Alma Subašić: Scena je moj drugi dom

Piše: Redakcija

Alma Subašić pripada onoj rijetkoj grupi mladih ljudi koji svojim muzičkim talentom nastoje očuvati bh. kulturno blago – sevdalinku. Njena ljubav prema muzici i sevdahu razvijala se uz roditelje, naročito oca, velikog zaljubljenika u harmoniku i ovu vrstu muzike. Činjenica da je Alma još kao djevojčica provodila sate vježbajući i prelušavajući sevdalinke na starom kasetofonu utjecala je na to da sa samo deset godina snimi CD i održi prvi solistički humanitarni koncert u rodnom Konjicu. Trinaest godina kasnije, ponovo je pjevala pred domaćom publikom, što je bila sjajna uvertira za brojne planove koje Alma, studentica arhitekture u Sarajevu, namjerava realizirati u narednom periodu, a jedan od njih je i da izda treći CD.

 Krajem maja ste, nakon 13 godina, imali koncert u svom rodnom gradu. Postoji li neka razlika između nastupa u Konjicu u odnosu na bilo koji drugi grad?

– Koncert u Domu Kulture u Konjicu je bio jako posjećen i sretna sam što imam veliku podršku u svom gradu. Osim sugrađana tu su bili moji prijatelji iz Austrije, Slovenije, Sarajeva, Mostara, Goražda, Orašja… Naravno da je najteže pjevati pred svojom publikom i samim tim je i slađe, ali je odgovornost velika. Trinaest godina je prošlo od mog koncerta koji se također održao u maju. Simbolično smo i pjevali neke numere koje smo davno izvodili i sretna sam što se identifikujem i sada sa muzikom koju sam pjevala kao dijete. Imala sam divne goste, desetočlani orkestar i sve je zvučalo onako kako sam i zamišljala.

Ko Vam je u muzičkom odrastanju i sada karijeri najveća podrška?

– Porodica je moja najveća podrška. Zatim i moja muzička porodica, kako ih volim nazvati, sjajni muzičari, moji Konjičani, sa kojima već 13 godina uspješno sarađujem, i za kraj, moja publika.

 Otkud ljubav prema sevdalinkama?

– Sevdalinka je neodvojivi dio mene, upravo zato što je vrlo rano ostavila trag u mom životu.

Imali ste nastupe širom svijeta. Kako oni, koji nisu odrasli na zvuku sevdalinke, reagiraju na muziku koju izvodite?

– Fascinantno mi je bilo, kada sam nastupala na koncertima u Americi i Kanadi, da stranci koji ne razumiju niti jednu jedinu riječ, plaču na zvuke sevdalinke. U razgovoru s njima, nakon koncerta, kažu da osjete neku neobičnu sjetnu emociju koja ih dotakne, te da ih sevdah podsjeća na blues. Reakcije su izuzetne i dokaz su da kvalitetna muzika spaja ljude. Sretna sam kada kroz emociju i jedinstveni osjećaj koji je uvijek uzajaman pjevam i ljudima donosim pravi sevdah.

Također mi je zadovoljstvo upoznati naše divne, lako prepoznatljive tople ljude širom svijeta, one s dušom koja je nezamjenjiva i neprocjenjiva u današnjem vremenu. Ljudi s naših prostora su u svom brzom i haotičnom životu, željni bosanske duše i našeg ugođaja. Ja se uvijek rado odazovem, da na kulturan i nama svojstven način slavimo tradiciju i ljubav prema domovini.

 Iza sebe imate dva albuma. Je li Vam u planu da u skorije vrijeme izdate novi?

– Koncert u Konjicu je snimljen tako da ćemo raditi na jednom live albumu s 14 divnih sevdalinki, makedonskih i crnogorskih pjesama.

 Čemu Vas je sevdalinka naučila?

– U ljudskom smislu naučila me je da pjevam o ljubavi i za ljubav, da slušam svoje srce i intuiciju, a u profesionalnom smislu sam spoznala šta su to odgovornost, samokontrola i ponašanje na sceni.

U koju sevdalinku ste se zaljubili na prvo slušanje?

– Ja se obično zaljubim u nečiju izvedbu, pa tako rado slušam Silvanu Armenulić i njene izvedbe sevdalinki.

 Koliko je sevdalinka perspektivna u moru muzičkog stvaralaštva koje danas često ima primjese turbo folka?

– Da je perspektivna, dokaz su divni mladi izvođači koji su danas prisutni na sceni, te prepune koncertne dvorane gdje god da odem. Ljudi su u ovom brzom i haotičnom životu željni muzike koja će ispuniti njihova srca, razgaliti dušu i probuditi neke potisnute emocije.

Šta je ono što privatno slušate?

– Obzirom da sam apsolventica arhitekture i puno vremena provodim crtajući, sva muzika koja mi je motivaciona, ritmična i koja me pokreće mi definitivno prija dok radim. Također rado slušam i klasičnu muziku koja me opušta nakon napornog dana.

 Kako uspijevate da uskladite obaveze na fakultetu s onima vezanim za muzičku karijeru?

– Fakultetske obaveze su uvijek bile broj jedan na listi prioriteta. Arhitektura i muzika su usko vezane, pa, iako svaka ima svoje regulacije unutar kojih radite i na neki način se morate uklopiti i ispoštovati ih, i u jednoj i u drugoj oblasti možete svojom kreativnošću ostaviti vama svojstven pečat. Na pauzi između semestara, najviše vremena posvetim svojoj želji da sevdah i sevdalinku promovišem i dam svoj doprinos da bude na pijedestalu kakvom zaslužuje.

U toj priči, spojim ugodno s korisnim, gdje na račun umjetnosti i moje ljubavi prema tradiciji, imam priliku da putujem, upoznam nove kulture i ljude koji me duhovno obogate. Arhitektura je podjednako moja ljubav, i upravo na putovanjima širom svijeta, slikam, zapažam vernakularnu ali i modernu arhitekturu karakterističnu za određeno podneblje, skiciram i čuvam, te usvajam nova saznanja.

Da li biste u budućnosti voljeli da Vam primarno zanimanje bude muzika ili arhitektura?

-Trenutno sam pri kraju studija, a oduvijek kombiniram i balansiram između jednog i drugog, pa mi se čini da tako i najbolje funkcioniram. Nakon završetka, planiram upisati master studij i dodatno se usavršavati.U narednom periodu, voljela bih snimiti neke nove pjesme, imati još više uspješnih projekata, putovati, napredovati i biti bolji čovjek u svakom pogledu. Moja misija je sevdah, te je ljubav i energija koju imam i nesebično dajem uvijek uzvraćena. To je prava formula i tajna moje sreće.

 U vezi ste s bh. glumcem Arminom Omerovićem. U čemu ste jedno drugom najveća podrška?

– Armin je divan čovjek. Povezala nas je činjenica da smo oboje kao djeca ušli u svijet umjetnosti, imamo slična životna iskustva i odlično se snalazimo u tome. Raduju me i naši zajednički projekti: „Večer filma i sevdaha“ koji je do sada izvođen na otoku Šipan kod Dubrovnika, u Geteburgu i Torontu. Imamo divnu energiju na sceni i ljudi to prepoznaju. Sevdalinke i kolaž filmova isprepliću se u jednoj fuziji koja ljude ne ostavlja ravnodušnim. Zajednički projekat koji me posebno raduje, kratki film „Rescue“ u kineskoj produkciji koji je sniman u Pekingu, u kojem Armin igra glavnu ulogu, dok sam ja snimila sevdalinku za potrebe filma i soundtrack. Radujem se da čujem i vidim finalni proizvod i sretna sam što smo oboje dio ovog sjajnog projekta koji će biti prikazivan na svjetskim festivalima.

silver tepih armin omerovic djevojka

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti