Emina Kadić, kćerka Mehmeda Spahe: Bila sam očeva ljubimica

Piše: Redakcija

Mnogo je ljudi koji su u ovoj zemlji obnašali razne političke i druge funkcije i koje bi bilo najbolje zaboraviti, ali postoji i ona grupa ljudi koje moramo pamtiti i sjećati ih se. Ponajprije zbog dostojanstvenog života koji su vodili i borbe koju su utkali u svaku godnu svog djelovanja. Jedan od takvih je Mehmed Spaho. Historijske knjige ga pamte kao jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih političara 20. stoljeća, lidera Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i prvog Bošnjaka u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Pod nikad razjašnjenim okolnostima umro je 29. juna 1939. godine. Od tada je prošlo dugih sedamdeset i osam godina. Godišnjica smrti bila je povod da u znak sjećanja na njegov život i djelo posjetimo njegovu kćerku Eminu Kadić. Ugostila nas je u svom sarajevskom domu, u društvu Ferihe, jedne od svojih dviju kćerki. Druga je u Americi. Emina ima i troje unučadi, i dvoje praunučadi, svi u bijelom svijetu. Voljela bi da su i oni tu. Jedan unuk je nakon školovanja u Americi, i značajnog radnog iskustva, zaposlenje pokušao naći u Sarajevu, ali bezuspješno. Za njega, priča nam, nije bilo mjesta.

 Odlazak na pijacu

– Devedeset i pet mi je godina, ja štošta ne mogu više raditi, naprimjer, ne mogu čitati knjige, slabije vidim, moja
unučica koja je završila medicinu kaže mi trebalo bi tu mrenu operisati, ali bojim se da u ovim godinama ne napravim gore, pa tako i ne želim. Mogu, naprimjer, gledat’ TV, hodat’… – kaže Emina.
Nikada joj tolike godine ne biste dali. Na duhu i vitalnosti bi joj mogle zavidjeti i po nekoliko decenija mlađe žene od nje. Poput kakve cure se kreće iz jedne prostorije u drugu, i dalje sama sprema najkompliciranija starobosanska slana i slatka jela, i skoro svakog dana odlazi na pijacu.

– Ustanem između sedam i pola osam ujutro, umijem se, doručkujem, tuširam, te proučim jasin. Klanjam na kazaet sabah i onda odem na pijacu. Skoro pa svaki dan. To mi dođe kao divna šetnja. Moram se kretati zbog šećera, imam taj dijabetes 2, nije onaj na inzulinu. S njim se, osim lijekovima, borim i hranom, šetnjom, a jako volim i da kuham – govori nam.

U svakom kutku njenog stana neka je porodična uspomena. Sa zidova nas s crno-bijelih fotografija promatraju njen otac, majka, tetke i druga bliža i dalja rodbina. Svaka slika ima neku svoju priču, a Emina ih pamti sve. Kao da su se odigrale jučer. Najviše se kaže nam, sjeća svog djetinjstva, do 17. godine, koliko je imala kad joj je stigla tužna vijest da je njen otac umro. Kakav je bio otac njoj i dvojici braće i suprug njenoj majci, pitam je.

– Nemojte da se sad rasplačem, ne znam šta je bio bolje, ili je bio muž ili otac, čovjek, ako hoćete i državnik. Borio se za opstanak Bošnjaka. Kad je 1935. godine dobio mjesto u vladi Stojadinovića, nudili su mu finansije ili saobraćaj, on je odmah izabrao saobraćaj, i rekao da je to uradio zato što je na taj način mogao više ljudi zaposliti; i mašinovođa i šefova stanica… Sve je to mogao. Osnovao je dvogodišnju željezničku školu, borio se…

kadic emina8
I na kraju, kao što svi znamo, izgubio je život da se Bosna ne raspadne. Svi znamo šta je značio sporazum Cvetković-Maček. Kad je umro, majka nije nikako dala da se napravi obdukcija, znate zašto? Prvo zato što po islamu to nije ni dozvoljeno, a ona je bila i velika muslimanka, vjerujem da je to bio razlog, onda mislim, vladao je takav nekakav osjećaj. Bili smo uvjereni da je otrovan, jer je takav redoslijed vremenski bio, znate. On je navečer sjeo u voz, u salon vagon, mama bi mu uvijek pripremila nešto za večeru što bi mu poslužio pratilac. Imao je apartman u hotelu „Srpski kralj” u Beogradu, ujutru mu je poslužio konobar kafu, jasno je bilo svakome da je u toj kafi bio otrov, jer je momentalno umro. Poslije su kružile priče kako je konobar sam priznao da je stavio otrov u kafu zbog čega je dobio i nadimak Spaho. To je moj mlađi brat provjerio, i to je njemu tako rečeno, ja nisam s tim bila upoznata – govori Kadić.
Iako su imali praktično sve, Emina i njena braća su, priča nam, skromno živjeli i svi bili dobri učenici.

– Završila sam Drugu žensku gimnaziju, to je bila škola na visokom nivou, i muška i ženska gimnazija. Vrlo cijenjene škole. Naravno, dok je otac bio živ, diskutovalo se o tome šta bi to moja budućnost bila, šta bih ja studirala, pošto nije dolazilo ni u kakvu kombinaciju da ja kao žensko dijete odlazim iz Sarajeva, to nikako, možda bi otac i popustio, ali majka sigurno ne bi. Utom je otac umro, a ’42. u Sarajevu se zatvorila Gimnazija. Ja hoću da se udam, a mama ne da dok ne maturiram. I kako sam imala tetku, očevu sestru, u Banjoj Luci, a tamo radila škola, odem s drugaricom, koja je također htjela da se uda, i tu maturiramo. Nakon toga sam se udala. Imala sam 19 godina. Htjela sam da studiram medicinu, međutim, nije bilo medicinskog fakulteta. Prva se otvorila pedagoška i ja se upišem u pedagošku, upišem francuski. A prije toga smo kod kuće imali jednom sedmično hodžu, jednom Francuskinju, hodža nas je učio vjeronauku, a Francuskinja, to su bili, zapravo, migranti ruski koji su odlično znali francuski, nas je sve troje djece instruirala francuski jezik. Kad sam završila školu, dobila sam posao u Prvoj gimnaziji.
Eminina majka dolazi iz dobrostojeće kuće. I kad govori o svom životu, putovanjima, školovanju, čini to s dostojanstvom.

– Znate šta, više smo mi bili bogati po majci, moj djed Avdaga Šahinagić na Skenderiji je imao dvije kuće po 14 stanova. Imao je tri kćerke i četiri sina, i u to vrijeme se po Šerijatu dijelilo, žene, to jeste moje tetke su dobile polovicu, a njihova braća dvostruko. Tako da su moje tetke i mama imale četiri do pet hiljada predratnoga prihoda, dinara u to vrijeme, od kirija, to bi, naprimjer, bila plata savjetnika banskoga. Ali, da vam nešto kažem, u to vrijeme pare su bile kod muževa, ženama se davalo koliko treba za održavanje kuće i slično. Kod moje mame to nije bio slučaj, dok kod tetaka jeste. Njihovi muževi su uzimali njihove prihode i davali im za troškove, dok su oni ulagali u određene poslove. To pokazuje kakav su odnos imali moj otac i majka. Jako ju je poštovao, nije se ponašao kao drugi muškarci u to vrijeme. I vjerujte mi, kad sam se udala, muž je radio, ja ne, ja sam bila ministar finansija u porodici (smijeh) – sjeća se Emina minulih godina.
Brojni su događaji i anegdote, od svakodnevice do putovanja, koje pamti iz porodičnog doma prije očeve smrti.

 Bijela vjenčanica

– Bila sam očeva ljubimica. Odmilja me je zvao Pemba, ali utom mi dobijemo kućnu pomoćnicu Pembu, tako da ja više nisam bila Pemba (smijeh). Imam negdje i razglednicu koju mi je poslao. Pisalo je: „Selami te tvoj babo”. Vrlo nježan otac je bio – govori Emina sjetno i s mnogo emocija.
Kćerka Feriha nam pokazuje jednu staru fotografiju. A na njoj, lijepa mladenka u prekrasnoj, dugoj bijeloj vjenčanici. Takvog je dizajna da bi je i danas svaka mlada mogla nositi na svom vjenčanju. Na fotografiji je Emina.

kadic emina4

Listamo stare albume, Emina u društvu drugarica na skijanju. Jedna Jelena, druga Dunja…

– Otac je bio čovjek, baš kao i majka, koji je primjerom pokazivao kako se treba ponašati. Djeca gledaju porodični život, gledaju šta se u porodici događa i tu, u kući se provodi najvažnije vaspitanje. Tako sam i ja, primjerom, odgajala svoju djecu. Otac je bio širok u svakom smislu. Njegovao je multikulturalnost. Imao je prijatelje svih vjera. Ja sam, također, imala drugarice Jevrejke, katolkinje, Srpkinje. U vrijeme kad je moj otac bio u opoziciji, sjećam se, u prizemlju je bila trpezarija i u njoj veliki trpezarijski sto, on je za tim stolom nekad prevrtao pasijans, a pošto je bio filatelist, vjerujte, povremeno smo markice prodavali, mama je bila bez ikakvih sredstava, jer je zakon u komunizmu iza rata bio takav da oni koji su bili u vladi od ’35. do ’39. nemaju pravo na penziju, i njemu bi došli prijatelji, jedan je bio Ungar, Jevrej, drugi Jelavić, Hrvat, a treći Ljeskovac, Srbin, oni bi u toj trpezariji prebirali marke. Mama ih je čuvala od nas djece, da ne pogubimo, jer bilo je dragocjenih maraka. Sjećam se neke čuvene marke Drajfus, kad sam pošla u Pariz, mama mi ju je dala, vrijedila je kao sad četiri hiljade.

U kaput mi je ušila 20 dolara, pa će mi napisati gdje su, jer ne smije se ni kazati gdje je to sašiveno. U vozu se i pasta za zube pipa, da eventualno unutra nisu dukati. Tih vremena se vi i ne sjećate. To su bila strašna vremena – kaže Emina.

Rekla bi nama naša sagovornica štogod danas i o politici. Nije facinirana njome. No, to poglavlje ostavljamo za neku drugu posjetu. Kako obilježava godišnjice smrti svoga oca, pitam je na kraju?

– Uvijek proučim jasin. Tako je bilo i ovog juna – govori nam.

 Braća pare na banku, a ja u kaput

– Otac je io darežljiv. Jednog Bajrama braći i meni je dao po 500 dinara. Možete misliti koje su to bile pare. Braća su bila jako štedljiva, i oni su svoje pare stavili u banku, a ja Boga mi jok, odmah sam sebi kupila neki fini štof, jako skup, i još su mi dodali para na to, jer nije moglo biti. Dođe rat, mojoj braći propadne sve u banci, a ja se kaputa nanosah – priča Emina.
Egida
– Otac me je odmilja zvao Pemba, ali utom mi dobijemo kućnu pomoćnicu Pembu, tako da ja više nisam bila Pemba (smijeh). Imam negdje i razglednicu koju mi je poslao. Pisalo je: „Selami te tvoj babo”. Vrlo nježan otac je bio

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti