Bh. glumca Moamera Kasumovića publika možda najviše voli zbog uloge Damira u, sada već kultnoj seriji „Lud, zbunjen, normalan“, međutim, nije samo ovaj, regionalno popularan projekt, utjecao na zavidan status koji Kasumović u svojoj branši uživa, nego i mnoštvo drugih uloga. Naime, nakon nedavne zatvorene projekcije filma „Žaba“ za novinare, snimljenog prema istoimenoj predstavi i završenog snimanja filma „Fontaine“, Moamera krajem godine očekuje početak snimanja filma „Once we were humans“. Do tada, on zajedno s kolegama Senadom Bašićem i Mustafom Nadarevićem igra predstavu „Sjajni momci“. Dobro poznati glumački trojac, nedavno se vratio s turneje po dalekoj Australiji, gdje je predstava „Sjajni momci“ očekivano doživjela veliku gledanost i dočekana s velikim oduševljenjem.
– Još varim te utiske i vrijeme provedeno u Australiji. Mislim da mi koji živimo u Evropi imamo sliku o Australiji kao o zemlji kengura, koala i pustinje. Međutim, to je stvarno prelijepa zemlja, s predivnim ljudima i bogatom kulturom. Melbourne je ogroman, umjetnički grad. Tako da je to bilo jedno, kako Englezi kažu: „Life changing experience“. Stvarno je bilo jako lijepo i bili smo odlično primljeni. Ovim putem bih se zahvalio našem organizatoru Ivanu Kneževiću koji nas je jako dobro pazio dok smo bili dolje, organizacija je bila savršena i to druženje s našim ljudima, ne samo iz BiH nego iz čitave bivše Jugoslavije, bilo je vrlo zanimljivo i na neki način novo iskustvo.
Koliko je mentalitet ljudi koji žive u Australiji drugačiji od onog koji je karakterističan za ljude na našim prostorima?
– Nasmijani su. Kad kažem nasmijani su, nekako čitava nacija izgleda vrlo fit, zdravo i nasmijano. Vrlo su ljubazni, vole da razgovaraju i ako se ne poznaju. Ukoliko su vam se sreli pogledi, odmah se pozdrave. Onako, čini mi se da ne brinu previše. I stvarno, kada upoznate neko društvo, niko ne pita čime se bavite. Možete sjesti s čovjekom koji radi u JKP „Rad“ i s profesorom s fakulteta i njih dvojica su apsolutno kompitabilni i ne vide razliku jedan između drugog.
Koliko se mentalitet naših ljudi i dalje razlikuje od mentaliteta domaćina?
– Razlikuje se iz razloga što su naši ljudi na neki način asimilirani u australijsko društvo. Naravno, morali su da prihvate njihove zakone, običaje i tradiciju, što je sasvim normalno kada odeš u neku državu. Međutim, ono što sam uspio da shvatim iz razgovora s ljudima, ipak oni i dalje gaje to nešto naše balkansko i bosansko i vrlo su ponosni na to.
Biste li Vi ikada izabrali Australiju kao zemlju za život?
– Pa sad, nakon boravka u Australiji, izabrao bih je bez ikakvih problema. Jako mi godi ta klima i upravo ovo što sam rekao – ljudi su vrlo susretljivi. I druga stvar, sve se čini moguće. Dakle, vi možete otići na bilo koji njihov univerzitet i naići ćete na vrlo ljubazno osoblje koje će vam na svaki mogući način pomoći da se upišete na fakultet i da nađete stipendiju. Ili je možda meni to tako izgledalo na prvi pogled, ali čini mi se da je vrlo lako snaći se. Čak i u razgovoru s našim ljudima sam dobio takvu sliku, da stvarno onaj ko hoće da radi i ko je tu da poštuje australijske zakone, može da uspije bez ikakvih problema.
Novinari su prošle sedmice imali priliku premijerno, na zatvorenoj projekciji, pogledati film „Žaba“. Smatrate li da će biti barem približno uspješan kao istoimena predstava koja se igra već deset godina?
– Mislim da ništa manje i ne može da doživi. Vjerovatno tu ima i malo mog subjektivnog, jer je to kruna rada, od deset godina, na predstavi koja je stvarno obišla Evropu i čak ju je „Atelje 2012“ proglasio najboljom predstavom na Balkanu. Svi smo bili toliko uzbuđeni i moj osjećaj je da je Elmir Jukić, reditelj filma, stvarno uspio da na veliko platno prenese onu emociju koju imamo u predstavi. Tako da mislim da će ovaj film imati, ne samo festivalski već i kino život.
Kakva je Vaša uloga u filmu?
– Igram Ukija. To je dečko koji u ovom vremenu kakvo jeste u suštini, gdje većina mladih razmišlja da odavde ode trbuhom za kruhom, jer ne vidi izlaz ni svjetlo na kraju tunela, zapravo vidi svjetlo. Za njega ništa nije crno i nikakva, da kažem ekstremna, težnja ili dizanje ruke na sebe neće popraviti stvari ni na kakav način. Smatram ga nekim „anđelom“ koji se spusti i umjesto bombe, glavnom liku ponudi fudbalsku loptu da zaigraju fudbal i da na život pokušaju zajedno gledati bolje. Ima replika u predstavi koju ja kažem: „Ali možda možemo prestati živjeti užasnim životom, ali ne tako da nestanemo nego tako da živimo i da pokušamo nešto da promijenimo“. Tako da je to neka krilatica koja i meni i njemu kao likovima u predstavi daje krila.
Od samog početka karijere ste imali priliku sarađivati s nekim od najvećih glumačkih imena Regiona. Možete li izdvojiti nekoga za koga smatrate da je imao najviše utjecaja na Vaš glumački razvoj?
– Uvijek kažem da su sigurno najviše utjecali Senad Bašić i Mustafa Nadarević kroz rad na seriji „Lud, zbunjen, normalan“. Jer mi smo tu seriju snimali skoro deset godina i neminovno je da ostane jedan veliki trag. Također, čitava glumačka ekipa predstave „Žaba“, koja isto tako ima skoro decenijsku historiju igranja, mnogo je utjecala na mene. To su sve veliki glumci i profesionalci; Mirsad Tuka, Emir Hadžihafizbegović i Aleksandar Seksan. Imali smo tu zatvorenu projekciju filma „Žaba“, na koji smo jako ponosni svi. Tako da su to dva projekta, ustvari, kolege glumci, koji su mnogo utjecali na moj glumački sistem i način rada.
Prve epizode „LZN“ snimljene su prije više od deset godina, jeste li imali predstavu da će doživjeti toliki uspjeh?
– Ovoliki sigurno ne. Kad se prisjetim toga, mi smo mislili da će to biti možda jedna, eventualno dvije sezone serije koje ćemo snimiti i da će to biti to. Međutim, ovo je projekt u kojem su snimljene 264 epizode. Raditi 10-11 godina je stvarno velika stvar, i evo, i dan- danas se ta serija emituje, ne samo kod nas u BiH, već na svim regionalnim TV stanicama. I postala je, mogu reći, balkanska kultna serija.
Je li Vam bilo žao oprostiti se od tog projekta?
– Pa naravno da bude žao, ipak je to jedna porodica koja se družila deset godina. Nismo samo mi glumci, tu bude čitav set ljudi, nekih 100, 120 ljudi. To su stvarno ljudi bez kojih ne bismo mogli snimiti seriju i nekako srasteš s njima. Svaki dan si tu po 12 sati, sprijateljiš se i moram priznati da je bilo malo neobično i čudno rastati se, jer je to bio jedan posao na koji smo doslovno išli svaki dan. Bilo je normalno da se svakodnevno viđamo, međutim, sad, kako smo se razišli, malo mi nedostaju ti ljudi, volio bih otići na set. Povuče te, ostane to u tebi.
Igrate u sva tri medija: pozorištu, serijama i u filmovima. U čemu pronalazite najveći izazov?
– Svakom glumcu je pozorište matica i to je glavna stvar, te se njemu uvijek rado vraćamo. U pozorištu, na pozorišnim daskama, osjećam se kao kod kuće, osjećam se živo, jer na kraju, mi smo svi potekli s Akademije scenskih umjetnosti, gdje je i primarni rad na glumi teatar. Imamo tu našu malu, slatku scenu na Akademiji. Volim reći da poslije tolikog rada ispred kamera i svega, baš smo bili sretni što smo se sa „Sjajnim momcima“ vratili u pozorište i što ljudi imaju priliku da nas vide i mimo malih ekrana. Jer je, ipak, drugačiji osjećaj kada glumca gledaš uživo.
Praktično od početka karijere dijelite set s domaćom glumačkom elitom, dovoljno je samo reći Mustafa Nadarević, Senad Bašić ili Emir Hadžihafizbegović…, nemaju svi tu priliku. Koliko ste Vi sami zadovoljni glumačkim statusom koji uživate na domaćoj sceni?
– Apsolutno. Ne vidim razlog što ne bih bio. Hvala Bogu, otkako sam upisao Akademiju pa do danas, uvijek sam imao posla, dobijao sam stvarno lijepe projekte, u kojima sam istinski uživao, na glumački i svaki mogući način. I oni su me na neki način učinili prepoznatljivim. Tako da sam stvarno zadovoljan.
Postoji li neka uloga koju biste u budućnosti voljeli da igrate, ona koja bi bila i lična karta?
– Svaki glumac ima mnogo nekih uloga koje bi volio da igra. Naprimjer, volio bih da se postavi kod nas, a odavno nije postavljen, Shakespeareov „Othello“, ili neki antički komad. Ti komadi su za svakog glumca čast za igranje, ali i izazov. To su velike glumačke role koje su vrlo kompleksne i vrlo komplicirane za uraditi i nekako se uvijek govori: „Kako je on odigrao Hamleta ili Othella“. Uvijek je to nekako lična karta za glumca.
Nakon završetka snimanja „LZN“ nastavili ste saradnju s Nadarevićem i Bašićem kroz predstavu „Sjajni momci“. U čemu se najviše, kroz sve ove godine poslovne saradnje, koja je sigurno izrodila i veliko prijateljstvo, vaš odnos mijenjao?
– Najviše se promijenio u tome što smo postali stvarno jako dobri prijatelji. Kad smo krenuli sa snimanjem, bio sam mladi glumac od 24-25 godina i to je za mene bio jedan od prvih većih projekata koje radim. Tada mi je prvenstveno bila velika čast da stanem rame uz rame sa Senadom Bašićem i Mustafom Nadarevićem, ali sam imao i ogromnu obavezu u tome da li ću moći da pariram njima kao mladi glumac koji je tek završio Akademiju. Međutim, njih dvojica su se stvarno pokazali kao veliki ljudi. Senad je, naravno, profesor na Akademiji, Mustafa je isto predavao, tako da imaju i tu pedagošku crtu, koja je, vjerovatno, pomogla da me iznjedre u glumca i da postanemo prijatelji. Jer ja sada, iskreno da priznam, više i ne vidim razliku u godinama između Senada, Mustafe i mene. Jedinostavno sam nas stavio kao da smo na istom nivou. Naravno, tu je poštovanje i dalje, ali onako baš se fino družimo kada idemo na putovanja i zezamo se. Kao neka moja dva starija brata su.
Da li Vas u gradovima u kojima igrate, a koji nisu dio Regiona, prepoznaju kao što je to slučaj na Balkanu?
– Desila mi se super stvar sad u Melbourneu na aerodromu kada smo se vraćali. Da bi zapalio cigaretu, moraš otići nekih, ja mislim, oko kilometar od aerodroma. Krenuo sam na taj put da zapalim cigaretu, a neki ljudi su vadili stvari iz taksija. Čovjek me gleda i kao: „Jao da nije Australija, pomislio bih da je onaj mali iz serije“. Po Evropi se često desi. U zadnje vrijeme sam često boravio u Beču, ljudi hodaju, okrenu se za tobom, stanu i gledaju: „Jesi ti?“, „Šta ti radiš u Beču?“ i tako.
Rodom ste iz Bijelog Polja. Koliko često idete u rodni kraj?
– Kad god mogu i kad god mi se ukaže prilika. To je doslovno moj mali raj i tamo pobjegnem da se odmorim, što kažu da isključim mozak i da uživam. Naročito volim da provodim vrijeme sa svojim roditeljima, koji su sad u penziji, ali i dalje oni nešto moraju da trčkaraju okolo. Odem uvijek kada mogu.
Je li Vas i tamo prepoznaju kao uspješnog glumca?
– Ja sam ponos u Bijelom Polju. Oni su stvarno dragi ljudi i vidiš da to nije fake, nego da su oni stvarno ponosni na to što sam uspio i na to što sam njihov Bjelopoljac i glumac. I nekako uvijek volim proći čaršijom, volim i to što se svi pozdrave s tobom, svako hoće da stane da malo popriča, da popijem s nekim kafu. Tako da je meni to baš slatko. To Bijelo Polje je jedna slatka čaršijica i drago mi je što ima jako dugu teatarsku tradiciju za grad koji nema teatar. Imamo dom kulture i imamo jedno od najboljih poluamaterskih pozorišta, a imamo i festivale pozorišta. Tako da stvarno imamo publiku koja razumije i glumu i film.
