Vlatko Stefanovski: Kad smo počeli više sastančiti nego probati, tu je bio kraj grupi “Leb i sol”

Piše: Redakcija

Supruga i ja smo krenuli entuzijastično da živimo zajedno. Ja nisam imao ništa, imao sam jednu malu baraku u Skopju, gdje sam živio, i tako smo sređivali, gradili, dobijali djecu, borili se oko njihovog podizanja, gradili studio za mene, gradili drugu kuću. Stalno smo bili s majstorima. Putovali smo svugdje po svijetu, proživjeli mnogo lijepih trenutaka, imali smo i krize, ali sve to prođe. Još smo zajedno i nadam se da će to trajati još dugo

Razgovarala: Selma Hodo/Foto: Admir Kuburović

Makedonski gitarist i kompozitor Vlatko Stefanovski prije nekoliko dana nastupio je zajedno s Miroslavom Tadićem na sceni 22. Baščaršijskih noći. Koncert koji će bh. publika zasigurno dugo pamtiti ove godine održan je još samo na Brijunima i Dubrovniku. Nastupom u Sarajevu ovaj duo završio je svoju saradnju do sljedeće godine.

vlatko stefanovski9

U velikom intervjuu za naš magazin Vlatko otkriva zbog čega je baš Sarajevu davne 1996. godine posvetio album, zašto se raspala jedna od najboljih i najpopularnijih rock grupa „Leb i sol“, ali i o porodici koja mu je, kako kaže, bila najveći vjetar u leđa, motivacija i podrška svih ovih godina.

Prije 21 godinu izdali ste album naziva „Sarajevo“. Zašto ste baš našem gradu posvetili album?

– Zato što sam prije tog nesretnog rata veoma često dolazio u Sarajevo, imao svoje prijatelje, prekrasne koncerte, lijep kontakt s publikom, poznavao novinare, drugare, kolege muzičare i odjednom se taj grad našao pod opsadom, u velikoj nevolji, i naravno, imao sam potrebu da svoja sjećanja i osjećanja stavim na album. Album je bio humanitarnog karaktera i sav prihod od prodaje otišao je djeci bez roditelja.

Bili ste gitarist u grupi „Leb i sol“ koja se raspala 1995. godine. Grupa je u svoje vrijeme bila jedan od najboljih i najpopularnijih u Jugoslaviji, zbog čega se raspala?

– Grupe se obično raspadaju kada se rasture međuljudski odnosi, kada krenu da rade sujete više nego kreativnost i umjetnost. Kad smo počeli više sastančiti nego probati, tu je bio kraj. Mi smo posljednju godinu imali samo sastanke, gledali se i razgovarali o svemu i svačemu, a nismo svirali. Grupa mora svirati, manje riječi više muzike. Više vježbe, manje raspravljanja o krivim Drinama. Znači svirati, svirati i pokušavati stvoriti nešto novo, to je ključ, to je koncept. Ako prestanete biti kreativni, sve gubi smisao.

Jeste li u kontaktu s ostalim članovima benda, postoji li mogućnost da se bend možda nekada ponovo okupi?

– S nekim jesam, s nekim ne. Ne vjerujem da će se „Leb i sol“ ponovo okupljati.

Normalno je da se u jednoj karijeri, a Vaša traje dugih 40 godina, dese lijepe i manje lijepe stvari i periodi, ko Vam je sve te godine bio najveća podrška i motivacija? Na šta ste najviše ponosni?

– Moja supruga Gordana me prati već dugih trideset godina. Ona mi je bila najveća podrška. U svim tim teškim trenucima, u raznim iskušenjima, kada sam donosio neke teške odluke, trebalo je imati nekoga ko će te podržati. Naravno, i motivacija moje porodice. Kad sam dobio djecu dobio sam krila, jer trebalo je prehraniti tu djecu. Trebalo ih je njegovati i to je za mene bio ogroman motiv. Počinjete duplo više raditi, bivate efikasniji, ne gubite vrijeme za nebitne stvari. Morate svirati i mijenjati pelene s vremena na vrijeme i tada počinje borba za opstanak koji je kod mene razvio instinkt za preživljavanje. Trudim se i borim da prehranim sebe i svoju porodicu.

Otkud saradnja s Miroslavom Tadićem?

– S Miroslavom nastupam već 20 godina. Sreli smo se na jednom jazz koncertu, prosvirali smo odmah, i nakon toga smo ostali u kontaktu u nekoj ekskluzivnoj saradnji. Mi nismo duo koji će krenuti od Đevđelije do Sežane da svira svaki dan. Ovog ljeta odradili smo samo tri koncerta, na Brijunima, Dubrovniku i u Sarajevu. Koncert u Sarajevu je bio odličan, imali smo predivnu salu, gostoprimstvo domaćina je bilo na najvećem nivou, i nadam se da će ovaj koncert ostati u pamćenju sarajevskoj publici.

Sa 13 godina počeli ste svirati gitaru, odakle ljubav prema ovom instrumentu? Je li iko u Vašoj porodici još svirao gitaru?

– Ne, niko u porodici nije svirao gitaru. Dobio sam je na poklon davne 1965. godine. Akustična gitara stigla je u moj dom i nisam u početku pokazivao interes, ali u gimnazijskim danima sam pokazao ozbiljan interes za muziku i počeo sam da stvaram bendove, sviram na školskim igrankama, da bih sakupio novac da kupim prvu kvalitetniju gitaru i pojačala i kada sam završio gimnaziju, već je to počelo biti ozbiljno. Ta naša grupa „Leb i sol“. Neke stvari u životu možete kontrolirati, neke ne, niti možete isprovocirati vaš uspjeh. Mene je vodio život, išao sam tamo gdje me život nosi i uglavnom idem tamo gdje sam pozvan i gdje sam dobrodošao.

Nikada nisam nudio svoje usluge kao muzičar. Nikada se nisam ponudio da mi neko organizira koncert. Evo Baščaršijske noći su me pozvale, i ja drugi put učestvujem na ovoj manifestaciji. To je moj moto: „Ništa nasilu, sve treba biti spontano, inspirisano i pošteno“.

Nedavno ste izjavili da živimo u vrijeme kada je tehnologija zamijenila ljudski talent. Kakav je Vaš stav o muzičkoj sceni Regiona danas? Može li kvalitet opstati?

– To je vrlo teško prokomentirati, jer zahtijeva dublju analizu. Jučer sam prošetao Sarajevom i s nekoliko strana me je udarila jaka količina turbo folka.To me je zaista iznenadilo, ali šta je tu je. Ja se s tim ne mogu boriti, osim da sviram ono nešto drugačije.

Sve više je i takmičenja za zvijezde ovoga ili onoga tipa. Kako komentirate tu pojavu?

– Ta takmičenja se i ne održavaju zbog izvođača, već zbog marketinga, telefonskog glasanja, ti takmičari su poput modernih gladijatora. I oni daju sve od sebe, smiju se, vesele se, doživljavaju nervne slomove pred kamerama, a žiri s druge strane zna biti i veoma grub prema tim kandidatima. I meni je ta scena problematična, ja to uopće ne pratim.

Vaše obrade makedonskih tradicionalnih pjesama važe za jedne od najlješih na ovim prostorima, no, kakav odnos imate prema bosanskohercegovačkoj sevdalinci?

– S velikim poštovanjem sam je slušao još kao dijete i mislim da je to jedna od najemotivnijih i najljepših pjesama, uz našu makedonsku, koju ste spomenuli, sevdalinka je neuništiva.

Radite i muziku za film, ali i glumačke predstave. Koji Vam je pozorišni ili filmski zadatak zadao najviše muke, a koji Vam je ostao u najljepšem sjećanju?

– Prije nekoliko godina sam radio s Goranom Paskaljevićem u filmu „ Kad svane dan“ i dobio sam neke veoma fine nagrade za muziku u tom filmu, nakon toga sam radio s Radetom i Danilom Šerbedžijom na filmu „Oslobođenje Skopja“, i to je bila jedna veoma lijepa saradnja. Volim raditi i za film i za pozorište, ali to su discipline u kojima ne odlučujete sve sami, često vam znaju odrezati neki komad za koji ste mislili da je idealan, ali ok, to je kolektivna umjetnost i trebam se prilagoditi svima, a ne samo sebi. Na koncertima se može eksprimentirati, no, na filmu to nije tako. Imam mnogo iskustva, za 15-ak filmova sam radio muziku. Tako da na tom polju uopšte nisam naivan (smijeh).

Jedne prilike ste kazali kako se u životu najviše brinete o zdravlju i porodici. Otac ste dvoje djece, kćeri Ane i sina Jana. Jesu li i oni krenuli Vašim stopama ili su se pak odlučili za nešto drugo?

– Ne mogu da ih prisilim da budu muzičari po svaku cijenu. Sin Jan je pokazao interes za bubnjeve i počeo je da ih svira vrlo aktivno. Kćerka Ana se bavi jezicima, ona govori četiri jezika, trenutno je na doktorskim studijama u Italiji, u Padovi, bavi se italijanskom književnošću i veoma je ambiciozna na tom svom putu. Ja sam samo pokušao da im budem podrška, a nikako nisam htio da se previše miješam u njihove odluke. Da ih tjeram da budu ovo ili ono. Smatram da je to bezveze, jer moji su roditelji meni pružili prilično liberalno djetinjstvo, pa i svojoj djeci želim liberalno odrastanje i život. Kćerka je već odrasla, ima 28 godina, i svoj je čovjek, ne mogu više djelovati na njene životne izbore, a Jan ima 16 godina i još malo pa će biti punoljetan, a kada bude punoljetan, onda neka izabere čime će se baviti.

vlatko stefanovski5
Vlatko sa sinom Janom

Duge tri decenije ste u braku s Gordanom, koji je recept za dug i sretan brak?

– I jače. To trebate nju pitati, ne mene. Zaista nemam recept, jer svaki brak je slučaj za sebe i svaki par je priča za sebe. Mi se nekako provlačimo kroz život. Krenuli smo entuzijastično da živimo zajedno. Ja nisam imao ništa, imao sam jednu malu baraku u Skopju, gdje sam živio, i tako smo sređivali, gradili, dobijali djecu, borili se oko njihovog podizanja, gradili studio za mene, gradili drugu kuću. Stalno smo bili s majstorima. Putovali smo svugdje po svijetu, imali mnogo lijepih trenutaka, imali smo i krize, ali sve to prođe. Još smo zajedno i nadam se da će to trajati još dugo.

Koji su Vam planovi za naredni period?

Volim da sviram gitaru, bilo da se nalazim u sobi, na plaži, na velikoj sceni. Uskoro ću objaviti solo album, samo ja i akustična gitara. Nemam vam ništa drugo posebno najaviti.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti