na taj period?
– Čini mi se da je suština razlike između ova dva perioda u tome što smo mi htjeli nešto da mijenjamo i stvari sagledavali kolektivno, dok nova imena danas teže da se uklope u javašluk i pošto-poto unovče to, sagledavajući stvari isključivo lično i to materijalno. Nema ideala, samo interes ogoljen do potpunog autorskog besramlja. Naravno, uz izgovor da se tako mora, takvo je vrijeme, takvo je tržište, te su njihove inače izuzetno prosvećene duše, eto, morale da popuste pod grubim pritiskom stvarnosti. Od te je muzike jedino bljutaviji stav kojom se pravda.
Kako komentirate sve češće miješanje rep muzike s turbo folkom?
– Mislim da se sličan sličnom raduje. Dijele istu pasiju – dokazivanje koliko još stepeni postoji ispod nule umjetničkog dostojanstva i smisla.
Svoj posljednji album izdali ste 2014. godine. Može li publika očekivati novi u neko skorije vrijeme?
– Počet ćemo uskoro da stvaramo. Mada je ove godine proza u prvom planu, jer je „Higijena nesećanja”, kao centralni dio trilogije, prilično obimna priča, te će biti objavljena u dva toma (drugi, ako se moja poslovična sporost tome ne usprotivi, izlazi krajem novembra). No, svakako ćemo objaviti poneku pjesmu kao najavu dolazećeg albuma.
Radite u uredništvu izdavačke kuće „Veseli četvrtak” koja se, između ostalog, bavi izdavanjem stripova. Koliko su stripovi popularni u vrijeme sve većeg razvoja interneta?
– Deveta umjetnost je, istina, primila težak udarac od novih vidova zabave. To je tako svugdje. Kod nas je dodatna nevolja prekid kontinuiteta tokom svih onih ružnih, strašnih godina. Ipak, strip se lijepo drži: uz starije ljubitelje-nostalgičare tu su i novi čitaoci. Nema ih, naravno, onoliko koliko bi optimist poželio, ali ih je daleko više no što bi pesimist zloslutio.
Imate li omiljenog strip junaka?
– Prije skoro čitave decenije, pozvan sam da radim na „Dilanu Dogu”, upravo zato što sam obožavalac i poznavalac. Danas imamo pet različitih edicija ovog junaka, i za svaku pišem uvodne tekstove i radim adaptaciju prevoda. Dilan je idealist, romantik i nepopravljivi optimist, iako malo šta u njegovoj svakodnevici ide u prilog takvom pogledu na svijet. Kaže da se od ludila štiti ironijom, a žestoko je uvjeren kako se baš iza lica običnih, „normalnih” ljudi, zapravo, krije sušti užas. Kao žanrovski opredijeljen strip (horor), prije trideset godina je otpočeo svoj put pričama „o postojanju užasa”, ali već koju godinu kasnije prešao je na ono što će ga proslaviti – priče „o užasu postojanja”. I baš taj egzistencijalistički aspekt jeste ono što me je privuklo.
Poznati ste i kao neko ko kroz svoje stvaralaštvo kritikuje društvene, socijalne i političke okolnosti. Osim u dnevnim dešavanjima, u čemu još naviše pronalazite inspiraciju?
– Iskreno, zbog pjesama koje privuku najviše pažnje, manje upućenima izgleda kao da se bavim jedino angažovanim stvaralaštvom – što nikad nije bio slučaj ni u muzici ni u prozi. Dnevna dešavanja, dakako, daju pregršt povoda da se reaguje, ali se uvijek trudim da u pričama koje pripovijedam nađem nešto univerzalnije, nekakvu dilemu koja je makar malo šira od društvene okolnosti iz koje je crpim. U suprotnom, sve bi se svodilo na trenutni komentar. Što je poželjno ako ste, recimo, kolumnist, karikaturist, aforističar, ako se bavite sjajnom satirom kao moji drugari Zoka Kesić, Draža Petrović ili Njuzovci – tu je upravo to cilj. Pjesme i priče, budući da ne izlaze jednom nedjeljno, pokušavaju da pogode nešto makar za nijansu opštije. Volim, otud, da kažem kako je „lom u čovjeku” velika tema koja me opsjeda. A taj lom i može i ne mora imati veze s društveno-političkom pozornicom na koju svoje junake izvodim.
Koliko je teško u jednoj pjesmi ispričati priču za koju je često potreban i čitav roman?
– Istina je da sebe doživljavam kao pripovjedača, ne kao pjesnika. Kada pogledate najzapaženije od mojih pjesama, vidite da je, zapravo, riječ o pričama prerušenim u stihove. Pisac, to je jedino što sam oduvijek istinski želio da budem, i jedino stvarno ime za ono čime se svo vrijeme bavim. Odavno se ne deklarišem kao reper, niti mi se dopada konotacija koju ta riječ danas, nažalost, ima. Rep je ostao tek moj vokalni izraz, u okviru benda i muzike koja je sasvim slobodna od okova žanra. No, izazov o kojem me pitate svakako je velik, i zato uzbudljiv. Recimo, pjesma „Pegla” traje svega tri minuta, u okviru kojih je trebalo sabiti čitavu jednu sudbinu. Ništa manje izazovno nije, međutim, ni ono što radim proznom trilogijom: pratiti godinama junake i ispričati jednu širu, detaljniju i otuda sveobuhvatniju priču. Uživam i u jednom i u drugom.
Kada stvarate svoja djela, bilo da je riječ o romanima ili pjesmama, postoji li osoba koja to čita prije svih?
– Naravno, uvijek. To su moji najbliži prijatelji, osobe čijem sudu najviše vjerujem i čija su znanja i interesovanja takva da taj sud ima težinu. Svako poglavlje „Higijene nesjećanja” je čitalo nekoliko prijatelja, kao i moj sadašnji urednik, kolega pisac Dejan Stojiljković. A rukopise oba moja dosadašnja romana među prvima je dobio i Mihajlo Pantić, pisac, kritičar i moj profesor iz studentskih dana. Svima njima ide moja bezgranična zahvalnost i nimalo ne fraziram kada kažem da bez njih to ne bi bilo to. Kada je pak riječ o muzici, moji dugogodišnji saradnici iz benda prvi su koji vide svaku ideju, skicu, strofu.
Čiju kritiku ili sugestiju rado prihvatate?
– Najprije njihovu, a potom i svaku koja je konstruktivna i smislena. Čuvam se podjednako i slijepih pokuda i slijepih pohvala, jer ni jedno ni drugo ne služi ama baš ničemu do onome što je Svetozar Marković svojevremeno nazivao duševnom onanijom onoga ko to izgovara.
Foto: Ana Danilović