Jasmin Geljo: U Kanadu sam došao s psom i 172 marke

Piše: Redakcija

U oktobru ove godine glumačka ekipa kultne “Audicije” će ponovo stati na scenu. Tim povodom u Sarajevu su se prije nekoliko dana okupili glumci koji su igrali ovu predstavu. Jasmin Geljo, koga publika pamti po ulozi Mime Šiš, došao je iz daleke Kanade, gdje živi i radi duže od dvije decenije. Bio je ovo povod za veliki intervju s glumcem koji, osim o poslu, govori i o kanadskoj svakodnevici, sinu, koji je krenuo njegovim stopama, kao i saradnji s velikim glumačkim imenima.

Mlađe generacije nisu baš sigurne ko je Jasmin Geljo, no svi znaju ko je Mima Šiš, kultni lik iz također kultne “Audicije”, najveće i najgledanije predstave na ovim prostorima. Danas Geljo polako korača prema šezdesetom rođendanu i živi daleko od Sarajeva, u kanadskom Torontu, gdje se uspješno bavi glumim i režijom. Za “Azru” govori o „Audiciji”, o tome ko je bila stvarna Mima Šiš, o odlasku u Kanadu i o novom životu u toj zemlji. U Sarajevo je došao na okupljanje stare postave “Audicije”, koja će u oktobru ponovo stati pred domaću publiku.
– Sama ideja “Audicije” postoji već odavno. Međutim, bilo je mnogo prepreka da se sve organizira. Glumci koji su sada u ekipi su imali mnogo obaveza koje je trebalo uskladiti, također, nije bilo konkretne ponude sve dok se nije pojavio “Stage production” predvođen Adnanom Mundžićem, koji se zaista fantastično potrudio da nas sve okupi. Dakle, najviše zahvaljujući njemu i njegovoj upornosti ponovo će ekipa “Audicije” zasmijavati ljude diljem bivše Jugoslavije i dijaspore. Ponovo ćemo ljudima ubrizgati barem malo više veselja u njihove živote i barem u tih sat i 20-tak minuta vratiti osmijeh na njihova lica. “Audicija” je uvijek bila, kako nas zvaše, pokretna bolnica za smijeh. A smijeh je kažu lijek za sve. I dušu i srce i tijelo.
Koliko često dobijate pozive bh. filmaša za neku ulogu?

-Samo su me jednom zvali na jednu audiciju u Sarajevu, na nagovor Jasne Bery, za film “Snijeg”. Niko me nije zvao, ali pravo da kažem, nisam ni računao da će me neko zvati. I prije rata, u bivšoj Jugoslaviji su se sarajevski reditelji više oslanjali na beogradske i zagrebačke glumce, nego na sarajevske, što je po meni jedan kompleks. Imam osjećaj da mi, sarajevsko glumište, čak i u to vrijeme, meni najljepše, nismo nešto važni bili da igramo u filmovima snimanim u bivšoj Jugoslaviji.

Zašto ste uopće odabrali glumu?

– Nisam stvarno razmišljao da upišem glumu. Igrao sam folklor u AKCUS Seljo. Snimao se film Nenada Dizdarevića „Gazija” i pomoćnik reditelja, inače Slovenac, Petar Zobec je došao s jednim sjajnim organizatorom i pomoćnikom režije Mensurom Čolakovićem, u Dramu da nađu glumca, nikoga nisu našli, onda su prolazili kroz prostor gdje smo igrali folklor, Slovenac je na mene pokazivao prstom i tako sam dobio prvu ulogu. Poslije me jedan drug nagovorio da idem na Akademiju… Otišao sam, Zijah Sokolović mi je dao neki monolog i pjesmu Duška Trifunovića. Prođem audiciju, a drug koji me nagovarao, ne prođe.

 Niste se nikad pokajali što se izabrali ovu profesiju?

– Uvijek sam se nečim bavio, volio sam da se zezam, šalim, zabavljam drugi svijet i kao dijete, i, otkud znam, valjda i ima nekakvog kvaliteta u tome što radim. Prošle godine, zbog čega sam se i iznenadio, bio sam nominiran za kanadskog Oscara, za film „The Waiting Room”, koji je radio sarajevski reditelj Igor Drljača. Nas dvojica često sarađujemo, on živi u Kanadi, tamo je i odrastao, i bilo mi je super kada mi je nakon svega Christopher Plummer rekao: „Vi ste moj pobjednik”. Nešto, ipak, ima da valjda i u meni, neki talent za profesiju kojom se bavim.

 Pripadate prvoj generaciji studenata na sarajevskoj ASU. Čega se naročito sjećate i danas, je li to disciplina, sjajna generacija studenata…, ili?

– Akademija je zaista bila čudo. Imali smo jednu tako dobru disciplinu, pomagali smo jedni drugima. Na Akademiji nije ništa bilo, bio je to samo prazan prostor, mi smo dovlačili sve što nam je trebalo. Jako intenzivan rad, nije bilo ljubomore. Akademija je bila vrlo stroga, ali smo svi voljeli to što smo radili, imali smo užasan entuzijazam, vjerovatno i zbog činjenice da je bilo mnogo drugačije vrijeme nego danas, nije bilo ovog pokušaja od demokratije i kapitalizma, ljudi su poštovali jedni druge. Danas je jedino mjerilo za sve – novac. Danas možete biti bez ušiju i bez pameti ikakve, ali ako imate novca, zovete se uspješnim čovjekom. A, na koji način ste stekli taj novac to uopće nije bitno.

 Jeste li, igrajući “Audiciju”, zamišljali da radite nešto veliko, što će trajati, što će biti jedan kulturni fenomen?

– Kada smo igrali 25 godina “Audicije”, prišla su mi djeca između osam ili deset godina, pitali su me da li sam ja Mima Šiš. Nama je najdraže zaista bilo da vidimo publiku koja izlazi sa širokim osmijehom, sretna, jer su se tog dana smijali petnaestak minuta bez prestanka. Niko od nas nije ni pomišljao kako će na kraju ispasti. Ja sam šokiran koliko projekt traje, 33 godine ljudi znaju za “Audiciju”. Mi smo samo voljeli da se igramo, i to je to.

Zašto baš lik Mime Šiš i kako je bilo ući u taj lik?

– Na drugoj godini Akademije, radili smo vježbu „Skica za lik”, dolazili su novi kandidati za sljedeću generaciju. Profesori su nam dali zadatak da ih gledamo i da probamo uzeti najzanimljivije likove od tih novih kandidata. Zaista je došla djevojka koja se zvala Mima i koja je izgledala onako kako sam je ja igrao. Sjećam se samo da je bila iz sela Osmače kod Srebrenice. Neko joj je sigurno u selu rekao: „Joj Mima, eto te kao glumica, bolan idi, možeš biti glumica…”. Ona je zaista došla, ne samo ona, nego i Željko Stanarević, onaj koji igra „Sedam malih kučića”, taj čovjek se zaista tako i zove. Mi nismo mnogo karikirali te likove, tek poslije smo, kada je sve krenulo u nekakav haotičan, ogroman uspjeh, počeli malo da karikiramo, dodajemo, pravimo likove koji su oplemenjeni nekim našim idejama. Ali u principu, ti svi likovi u “Audiciji” postoje. Mustafa Sudžuka zaista postoji. I Mima Šiš postoji, neću da kažem prezime, ali znam da je bila Mima iz sela Osmače.

Kroz “Audiciju” ste postali junaci jedne ogromne publike koja nikada ranije nije išla u pozorište, koja je dolazila gledati vas u totalno drugim predstavama. Voljeli su vas. A, onda dolazi ratna 1992., Vi u novembru 1993. odlazite u Kanadu.

– Nigdje nisam htio da idem iz ove zemlje, međutim, ja sam pacifist, nisam mogao da gledam podjele među ljudima. Pred rat su mi prilazili ljudi koje ne poznajem, ali oni znaju mene pa me pitaju: “Zašto i ti sebi ne bi nabavio jedan pištolj?”. Ja gledam u njih, zašto bih imao pištolj? Nisam nasilan čovjek. Svakom želim dobro, čak i lošim želim dobro i mislim da će i lošima u zadnjih pet minuta njihovog života “nešto” doći iz du..ta u glavu. Otišao sam u Kanadu jer sam slučajno znao tadašnjeg kanadskog konzula, koji je pomogao meni, Željku Kecojeviću i Željku Ninčiću da dođemo u Kanadu. Kada smo stigli, bili smo samo izbjeglice, nisam znao engleski jezik uopće. Tokom prvih četiri-pet godina bio je zaista težak život. Nakon pet godina sam počeo odlaziti na audicije, našao sam i agenta.

geljo novo2

Kad ste stigli u Kanadu, jeste li imali ikakav plan šta ćete raditi?

– Ma kakav plan, nisam znao ništa. Imao sam 172 marke doslovno u džepu. Ponio sam svog psa, nisu mi dali da s njim idem u izbjeglički kamp. To nije bio kamp, već zgrada u kojoj je živjelo 40-ak porodica iz cijelog svijeta. Kako mi nisu dali da unesem psa, na aerodromu sam čekao šest sati da se riješi papirologija za psa. Predložili su mi da ga Društvo za zaštitu životinja uspava besplatno, i tada sam htio da se vratim nazad. Prva zgrada poslije aerodroma koju sam vidio bilo je Društvo za zaštitu životinja, gdje sam ostavio psa i lično ga hranio.
 Jeste li ikada, boraveći u tom izbjegličkom centru, pomislili da ćete glumiti ponovo?

– U početku nisam znao engleski jezik i vrlo često sam se osjećao kao slikar bez ruku i nogu koji želi da slika. Nisam poznavao jezik, što je glavna stvar za moju profesiju i onda sam nakon nekoliko godina pronašao agenta, počeo dobijati uloge.

 Je li Vam bilo teško objasniti Kanađanima da ste bili glumac u nekoj tamo zemlji koje više nema?

– Iskreno, nisam se ni trudio da im to objasnim. Prvu ulogu sam dobio kada sam dostavljao hranu, pizzu. Pokucao sam na vrata, a tada sam već govorio engleski, vrata mi je otvorio čovjek s gitarom u ruci, bio je glumac. Zvao se Dado Cameron. Zahvaljujući tom čovjeku, ponovo sam počeo glumiti.
Nažalost, tamo se ne bavim pozorištem, nego filmom i televizijom. Sada igram najgore moguće uloge, zbog akcenta, kao i Rade Šerbedžija. Igram siledžije, manijake, ubice, uvijek neke tako „fine” uloge. Svi koji dolaze i ovih „finih” krajeva Istočne Evrope, tamo su najgore, govorim, naravnom u filmskom svijetu.

 Može li se postati Kanađanin?

– Ja sutra mogu postati i Japanac. Šta to znači? Šta znači opredjeljenje bilo koje vrste? Ja imam dva opredjeljenja. Jedno je biološko, a drugo geografsko. Biološko, jer pripadam ljudskoj vrsti, to se nadam, ako nije greška i mužjak sam. Geografsko, rođen sam tu i tu i pošto se tako zovem, ja sam čovjek odavde. A to što ljudi vole da se svrstavaju u ko zna šta, ja ne znam kako to da nazovem. To je čudno. Moja žena, bivša, odnosno ubuduće bivša, pošto smo sada u razvodnoj varijanti, je Filipinka. S njom imam dijete koje je pola Filipinac, pola ja. Kakve ima veze ko je kakve boje i vjere, nemam apsolutno nikakvih predrasuda. Ljude kategoriziram kao dobre i loše, s dobrim ću da budem, s lošima neću. Nema dalje kategorizacije.

Mnogo Bosanaca Kanadu smatra nekom vrstom raja. Dugo ste tamo, je li to uistinu tako?

– Nema raja nigdje. Sve danas postoji u mjerilima novca. Ovi bogati misle da su Bogom dati, ali novac vam ne može kupiti ljubav, novac vam može kupiti jedan robusni auto, jednu lijepu kuću, bazene, pa vi mislite da ste nešto. Svi zaboravljaju da ima jedna dobra rečenica iz jedne dobre knjige koja kaže: “Svi ćemo mi u bolju budućnost, ali u ležećem stavu”. Ovaj život na zemlji traje tri sekunde, i manje.

U Kanadi ste snimili 66 filmova. S kim se ste sve radili?

– S Angelinom Jolie, Michaelom Douglasom, Evom Longoriom, Kieferom i Donaldom Sutherlandom… Ne znam, bilo je toga puno, ne mogu se sjetiti svih imena.

 Zanimljivo je da je sin krenuo Vašim stopama, i da je već sada uspješan glumac u Hollywoodu.

– Moje dijete je radilo TV seriju od 84 epizode, čiji je producent bio PBS, to je najveća TV kuća u Americi i moje dijete je kao Kanađanin dobilo glavnu mušku ulogu. Kako je dobio ulogu? Tako što vi pošaljete agentu svoje slike, svoj CV i tamo casting-direktori biraju imena. Ovaj nazove agenta, daju tekst za audiciju, oni vas odaberu, dopadnete im se i vi ste u filmu. Nema nikakvih veza. Čak i Robert de Niro ide na audicije. Sad bi neko rekao da bih ja nešto naštelio svom djetetu zato što sam u nekom televizijskom ili filmskom svijetu. Nije tako.

 Iako ste miljama daleko, ljudi Vas ovdje i dalje pozdravljaju i prepoznaju na ulici. Prija li Vam to?

– Drago mi je to. Prepoznaju me, ne zato što sam, uslovno rečeno, zvijezda, nego zato što smo mi u toj „Audiciji”, u tim nekim stvarima, ostali draga uspomena i ljudi se vole sjetiti tih vremena. Ljudi vole da prepoznaju fine stvari, da prepoznaju neke koji su činili da im bude ugodno, da se smiju, da su veseli. Nikada se nisam eksponirao, nikada me to nije interesiralo, šta se imam eksponirati? Nikada mi nije bilo važno da sam popularan. Vjerujte mi, i ova velika imena svjetskog glumišta su jako normalni ljudi.

 Čime se u Kanadi najviše zanimate izvan radnog vremena?

– Uvijek nešto radim. Ne dozvoljavam sebi da ništa ne radim. Otišao sam već malo iza kamere, snimio sam pet kratkih filmova, nedavno sam bio pomoćnik režije u jednom dugometražnom filmu. Mnogo pišem u posljednje vrijeme. Imam jedno šest scenarija, jedan je pisan za ovdje. Vjerujem, kada bi ga neko producirao, da bi napravio veći uspjeh nego što je napravio „Ko to tamo peva”. To bi bila jedna maestralna komedija, jer je stvarno dobro napisano.

 Sarajevo nekada i Sarajevo danas?

– Za tri godine ću imati 60 godina. Novi klinci hodaju Sarajevom, nova imena su tu, neki novi zabavljači. Mislim da su u globalu ljudi postali mnogo nedisciplinovaniji i mnogo bahatiji nego što su bili prije, a ne bi trebalo tako da bude. Ipak, mi smo dobro zakoračili u 21. vijek, trebali bismo mnogo više da uvažavamo jedni druge.

 Kako se snimao film „Hajde da se volimo”

– Taj film skoro i nije imao scenarija. Smišljali smo ga na licu mjesta. Bio je neki, uslovno rečeno, sinopsis, i snimalo se na otocima Lopud i Koločep. Budalesali smo, šalili se… Snimljen je tako film koji nema neku pretjeranu vrijednost, osim da zabavi.

geljo novo4

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti