Kenan Kodro: Otac je moj idol

Piše: Redakcija

Postoje sportisti koji posjeduju igrački kvalitet, postoje također i sportisti, koji uz taj kvalitet, imaju i ono nešto, onaj posebni začin, kojeg zovemo harizmom, a koji ih izdvaja iz mase drugih imena. Čim je dobio poziv selektora Meše Baždarevića da se priključi Fudbalskoj reprezentaciji BiH, Kenan Kodro je postao tema domaćih medija. Gotovo da nije bilo dana, a da o ovom 23-godišnjem fudbaleru, sinu legendarnog „Veležovca” i nekadašnjeg igrača „Real Sociedada” i „Barcelone”, Mehe Kodre, nije napisan makar red u novinama. Željeli smo ga upoznati i predstaviti na drugačiji način. Bilo je pitanje da li ćemo snimanje za „Azru” raditi u Mostaru, odnosno Blagaju, gdje Kodre imaju porodičnu kuću, u kojoj žive njegovi dedo i nena, s očeve strane, a gdje Kenan uživa provoditi gotovo svako ljeto i odmor, ili pak u Sarajevu. Izabrali smo Sarajevo.

Ovo je prvi editorial igrača „Osasune”. Do sada je uglavnom govorio o tehničkoj strani fudbala, ovoga puta nas upoznaje s rodnom Španijom, i s nama dijeli slike svog djetinjstva, odrastanju s dvije sestre koje, priznaje nam, neizmjerno voli, majci Azemini, za koju tvrdi da je, posvećenošću porodici, brizi o troje djece i podršci koju je pružala njegovom ocu, zapravo, sve ove godine u njihovoj porodici radila i najvažniji posao.

Kenan je rođen 1993. godine u San Sebastianu, gdje je i adresa njegovih roditelja, nakon srednje škole upisao je ekonomski fakultet, ali, kako ekonomija nije bila toliko željeni san, na fakultetu je proveo tek četiri dana, priča nam, dok se spremamo za snimanje prvog seta fotografija. Upisao je i završio Višu turističku školu i u potpunosti se posvetio svojoj najvećoj ljubavi – fudbalu. Nakon susreta s nama Kenan je već pakovao kofere za odmor. Ovog ljeta s prijateljima odmara na Ibizi, potom odlazi u Dubrovnik, no, neće zaboraviti ni Hercegovinu.

– Volim Mostar, posebno Blagaj, budući da imamo kuću tu. Kad dođem u Blagaj, kažem: „Na odmoru sam”. Deda i nena su mi s tatine strane tu. Ovdje sam dolazio kad smo igrali s Albanijom, ali prijateljima kažem: „Tu sam, ali nisam na odmoru”. Nije mi glava na odmoru. Međutim, kad se utakmice završe, slobodan sam i onda neizmjerno uživam ovdje. Imamo bazen, rijeka pored teče…, pravi raj, toliko se opustim ovdje. Duša se opusti. I kad sam ovdje, zaboravim na sve drugo – kaže Kenan za naš magazin.

Otkako ste obukli dres Reprezentacije BiH, mnogi su Vas prepoznali kao najveću mladu zvijezdu našeg fudbala. Laska li Vam to?

– Izabrao sam fudbal, i on je dio mog života. Svjestan sam koliko je ovo popularan sport, koliko se gleda, znam da će narod komentirati i dobro i loše, ja sam spreman na sve. Lijepo je kad se dobro priča o nekome, ali ako me pitate volim li biti toliko izložen javnosti, ne volim, iskreno. Teren je moje polje gdje se volim dokazivati.

 Kako ste se osjećali noć prije utakmice s Grčkom? Jeste li očekivali da ćete igrati?

– Iskreno ću vam reći, uvijek se spremam, treniram, kako bih pokazao treneru da može računati na mene, da mogu igrati. Uvijek se nadam da ću dobiti priliku, budući da se osjećam dobro, dobra sezona je iza mene, dao sam golove, i to mi diže samopouzdanje. Naravno, prije utakmice se uvijek osjeti mala nervoza, ipak je ovo bila teška i važna utakmica, moja prva utakmica s Reprezentacijom, moj debi oficijelni, budući da je ona protiv Albanije bila prijateljska utakmica. Bilo mi je, naravno, drago što igram za svoju zemlju. Postavljam velike zahtjeve pred samog sebe i znam da mogu bolje, ali osjećam se ok.

Veliku podršku Vam sigurno daje porodica. Odrastali ste sa dvije sestre, čime se one bave i koliko ste vezani za porodicu?

– Jako smo vezani. Ja sam posebno mnogo vezan za familiju, uvijek kažem da je ona najvažnija. Prijatelji dođu i odu, ali jedino što ostaje u životu, to je familija. Starija sestra Dalila ima 26 godina. Ona radi u jednom hotelu, dok mlađa Meliha ima 15 godina i studira još. Imam sjajne sestre, volim ih puno, i one mene, stvarno smo bliski.
Kaže se da su kćerke očeve mezimice, a sinovi mamini. Je li tako bilo i u Vašoj porodici?

– Živim dva sata od naše kuće u San Sebastianu, igram fudbal u drugom gradu, i kad nazovem mamu i kažem joj: „Mama, doći ću”, kćerke kažu: „A, doći će ti sin, šta ćeš mu sada ugađati, šta ćeš mu praviti za ručak? „ Šale se, ali u šali uvijek ima malo istine (smijeh). Ja sam stvarno vezan za mamu. Mama vodi računa o porodici, brine se o kući, bilo nas je troje, tata je igrao lopte, trebala je biti s nama kad smo bili manji. Posao koji je ona radila je najteži. Mama je stvarno posvećena nama i hvala joj puno.

Kakvo djetinjstvo ste imali u San Sebastianu?

– Nakon Barcelone, Izraela, Tenerifa, roditelji su, nakon što je otata prestao aktivno igrati fudbal, odlučili da se vratimo u San Sebastian, gdje sam se i rodio i proveo najljepše godine svog života. San Sebastian je mali grad, u njemu su moji prijatelji, koji su, također, vezani za sport. Išao sam u jednu malu školu, bilo nas je 15-ero, i zanimljivo svi smo bili muški, nije bilo cura, jeste poslije, ali, smo vazda igrali lopte, tako da sam zavolio sport. Svaki od nas je otišao u svijet, ali prijateljstvo nikada nismo prekinuli. Pravo je bogatstvo imati prijatelje iz djetinjstva. Ja to jako cijenim. Imamo grupu na „WhatsAppu”, komuniciramo i dogovaramo se gdje bismo mogli svi zajedno otići na odmor, i kako da uskladimo termine. Skupimo se dva puta u godini kad nam obaveze dozvole, evo sad idemo šest dana na more zajedno svi. Kad se okupimo, pričamo o svemu.

kenan1

 Koliko je teško nositi prezime Kodro?

– Otac je radio ovo što ja radim, igrao je poziciju koju ja igram, na sve to gledam s pozitivne strane, s negativne, ako dam i 15 golova, narod će govoriti nešto i upoređivati nas. Prije mi je više smetalo, pa sam ga znao pitati: „Tajo, što nas stalno upoređuju? „On me savjetovao da ne obraćam pažnju, već da se bavim igrom.

Ja sam ponosan što je moj otac Meho Kodro. On razumije ovaj sport i može mi pomoći s profesionalne strane, psihološke strane. Mnogo sam od njega naučio i još mogu mnogo naučiti o ovom sportu. On je trenutno u Švicarskoj, ali smo stalno u kontaktu, i stalno pričamo o fudbalu. Kako je bilo na treningu, da li sam zadovoljan i slično. S njegove strane nikada nisam osjetio pritisak tipa: „Moraš ovo ili ono”. On mi stvarno daje prostora da radim i razvijam se i sam određene stvari uviđam i otkrivam. Dakle, nek me upoređuju, meni je drago što imam takvog oca. Nemam ja problema s tim.

 Nije neobično što ste u zemlji u kojoj ste rođeni napravili prve fudbalske korake, no, jeste li razmišljali i imate li uopće interesa da špansku sredinu zamijenite nekom drugom; Italijom, Njemačkom ili Engleskom naprimjer?

– Da li bih volio ostati u Španiji? Naravno da bih, i volio bih igrati fudbal na najvišem nivou, ali ja ne zatvaram vrata nikome, meni su interesantne i engleska liga, i njemačka, italijanska, to su strašne lige,ali volio bih ostati u Španiji.

Vidim da ste ljubitelj tetovaža, negdje sam pročitala da ste istetovirali i granice BiH. Kakvu poruku tetovaže nose i kad ste uradili prvu?

– Imam četiri tetovaže, broj 19, to je datum mog rođenja, s lijeve strane datum rođenja svih u porodici, prvo slovo njihovih imena, te loptu i moju zemlju. Prije četiri godine sam uradio prvu tetovažu.

 Ko je u kući bio veći autoritet, mama ili tata?

– Oboje. Tata nekad, mama nekad, ali uglavnom oboje.

 

 Kako počinje Vaš dan?

– Ustajem u 8 sati, obučem se, idem na doručak u mali kafić blizu kuće, tu stalno jedem, i žena koja priprema hranu me zna, zna šta doručkujem, tako da uživam u njenim specijalitetima. Nakon doručka odlazim na trening, dođem oko devet sati, u 10 već počinje trening koji traje sat, a nekad i sat i po. Odlazim na ručak sam ili s prijateljima iz ekipe, idem kući oko 2, 3 i spavam do pet, ustanem oko pet, slijedi užina, voće ili neki keks, popijem kafu, vodim računa o ishrani, osjećam se dobro kad dobro jedem, posebno mentalno, miran sam kad znam da nisam jeo pizzu, već nešto zdravo; supu, salatu… Nakon užine odem u kino, volim gledati filmove, ili odem da prošetam, popijem kafu, ili sam kući…

kenan5

 Znate li kuhati?

– Znam nešto. Čovjek kad se treba snaći, snađe se (smijeh).

 Šta radite u slobodne dane, kad nemate trening?

– Idem kući kod svojih, ili odem do Barcelone, Madrida, čisto da promijenim sredinu. Ali, također odem kod tate u Švicarsku, pogledamo utakmicu, pričamo, večeramo, zabavljamo se.

 Zašto nemate djevojku?

– Pa ne znam. Ima djevojaka, naravno, možda se nešto u budućnosti i desi konkretno. Ali, zasad sam slobodan, srce je slobodno.

 Ko je po Vašem ukusu idealna žena?

– Zabavna, ona s kojom ima šta da se priča, normalna, pametna, familijarna. Volim, naravno, zgodne žene, ali ne fasciniram se nekim slavnim ženama u tom smislu da bih prema njima mogao reći, e, takav tip žene je moj tip.

 Plašite li se da biste nekad mogli biti uhvaćeni u vezu iz interesa?

– Znam da ima mnogo toga, ali nisam naivan (smijeh). Teško vjerujem ljudima, ne znam je li to minus ili plus, ali kad nađem curu, vjerujem da će biti korektna cura, bez interesa, mislim da ću prepoznati stvarne namjere.

Šta su Vam prioriteti u životu?

– Da mi je familija zdrava, posebno to, da nemam povreda, da smo živi, da nemamo briga, uglavnom to.

 Imate li neki ritual prije nego što izađete na teren?

– Proučim Fatihu, zamolim Boga da bude sve bude ok, da prođe utakmica bez povreda. Šta Bog odluči.
Šta ste sebi najvrednije kupili od novca zarađenog u fudbalu?

– Mogu reći šta mi je najdraže; sat koji sam kupio mami i tati nakon što sam potpisao profesionalni ugovor i prvu plaću dobio.

 Kakav stil odijevanja preferirate?

– Mladalački. Odijelo obučem baš kad moram, ali zato volim košulje. Nemam omiljenu modnu marku, ali volim se fino obući.

 Kakav miris volite?

– Valentino, Givenchy.

Kakvu muziku slušate?

– Volim i našu, ali stalno slušam špansku muziku, nove neke pjesme, uglavnom južnoameričku muziku, salsu, ali ne znam plesat salsu (smijeh).

 Ima li nešto što bi Vam bio izazov u karijeri?

– Volio bih napredovati u karijeri, naravno. Sve je u Božijim rukama. Ali, neki posebni izazov u tom smislu nemam.

 Koji Vam je najdraži fudbaler, odnosno idol?

– Moj otac. Zovem ga Meša, tako ga zovemo kući. Ili Tajo, a mama još i muž moj.

 Šta ste najljepše iz odnosa sa svojim roditeljima pema Vama upamtili, što biste sutra voljeli, kad budete imali vlastitu porodicu primijeniti?

– Oni su stvarno bili mnogo posvećeni našem odgoju, bili su strpljivi, davali nam podršku i u dobrom i u lošem, uvijek bili uz nas,volio bih i ja da tako nastupam sa svojom djecom.

kenan9

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti