Dajani Tadić iz Banje Luke je maligni tumor limfnog sistema dijagnosticiran u jesen 2011. godine, kada je imala samo 25 godina. Nakon prvobitnog šoka uslijedilo je devet mjeseci dugo liječenje i transplantacija matičnih ćelija koštane srži, nakon čega Dajana danas, pet godina kasnije, za sebe kaže da je svoje odbolovala i da nema straha od povratka tumora. Težak period kroz koji je prošla inspirirao ju je da pokrene blog gdje piše o ljudima koji imaju teške bolesti, urođene mane ili invaliditet, a jedna od tih priča ju je povezala s Perom Kuzmanovićem s kojim se, kako kaže, dogodila ljubav na prvi pogled.
– Svaka teška dijagnoza sobom nosi šok, samim tim što je promjena, a da ne pričam o faktoru straha. U tom trenutku i svim danima i mjesecima poslije sve je teško. Teško je uvečer zaspati i ujutru ustati iz kreveta, teško je hodati, sjediti i ležati. Sve je teško i sve smeta. Ali, gurate naprijed, vođeni ne snagom niti optimizmom, nego čistim nagonom za opstankom, za produženjem dana, mjeseca, godine i cijelog života. Reagujete impulsivno, radite što možda i ne biste pod drugim okolnostima. I gurate, samo gurate, glavom kroz zid ako treba, ali idete naprijed. U tome nema ničeg lijepog, blistavog i za divljenje. Naprotiv. To je samo gola borba za život, koja vam ponekad oduzima i posljednju mrvicu dostojanstva u vama – kaže Dajana za “Azru”.
Nakon saznanja o oboljenju, uslijedilo je devetomjesečno liječenje. Šta je u Vašem slučaju taj postupak podrazumijevao?
– Liječenje je trajalo devet mjeseci. Poslije toga sam imala transplantaciju matičnih ćelija koštane srži, koja, ustvari, sama po sebi nije neophodan dio liječenja. Radi se nakon velikih doza hemoterapije, koje organizam vjerovatno ne bi izdržao da mu se ne vrate matične ćelije hematopoeze koje su zdrave i nisu bile izložene hemoterapijama. Ono što vas, zapravo, izliječi nisu matične ćelije, nego sve što primite prije njih.
Šta Vam je u periodu liječenja najteže padalo?
– Najtežio dio liječenja je svakako neizvjesnost. Bolovi, slabost i sve popratne fizičke nelagode su nešto što bude i prođe. Različiti pregledi znaju biti jako neugodni. Nesanice, glavobolje, koža koja stari. Ali, neizvjesnost, gomila pitanja koja postavljate sami sebi i čujete ih od drugih zapravo su najteži dio svega. Uvijek ističem nefizički dio fizičkog oboljenja, jer meni je bio mnogo teži od same bolesti.
Danas za sebe kažete da ste izliječeni, no, postoje li neki simptomi bolesti koji su i danas prisutni?
– Posljedice postoje, to je neizbježno. Kako fizičke, u vidu određenih hroničnih smetnji, tako i one emocionalne, koje se odnose najviše na strahove, zatim na sve one stvari koje sada vraćate u glavi, koje niste uradili, a mogli ste. I neke koje niste željeli, a desile su vam se. Znate, kada ste mjesecima vezani samo za jedan jedini cilj i posvećeni samo tome, ostatak svijeta funkcioniše normalno, a vi zapnete. I kao da zaspite jučer, a probudite se sutra. Ostajete amputirani za taj jedan dan, za neku sadašnjost, amputirani za mjesece života koje vam nijedan hirurg ne može nadomjestiti. Ta posljedica je najteža i boli najviše. A na nju niko ne obraća pažnju. O tome se ne priča. To se ne spominje. Bitno je izliječiti se. A kako se izliječiti od liječenja – to vam niko ne govori.
Postoji li strah da će se oboljenje vratiti?
– Kod mene ne. Ja sam svoje odbolovala i to je moj konačan odgovor. Sada je vrijeme za neke druge stvari. Postoji jedan prekidač u glavi koji mora da klikne na određenu stranu. Do nas je na koju. Kada to razgraničite sami sa sobom, nema straha. Samo život ispred vas. Često mi ljudi kažu da fantaziram, da očekujem previše i živim nerealno. Ja mislim da samo živim svoju sopstvenu bajku i da je zaplet sa zvijerima prošao.
Ko Vam je u svemu ovome bio i jeste najveća podrška?
– Možda ću zvučati grubo, ali čovjek je sam sebi najveća podrška kada je u situaciji u kojoj sam ja bila. Tu je porodica, tu su prijatelji, ali ako sami sebi niste podrška i pomoć, sve drugo je beskorisno. I vjera. Bog, kako god ga nazivali i kako god se izjašnjavali. Vjera u sebe, vjera u Njega i Njegove promisli.
Osim posla ekonomiste, pišete i blog „Heroji po šiframa“. Možete li objasniti o čemu pišete?
– Ideja o blogu je rođena iz želje da neko progovori o svemu onome o čemu se šuti. Cilj mi je da pronađem i povežem što više ljudi s problemima, bolestima, manama, invaliditetom i da svi zajedno pišemo o svim onim segmentima bolesti na koje niko ne obraća pažnju. Moji heroji su stvarni ljudi i stvarne priče. Tražim ih, ali uglavnom pronađu oni mene, kako bismo zajedno pričali o onome čega se veliki broj ljudi boji – životu s nedostacima. Često mi bliske osobe kažu da pišem i hvalim se svim onim što je sramota. Možda i jeste tako, ali smatram da napadi panike, strahovi, kompleks asimetrije poslije mastektomije i slične stvari nisu sramota. Normalne su. Samo ih treba prihvatiti. A šutnjom to nećemo postići. Blog je osmišljen i funkcioniše po principu da nudi nadu, utjehu i smijeh. Tamo su priče ne uvijek sa sretnim krajem, ali uvijek o ljudima koji se, bez obzira na sve, ne odriču ni najmanjeg parčeta života, ma koliko im on bio i težak.
Vezu s Perom Kuzmanovićem, koji je paraplegičar, počeli ste zahvaljujući priči koju ste pisali. Možete li ukratko reći nešto o njegovoj sudbini?
– Prije 11 godina je imao nezgodu u šumi i od tada se kreće u invalidskim kolicima. Sasvim je zdrava muška osoba, nasmijan, zadovoljan životom, zabavan, inspirativan, uobičajen mlad čovjek koji se kroz život kreće malo drugačijim putem. I to je sve. Može sve što mogu drugi, osim da ustane. Ali je naučio da sve što drugi mogu stojeći, uradi dok sjedi.
Šta mislite da vas je povezalo?
– Ne znam tačno šta nas je povezalo, ali znam da bolest i invaliditet nisu. Možda smo tokom vremena bili u stanju jedno drugo malo bolje razumjeti, možda se dobro slažemo jer smo oboje dobili jednu posebnu dozu ozbiljnosti preko noći. Ali povezala nas je samo ljubav, ona iz starih filmova – na prvi stisak ruke, osmijeh i pogled. Po tome smo jedan sasvim običan par.
Jeste li imali poteškoće u prihvatanju jedno drugog?
Ništa više poteškoća nego ljudi koji hodaju. Možda čak i manje, mi sa sopstvenim prihvaćenim manama smo malo tolerantniji, stoga lakše prihvatamo druge.
Kako je Vaša okolina reagirala na ovu ?
– Iskreno, o tome nikada nisam ni razmišljala. Pero je dio mog života i sada moje porodice. Da li hoda, sjedi, skakuće na glavi ili lebdi u zraku, nije ničija do moja stvar. Svi moji su to znali i tako su se i postavili. Dok je meni dobro, dobro je i njima. Kada se sve ovo izuzme, Perom su oduševljeni uglavnom svi, ali to nema veze s točkovima, nego s harizmom koju on urođeno ima, sa smislom za humor, s tolerisanjem drugih i prihvatanjem šala. Mislim da ga moja okolina, ljudi bliski meni, gledaju kao momka kojeg volim. I nikako drugačije.
Koliko ste jedno drugom podrška?
– Toliko koliko bi u svakom odnosu osobe trebalo da budu jedno drugom podrška. Ništa više ni manje. Ali podrška u svakodnevnom putovanju kroz život, ne u savladavanju posljedica teške bolesti niti u životu u kolicima. To smo jako dobro radili i dok smo bili sami. Sada kada smo zajedno samo gradimo život kao i svi drugi; nekad polako, nekad na juriš, ponekad iz inata. I uvijek zajedno. Jer to je poenta ljubavi. Zajedništvo. Kakvi god da smo i kakve god da su nam šifre, nebitne su. Bitno je samo to gdje želimo stići i ko nas na tom putu prati.