Hrvatska glumica i fitnes instruktorica Ana Gruica pravi je primjer mlade i uspješne žene. Naime, Ana je sa samo 34 godine uspjela steći dvije fakultetske diplome, stalno bilježi poslovne uspjehe, a od prije dvije godine je i majka dječaka Marata Ivana. Posljednji projekt u kojem je učestvovala je show „Tvoje lice zvuči poznato“, a dok čeka na početak novih poslovnih angažmana Ana svaki slobodan trenutak provodi sa svojom porodicom. Za naš magazin, osim o pozivu kojim se bavi, Ana govori i o načinu na koji odgaja sina Marata, koji je, kako kaže, karakterom isti ona.
Krajem prošlog mjeseca emitirana je završna epizoda showa „Tvoje lice zvuči poznato“. Koliko Vam je ova vrsta transformacije i glume izazovnija u odnosu na glumu u pozorištu ili na filmu?
– Toliko slična, a toliko različita dva pristupa scenskom izražaju. Tempo snimanja showa je strašan. Imala sam osjećaj da proživljavamo premijerni stres, ali na nedjeljnoj bazi. Glumcima je potreban kostim i šminka, nekada i danima ranije, kako bi se poistovijetili s likom koji igraju. Potom, glumci koji igraju autobiografske filmove, serije, pa čak i predstave, pripremaju se i proučavaju lik mjesecima, ako ne i godinama. U showu nerijetko još sjediš na stolici u sektoru maske dok ti prozivaju ime za nastup. Imaš svega desetak minuta za doživjeti sebe. Sigurno nedovoljno, no jedino je tako tehnički izvodljivo. Zaključno, gluma i ovaj show imaju jako malo zajedničkog.
Vaša karijera je išla uzlaznom putanjom od perioda kada ste bili prva pratilja Miss Hrvatske, nakon čega ste razvili uspješnu manekensku karijeru; završili studij glume, igrali u mnogo pozorišnih predstava, filmova i TV serija. Kojim segmentom karijere se posebno ponosite?
– Na sve sam segmente jednako ponosna, jer da nije bilo onog prvog, ne bi bilo onog sljedećeg. Nekako su se lijepo nadovezivali i svaki dio je pripadao svom vremenu i mojim godinama. No, uvijek sam se trudila i trudit ću se i ubuduće ulagati u sebe, svoje znanje i vlastiti napredak. Volim postavljati sebi nove izazove, dizati ljestvicu svakim danom sve više i stalno je obarati.
Šta Vam je u profesionalnom smislu veći izazov: film i serije ili pozorište?
– Na filmu nemam iskustvo koje priželjkujem, stoga biram riječi o tom mediju, iako mi je, paradoksalno, to i najdraži stil glume. Što se pozorišta tiče, ne mojom voljom, postala sam pozorišna glumica s puno „utakmica u nogama“. Kako sam do prije nekoliko godina živjela u Splitu, a s obzirom na groznu centralizaciju koja je pogodila našu zemlju, samo u Splitu su pozorišta solidno zastupljena, tako sam igrala u jako puno predstava. Iako sam se smatrala lošom komičarkom, na kraju je ispalo da sam u tome više nego dobra. Tragedije volim zbog te silne količine emocije i eruptivne snage ludila koje vlada na sceni. Ono što posebno volim su dječije predstave. Koliko su zahtjevne, toliko su i predivne. Kod djece nema laži. Ako im se nešto sviđa, oni će pljeskati i skandirati bez kurtoazije. Ako ne, oni besramno huče. Serije, kao zadnje, jesu jedna sjajna vježba izdržljivosti, vježbanja teksta i međuljudskih odnosa. Sve u svemu, sve ima svoje čari.
Jeste li ikada požalili što se bavite glumom?
– Nikada, ali stvarno nikada. Možda samo nekada kad čujem koliki su honorari reditelja.
Koliko je danas cijenjen glumački poziv?
– Ma danas ništa nije cijenjeno. Kad vidimo kakav je diskurs prvenstveno naših političara, koji su kroz istoriju bili oličenje umjetnosti govora, što se imamo čuditi koliko ljudi cijene ikoga i išta. Još malo će nas na predstavama gađati paradajzom. Na koncu i same plate glumaca, koji bi skupa s prosvjetnim radnicima trebali obrazovati našu djecu, nisu dovoljne ni za jedan običan, dostojanstven život. Na kraju, ne možeš od „običnog čovjeka“ koji se bori za golu egzistenciju očekivati da podržava umjetnost. Pa njima je umjetnost kako preživjeti dan. Tako je istinska umjetnost i uživanje postala privilegija bogatih.
Prošle godine stekli ste diplomu na Kineziološkom fakultetu u Splitu. Odakle ljubav prema sportu?
– Početak moje karijere, prije manekenstva, leži na dvanaest godina baleta. Osim te izvrsne discipline i kulture vježbanja, balet mi je donio i ljubav prema estetici i funkcionalnosti tijela. Jedno sam vrijeme, iz fore, s koleginicama iz škole i paralelno s baletom igrala rukomet.
Također, moji roditelji su domari u planinarskom domu na Mosoru punih dvadeset i sedam godina, tako sam svoje djetinjstvo provela planinareći i družeći se sa zaljubljenicima u sport i prirodu. Iako sam neko vrijeme mladosti provela uz društvo, čašicu i cigarete, uvijek sam voljela „koketirati“ s fitnesom i raznim oblicima rekreacije, što je u konačnici i moj smjer na Kineziološkom fakultetu. Fitnes i rekreacija s diplomskom temom fizičke pripreme glumca.
U jednom od intervjua ste rekli da Vam sport umnogome pomaže u savladavanju uloga. Na koji način?
– Sport u najužem smislu daje čovjeku prijeko potrebno samopouzdanje za obavljanje svakodnevnih obaveza, a posebno za bivanja na sceni. No, nije riječ samo o tome. Sport daje disciplinu, fokus, izdržljivost i osviještenost vlastitog tijela, koje je osnovni glumčev aparat. Higijenu duha i tijela često upoređujem s kistovima slikara. Kakav je to slikar koji ne vodi računa o svom slikarskom priboru?!
Imate li namjeru u budućnosti steći još neku diplomu?
– Planiram na Akademiji dramskih umjetnosti upisati magisterij s jednom zanimljivom temom. No, o tom potom. Jako me provlači i dizajn. Nažalost, nemam dovoljno vremena u životu za sve što me zaokuplja i oduševljava.
Prije dvije godine postali ste majka dječaka Marata Ivana. Koliko Vas je majčinstvo promijenilo?
– Nemoguće koliko se sve promijenilo, a koliko se ništa nije promijenilo. Svaka majka zna o čemu pričam. Spoznaja da smo mi kao roditelji odgovorni za jedan novi život je zastrašujuća, ali i pravi blagoslov. Koliko se bojim te odgovornosti, toliko je ona i sjajan izazov. Što se moje osobnosti tiče, ništa se nije promijenilo. I dalje sam pomalo luda, spremna za zezanciju i i dalje volim sebi na svaki mogući način ugoditi. Nadam se da neću, poput mnogih naših majki s ovih prostora, izgubiti s vremenom svoj identitet.
Čije savjete o majčinstvu najradije prihvatate?
– Slušanje i prihvatanje nisu dva ista pojma. Slušam od svih žena za koje smatram da su vrijedne slušanja. Ogledalo su njihova vlastita djeca. Ako neko ima odgojeno, pristojno, radišno, nesebično dijete, sa svim epitetima dobrog čovjeka, naravno da ću rado poslušati. Od majki bitangi ne slušam savjete, a kamoli prihvatam. Na koncu, najviše volim poslušati sebe i svoji instinkt.
Jeste li stroga majka?
– Mislim da jesam. Trudim se dati jako puno ljubavi, ali su pravila kod mene jasna. Moja majka je bila prestroga. Tako da se trudim uzeti najbolje iz njenog sistema, ali s više razumijevanja i više komunikacije.
Kojim vrijednostima Marata nastojite naučiti?
– Jako je mučno odgajati dijete u ovom vremenu. Nisam sigurna da li su poštenje, čast i iskrenost, osobine do kojih ljudi danas uopće više drže. Moja su uvjerenja često bila viteške prirode i često sam bila šokirana. Te vrijednosti sigurno će mu garantirati samo razočarenja. Ali da bude radišan, uporan, pristojan i džentlmen prema ženama, između ostalog, to je moja životna misija.
Čime Vas u svom odrastanju najviše oduševljava?
– Ma kao sve roditelja njihova djeca. Svime. Pogledom, osmijehom, energijom… Glupo mi je izdvajati neke stvari, jer svaki roditelj misli za svoje dijete da je posebno.
Roditelji često vole da nalaze sličnost djeteta sa sobom. U čemu Vam je Marat najsličniji?
– U karakteru. Veseli me i sablažnjava u isti mah genetika. On je moja karakterna kopija. Nekada gledam šta se dešava i umirem od smijeha bez riječi jer se smijem karmi. Majka mi je hiljadu puta govorila da želi da osjetim što i ona, jer nisam bila baš jednostavno dijete. I eto ga. Stoji mali ja ispred mene. Bit će to luda vožnja, vidim iz aviona. U njega ne zaista znači ne. I ne mogu vjerovati da tako malo dijete, u običnoj igri skrivača ima više tvrdoglavosti u sebi od mene. Mogao bi doslovno dva sata stajati iza zavjese sakriven.
Svom muškarcu ne možete povjeriti ravnopravnu brigu o djetetu. Zbog čega?
– Mogla bih satima o tome. O pećini i osnovnoj svrsi muškaraca i žena. Mogla bih o našem podneblju i mentalitetu. Mogla bih o patrijarhalnim svjetonazorima. Mogla bih o koječemu. U kratkim crtama da jednog dana, banalno rečeno, naše dijete osvane kao propali slučaj, svako će reći: „Di mu je mater bila?“. Porodica, prijatelji i uopće društvo svalit će svu krivicu na majku. Ukoliko bude prvak svijeta u nečemu, reći će: „Ma on ima krasne roditelje!“. Eto odgovora.
