Ona je najbogatija žena svijeta, najbogatija osoba u Francuskoj i treća najbogatija osoba u Evropi. Liliane Bettencourt (94) kćerka je osnivača kompanije „L’Oreal” i njeno bogatstvo iznosi blizu 44 milijarde dolara. Posjeduje luksuzne kuće, kolekcije Picassovih slika i rajske otoke na Sejšelima. Ona sve ima i ništa nema. Najimućnija žena današnjice nema prijatelje, samo ljude koji bi da uzmu što veći dio njenog bogatstva.
Krajem maja 2015. godine francuska javnost s ogromnom pažnjom uživo je pratila prijenos bizarnog sudskog procesa iz Palače pravde u Bordeauxu. Na jednoj strani, pred licem pravde našao se poznati fotograf i devet njegovih saučesnika, između ostalih i četvero novinara, advokat, računovođa, finansijska savjetnica i notar, pod optužbom da su od dementne starice izvukli više od milijardu eura, te od tog novca kupovali vile, skupe automobile i jahte.
Tokom procesa, pred sudom se pojavila čak i jedna medicinska sestra i bivši ministar iz vlade Nicolasa Sarkozyja.
Šta je sve spojilo te potpuno različite ljude? „Krivac” koji je sjedio u publici, nije čuo mnogo od onoga što se govorilo i „krivca” koji je na jednu optuženičku klupu zajedno doveo društvo sastavljeno od ministra do sobarice, priča o novcu nije mnogo zanimala. Nagluhu Liliane Bettencourt, tada 92-godišnju staricu oboljelu od Alzheimerove bolesti, nasljednicu poslovnog carstva L’ Oreala, najbogatiju ženu svijeta, „tešku” čak 44 milijarde dolara, novac nikada nije pretjerano zanimao, bar ga je u imala u tolikoj mjeri, da je mogla kupiti sve što poželi. Sve osim sreće i pravih prijatelja za kojima je čeznula cijelog života.
Sreća joj se osmjehnula u ljeto 1987., kada je na njena vrata pokucao čovjek po imenu François-Marie Banier, za jedne fotograf i uspješan književnik, za druge šarlatan, žigolo i šarmantni prevarant koji cijeli život živi na tuđi račun. Priča o gospođi Liliane Bettencourt priča je o Banieru, jednom nevjerovatnom čovjeku koji bez prestanka već tri decenije intrigira francusku javnost. Ko je čovjek kojem je jedna žena poklonila milijardu eura?
Zlatni kavez
– Ona je bila tu, u svom zlatnim kavezu i veoma usamljena. I Banier se pojavio tog dana… I samo joj otvorio vrata za život kakav ona nije ni slutila – kaže njen biograf Tom Sancton, nekadašnji novinar magazina „Time” iz Pariza i autor knjige „Afera Bettencourt”, publikacije koja je poput snažnog zemljotresa prodrmala Francusku.
Banier i nasljednica imperija „L’Oreal” sreli su se kada ju je on slikao za portret u magazinu simboličnog naziva „Egoist”. Hemija između njih dvoje proradila je istog trenutka.
– Oni su jednostavno „kliknuli” jedno na drugo. On je ponekad prevrtljiv, nepredvidljv je, tako da kažem. Pomalo ju je destabilizirao. Do tada je bila „zakopčana” u sebi, i on je bio val svježine za nju. Ne mislim da je između njih bilo fizičke veze, ali to se razvilo u nešto što možemo nazvati platonska ljubavna afera – kaže Tom Sancton.
U galeriji bizarnih likova koji su se pojavili u sudnici u Bordeauxu, našao se i čovjek po imenu, Martin d’Orgéval, inače ljubavnik fotografa Baniera. Gospodin Banier od rane mladosti živi otvoreno kao homoseksualac. Početkom sedamdesetih godina, kao mršav, visok, plavokos i uvijek lijepo obučen mladić, postaje rado viđen gost u visokim krugovima pariskog društva, uvijek blizu „A lige” umjetnika, političara i poslovnih ljudi. Vrlo vješt kada je o društvenim kontaktima riječ, uspio je postati prijatelj nekim od najvažnijih ljudi našeg doba. Salvador Dalí, Yves Saint Laurent, Samuel Beckett, Pierre Cardin, Johny Depp, Pablo Picasso, Mick Jagger, François Mitterrand, samo su neki ljudi s kojima se družio Banier.
– Vidite onu tamo vilu? Njena unutrašnjost je prekrasna. Pokazala mi ju je princeza Caroline od Monaca – hvalio se jedne prilike novinarima, koje je nerijetko zvao na ručak u svoj dom na Azurnoj obali.
Mladić koji je volio starce
Odrastao je u porodici srednje klase u „chic” predgrađu Pariza, no njegova mladost ostala je zabilježena kao trauma. Njegov otac bio je prikriveni homoseksualac, nasilnik i žigolo. Njegovu majku sin nije pretjerano zanimao.
– Kada sam bio dijete, nisam imao o čemu pričati sa svojim roditeljima. Otac me je tukao. Majka je uporno izbjegavala davati odgovore na moja pitanja – rekao je u jednom intervjuu.
Srodne duše nije našao među vršnjacima, nego na potpuno drugom mjestu, među mnogo starijim sugrađanima.
– Ono što se dešavalo u mojoj porodici vjerovatno me je natjeralo da potražim starije ljude. Da, oni su ti s kojima mogu razgovarati – izjavio je za svojevremeno za Paris Match.
Tako se igrom sudbine ovaj neobični čovjek uselio u život gospođe Bettencourt i tu ostao decenijama. Ona je njemu davala skupe poklone, on je nju uveo u krug pariskih umjetnika i bonvivana.
Ona je davala materijalno, no on je izgleda tražio nešto drugo u njoj. Možda majku.
– Tukao ga je otac, majka ga je ignorirala i u neku ruku, ona je za njega bila samo majčinska figura… Promatrao je kako se ljudi ponašaju, proučavao njihovu psihologiju i vidio je u Lilliane nešto što je u njemu izazivalo simpatiju. Bila je neispunjena, nevjerovatno bogata i nevjerovatno nesretna. Banier je u njoj vidio ženu koja stremi za nečim većim, uprkos tome što je imala 40 milijardi dolara. On je preuzeo na sebe da otvori nova vrata za nju – tvrdi novinar Sancton.
Nakon što ga je 1987., pozvala na ručak, za gospođu Bettencourt „otvorio se cijeli jedan novi svemir”, spasivši je od dosade koja ju je tištila u njenom buržujskom okruženju.
– Ona je bila zahtjevna na neki način, tražila je njegovu pažnju, zahtjev koji joj je on uvijek ispunjavao… Oboje igraju emotivnu igru zavođenja. Ona bi mu rekla šta da uradi s novcem koji bi mu dala. Ona nije samo dobročinitelj, ona je ta koja povlači konce – kaže Sancton.
Vodio ju je u galerije, pozorišta i čuvene restorane, te s njom vodio strastvene duge razgovore o slikarstvu i književnosti. Kao nagradu je dobivao novac, kuće, automobile, milionski vrijedne police osiguranja i sredstva za svoje umjetničke poduhvate.
– Nemam svoju djecu… Ovaj novac mi je jedino važan zbog onoga što mogu uraditi s njim. Volio bih da mogu promijeniti društvo, bar malo. Ja sam žrtva zlih jezika iz francuske elite, one koja cijeni samo novac i odbacuje me jer sam čovjek slobodnog duha i na svijet gledam kao umjetnik. Ta elita u suštini znači laži. Znači kontrolu svijeta novcem i zavjerama. To znači društvo lažnih buržujskih vrijednosti, društvo konzervativnih, konvencionalnih vrijednosti, bez ikakve dubine ili emocije – izjavio je u intervjuu za Le Monde u oktobru 2009. godine.
Izjavio je i da „želi pomoći homoseksualce, Arape, crnce, bijelce …Svakoga koga je „preko ograde” bacio svijet gospode. Tvrdio je da želi u Parizu otvoriti centar za traumatiziranu djecu i pomoći karijeru talentirane djece iz siromašnih, manjinskih zajednica.
Upitana jedne prilike zbog čega Banieru daje tako mnogo novca i tako skupe poklone, gospođa Bettencourt je odgovorila vrlo jasno i nedvosmisleno.
– Zato što on to zaslužuje – kazala je.
Nisu se, naravno, svi saglasili s njom, da jedan fotograf i književnik, istina uspješan na oba polja, zaslužuje tako skupe poklone. Plašili su se njegove navodne želje da ga gospođa Bettencourt usvoji. Tako bi Banier, kao glavni nasljednik dobio 90 posto dionica L’Oreala, ali i brojne nekretnine, nakit i neprocjenjive kolekcije umjetničkih djela.
– Nazvati gospodina Baniera umjetnikom je prevelika riječ. Koliko imate umjetnika koji su dobili pomoć od milijardu eura? S tim novcem možete napraviti Louvre. Zar gospodin Banier, s njegovim malim slikama zaslužuje to – izjavio je krajem 2009., advokat njene kćerke Françoise Bettencourt-Meyers.
Oduzimanje dionica
Upravo je Françoise Bettencourt-Meyers bila ta koja je posumnjala da fotograf Banier manipulira njenim majkom i da je ucjenjuje, te da je ispraznio njen sef s draguljima. Od 2007. godine kćerka Françoise na sudovima pokušava svoju majku proglasiti mentalno nesposobnom, te nastoji spriječiti Baniera da se dograbi što više njihovog porodičnog bogatstva. Ipak, majci postupci kćerke nisu uvijek bili najjasniji.
– François-Marie Baniera poznajem duže od dvadeset godina. Kakva je to luda muha ujela moju kćerku? Možda ljubomora? Moja kćerka je introvertnija nego neko ko je vrlo društven kao što je François-Marie Banier. To je uznemirava. Takva je bila i kao dijete – izjavila je krajem 2008., Lillian za jedan francuski list.
Kćerka se nije dala zbuniti i uplašiti, čak i kada joj je majka oduzela 27 posto dionica „L’Oreala”. Françoise i Lilliane godinama su se susretale i razgovarale na samo jednom mjestu, u sali za sastanke svoje porodične kompanije.
– Ono što gospodin Banier ima na umu vrlo je jasno: želi preoteti moju majku od naše porodice i profitirati od nje. To se neće desiti – obećala je ona u razgovoru za Le Point.
Françoise Bettencourt-Meyers nikada nije imala pretjerano jasan i topao odnos s majkom, možda zbog toga što je znala da i njihova porodica i njihova kompanija kriju brojne tamne mrlje koje je teško izbrisati. Eugene Schueller, osnivač kompanije „L’Oreal”, šest puta odlikovani heroj Prvog svjetskog rata i frizer koji je u prvoj polovini 20. stoljeća stekao veliko bogatstvo kreirajući, unapređujući i prodajući boje za kosu i ruževe za usne, u godinama uoči Drugog svjetskog rata počinje finansirati profašističku, antikomunističku grupu naziva CSAR. Kada su Nijemci, 1940., okupirali Francusku, osnovao je novu organizaciju koju su Nijemci prihvatili i koja je zagovarala borbu protiv boljševika, Jevreja i masona. Mlada Lilliane je, izgleda, bila aktivist te organizacije i u njoj upoznala čovjeka po imenu André Bettencourt, mladića iz bogate katoličke porodice sa sjevera Francuske.
– Jevreji, ti istinski Farizeji, za njih nema više nade… Stvar je gotova za njih… Njihova rasa je sahranjena za vječnost krvlju pravednika. Bit će prokleti… Istrebljenje Jevreja stvar je od društvenog značaja za našu zajednicu – pisao je André Bettencourt 1941. godine.
Kasnije je požalio zbog svojih riječi i pokajao se, izjavivši da je tada bio mlad i zaveden i da je samo mislio na to kako spasiti Francusku. Uspjet će uvjeriti francusku javnost da je tokom rata zapravo bio u pokretu otpora i da je spasio živote nekoliko Jevreja. André Bettencourt i Lillane Schueller vjenčat će se 1950., i iste godine dobiti kćerku. Njihov elegantni dom postat će središte društvenog života pariske elite, gdje su se okupljali političari, bankari i umjetnici. Oni koji su dolazili u ovu kuću zapazili su da se ovdje živi bogato, ali jednostavno. Odgoj koji je Françoise dobila pod vlastitim krovom bio je vrlo katolički, no ona će za čovjeka svog života odabrati jednog Jevreja, sina rabina koji je ubijen u Auschwitzu. Njeni sinovi odgojeni su kao Jevreji. Odgojena kao katolkinja koja je kasnije prihvatila jevrejsku filozofiju života, za Françoise Bettencourt-Meyers je rasipanje i pokazivanje bogatstva neprihvatljivo, i to ona ne može oprostiti svojoj majci. Mnogi bliski ljudi ovoj prebogatoj i pomalo mračnoj porodici vjeruju da se iza svega nije krio novac, kojeg porodica ima i previše, nego i poremećenom odnosu majka-kćerka.
Prije sedam godina otvorena je posebna istraga o nepravilnostima u vezi s plaćanjem poreza Bettencourt i to nakon što je tužilac došao u posjed tajnih snimaka njenog razgovora s finansijskim menadžerom. Zanimljivo, snimke policiji je preko batlera dostavila njena kćerka. Transkript je pokazao da Liliane ima neprijavljene bankovne račune u Švicarskoj i na Sejšelima. Razočarana kćerkinom izdajom, Liliane je kazala:
– Moja kćerka je nesretna. Vrlo je nestalna. Treba da ide psihijatru i podijeli s njim sve svoje psihičke probleme.
Nakon ovoga, Liliane kćerku više nije željela da vidi.
– Ovo je porodična priča. Kćerka koristi sud da bi riješila psihološki konflikt sa svojom majkom. Riječ je o djevojčici koja se žali: „Moja mama me ne voli. Ona više voli njega nego mene”… Jedina „greška” koju je počinila gospođa Bettencourt bilo je to što je otkrila da je gospodin Banier mnogo zabavniji nego njena vlastita kćerka. Ko koga voli, nije na sudu da o tome odlučuje – izjavio je u sudnici George Kiejman, advokat gospođe Bettencourt.
Sudska sapunica koja je godinama zabavljala francusku javnost i koja je na površinu izbacila neke od najprljavijih tajni ove zemlje, okončana je u maju 2015. godine. Presuda je bila „solomonska”, svi su dobili i svi su izgubili. Kćerka je dobila kontrolu nad majčinim novcem, a fotograf Banier osuđen je na četiri godine uslovno i proglašen je krivim, jer je „imao potpunu moralnu i psihološku kontrolu” nad gospođom Bettencourt. Presuda je bila napisana na čak 248 strana. Sud je kontroverznom fotografu oduzeo nekretnine i police osiguranja vrijedne 140 miliona eura, naredio mu da plati kaznu 358.000 eura, no ostavio mu je 158 miliona eura gotovine.
– Za nas je François-Marie Banier kriminalac. Sud ga je proglasio za iskorištavanje nemoćne osobe – izjavio je advokat porodice Bettencourt.
François-Marie Banier je tako dobio svoje milione, porodica Bettencourt sačuvala je kontrolu nad svojim „L’Orealom”, samo Liliane Bettencourt nije dobila ništa. Najbogatijoj ženi današnjice ostala je samo njena samoća.