Mediha Musliović je nedavno završila snimanje filma “November Man”. Potpisani ugovor je striktan, jasno precizira šta se od informacija sa snimanja može reći, a šta ne. Dok ne doživi svoju svjetsku premijeru, priča reditelja Rogera Donaldsona, u kojoj glavnu ulogu igra holivudska zvijezda Pierce Brosnan, ostat će obavijena velom tajne. Uobičajena je to praksa u američkoj i uopće u zapadnoj produkciji.
Medihi je u radnoj biografiji “Novembarski čovjek” posljednje upisano inozemno ostvarenje. Prije njega snimila je i film “Venuto al Mondo”, italijanskog reditelja Sergia Castellitta, u kojem igra i oskarovka Penelope Cruz. Uskoro je u Ljubljani očekuje premijera filma “Čefuri raus”, slovenskog reditelja, bosanskog porijekla Gorana Vojnovića.
Ovo je bio naš prvi intervju.
– Mogla bih je pitati za Brosnana? Sigurno svaku našu čitateljku zanima kakav je nekadašnji James Bond kada se vidi uživo.
Odustajem. Bio bi to kliše.
Sjećam je se kao Hanke. Kada je riječ o popularnosti, nakon ove pozorišne uloge postala je poznata čak i u onoj bh. kući koja svakodnevno ne njeguje naviku gledanja filmova i odlazaka u pozorište.
– Ja sam bila, uistinu, prava Hanka. Kada sam je prestala igrati, nestao je i jedan dio mene… Zauvijek! – kaže mi.
Na sarajevskoj smo Malti, u bašti buregdžinice koja nosi ime njenog oca Nagiba. I ovo je Medihino radno mjesto. Godinama. Rano je od oca naučila šta znači radna disciplina. Njegova filozofija je, priča mi, bila sasvim logična, možeš ti završiti sve fakultete svijeta, ali je važno da znaš raditi zanat…
U medijima je rijetko. Izabrala je tako. Ali, zašto, pitam je.
– Šta da pričam, sve je rečeno i poznato. I, šta da pričam, naročito u situaciji u kojoj živi današnji bosanski čovjek? – odgovara pitanjem.
Nije tipična glumica, uviđam to tokom prvih minuta razgovora. Ima jedan snažan otklon prema svemu onome što je danas meanstream; lažno blještavilo, krhka “slava”, nepostojeće ili osrednje karijere… Skupe haljine ne pokazuje na crvenim tepsima, umjesto toga, brine se o napuštenim životinjama, ali i djeci s posebnim potrebama…
– Važno je šta učimo, šta smo naučili i kakvi smo postali. Lak život ne uči nas ničemu. Jedini način na koji čovjek može izbjeći zastrašujuće loše izbore jeste, izmaknuti se u stranu i osamiti. Čovjek je najkrvoločnije živo biće, najokrutnije i najpodlije.
Nijedna životinja nije takva i zato radije biram provesti vrijema sa životinjama nego s pojedinim ljudima. Uvijek sam odbijala da pripadam današnjim “modernim”, “inteligentnim”, “načitanim”, “poslovnim” grupicama. Većina tih su lijenštine i neradnici, lezihljebovići, nesvjesni da je Bog dao čovjeku rad i tako ga blagoslovio.
Ujutro se uz kafu prelistaju novine, opsuje država, razmišlja koju će životinju zaklati i kako će prevariti državu. Psuju društvo. Takvi bi trebali probati izraziti najviši oblik svoga bića i početi stvarati vlastitim rukama – kaže Musliović za naš magazin.
Nekad je smatrano važnim i velikim ukoliko glumac s ovih prostora ostvari bilo kakvo pojavljivanje u inozemnom filmu. I ta ostvarenja, uistinu, nisu bila česta. Danas, međutim, prvenstveno zbog rada sarajevske Casting i talent agencije “Zona” imena domaćih glumaca na odjavnim špicama svjetskih filmskih hitova nisu rijedak primjer. Biste li ikada zbog posla promijenili sarajevsku adresu, napustili zemlju, naprimjer?
– Danas se sve više filmova, kao što i sami znate, snima na našim prostorima. Polovina ekipe budu ljudi iz naše produkcije, a isto tako i naši glumci. Razlog tome je novac, prije svega, jeftina radna snaga, školovana i kvalitetna. “Venuto al mondo” je film u kojem sam spoznala sve ovo o čemu govorim i nipošto ne osuđujem. Podržavam stvaranje, upošljavanje, kretanje u svakom smislu s dobrom namjerom.
Metode uz pomoć kojih bi se ljudi zapošljavali i kod nas postoje, ali ne postoje oni koji ih prakticiraju. Ustvari, prakticiraju, ali na drugačiji način. Postoji vic koji vežem za ovu priču; glavni lik je političar, ali isto tako može biti i producent, režiser… Jedne prilike naš političar ode u inozemnu posjetu i zadivljeno pita stranog političara odakle mu vila, bazen i sve bogatstvo. Ovaj mu objasni kako su dobili novac da sagrade most visok 50 metara, i pokaže mu prstom prema mostu. Šapne mu i to da je most sagrađen, ali niži, za 20 metara.
I tako naš političar shvati odakle ovome bogatstvo. Za godinu strani političar dođe u posjetu našem. A, kod njega dvije vile, dva bazena, vozni park i šta sve ne. Sada on pita njega odakle mu sve to, na šta mu ovaj pokaza prstom i upita ga: Vidiš li onaj most tamo? Nakon dužeg vremena gledanja i traženja pogledom, strani političar odgovori da ne vidi nikakav most. Tada mu domaćin reče: “Pa, eto odakle mi”.
Zbog ovakvog vica, koji nije vic, već stvarnost koju čujem i vidim, rado bih otišla odavde. Jer, zbog ovog vica, guši se narodu volja. Obrazovanje, kultura, zdravstvo… nestaju.
Kompletan intervju u printanom izdanju magazina “Azra” (broj 863)
[nggallery id=189]