Danis Tanović jedini je bosanskohercegovački režiser koji je ušao u historiju kinematografije kada je kao debitant osvojio Oskara za svoj prvi film „Ničija zemlja“. Osvojivši ovu nagradu napravio je veliki korak za kinomatografiju BiH, ali i sve nas učinio iznimno ponosnim. Od tada do danas prošlo je punih petnaest godina. Danis za to vrijeme nije mirovao. U međuvremenu osvojio je dva „Srebrena medvjeda“ za film „Epizoda u životu berača željeza“, a samo dvije godine poslije oduševio je žiri na čelu s glumicom Meryl Streep svojim najnovijim filmom „Smrt u Sarajevu“. Inače ovo je prvi film koji je Tanović snimio u Sarajevu. Njegovo društvo su neki od najboljih filmskih producenata poput Francisa Forda Coppole, filmskih reditelja Miloša Formana, radio je sa i svjetski priznatim glumcima poput Colina Farrella. Iako je njegova stalna adresa mogla biti u bilo kojem dijelu svijeta, on je odlučio sa svojom porodicom odlučio ostati u Bosni. ( ne znam da li da ostavljam posljednju rečenicu)
Film “Smrt u Sarajevu” nedavno je imao i svoju bh. televizijsku premijeru. Sada, godinu i po nakon što su ljudi vidjeli film, nakon što je film nagrađen…, jeste li na kraju zadovoljni kako je film prošao?
– Jesam, naravno. Već je, biti izabran u glavni program Berlinala, između nekoliko hiljada filmova, samo po sebi veliki uspjeh, a dobiti nagradu od žirija koji vodi Meryl Streep je kao san. Naravno, volio bih da je veći broj ljudi u Bosni i Hercegovini otišao da pogleda film u kinu, ali danas je već broj od nekoliko hiljada gledalaca ravan čudu. U kina još samo idu djeca koja gledaju filmove za razbribrigu, dok je mjesta za ozbiljne filmove sve manje.
Kada ste govorili o ovom filmu kazali ste da je on vaša vizija današnjeg Sarajeva i Bosne i Hercegovine, to jest onoga što se pod pritiskom različitih ideoloških, političkih i ličnih sukoba, te teretom bezgranične tranzicije i siromaštva događa u jednom društvu. Živite li u nadi da će uskoro barem mladi svijet, napokon početi govoriti o budućnosti?
– Jutros sam čitao vijesti iz Jajca o djeci koja ne žele da ih razdvajaju, da ih šalju u torove. To mi daje nadu da u Bosni i Hercegovini još uvijek ima zdravog tkiva i da će vrijeme učiniti da se antagonizmi smire, da nepismeni nacionalsiti odu u smeće gdje im je i mjesto i da počnemo živjeti u normalnom društvu. To se neće desiti brzo kao što bih želio, ali će se desiti. I nije sve tako crno kao što se prikazuje u medijima. Ima jako puno pozitivnih priča koje se dešavaju oko nas, ali se čini da ljudi po defoltu pričaju samo o lošim temama.
Koja je po Vašem mišljenju sada u filmskom smislu najuzbudljivija država? Čije vrijeme dolazi kada je riječ o kinematografiji?
– To su Južna Koreja, Tajvan, Meksiko, Argentina, te poneki skandinavski redatelj. Da li nečije vrijeme dolazi, ne znam. To su sve stare kinematografije koje su dale mnogo majstora svog zanata.
Vaše kolege reditelji znaju reći kako, kad se ugase svjetla i osvijetli ekran, i kada ono što se dugo vremena slagalo počinje komunicirati s publikom u kinodvorani, da je zapravo to užitak kojeg se čovjek (reditelj) teško lišava. Koja je naredna tema koja vas kao reditelja intrigira? Koju biste ispričali na velikom platnu?
– Ima mnogo priča koje bih volio da snimim, ali moj problem je što teško nalazim miran period. Rijetko kad imam dva ili tri mjeseca da se povučem i pišem, a svako ozbiljnije pisanje to zahtjeva. U pregovorima sam za priču o Hagadi i to je možda nešto što ću raditi na ovim prostorima.
Niste morali čekati duboku starost da biste dobili najvažniju svjetsku nagradu kad je o vašem poslu riječ – Oscara, vaš svijet čine i Francis Ford Coppola, Miloš Forman, Salman Rushdie, ali i raja s Mejtaša, Akademije, prijatelji širom svijeta…, porodično ste ostvaren čovjek, vaša adresa je mogla biti u bilo kojem dijelu svijeta, no, odlučili ste s porodicom ostati u zemlji u kojoj ste rođeni, kad mnogi pesimistično tvrde kako pojedinac ne može ništa promijeniti, vi se uhvatite i u koštac s politikom, pa pokažete svojim primjerom, da ako želimo promjene onda se moramo i boriti za njih. Dakle, ne odustajete od Bosne, zašto?
– Odustati od Bosne bi značilo odustati od sebe. Ja sam odrastao u svijetu u kojem se drugo i drugačije poštovalo i cijenilo, u kojem su se ljudi mjerili po znanju i vještini, a ne po veličini imanja i količini bahatosti. Želim da se te vrijednosti ponovo vrate u naše društvo i zato sam se politički angažovao. Bilo mi je dojadilo slušati negativne priče kako se ništa ne može promjeniti, kako su svi isti i kako nam nema spasa. BiH polako ali sigurno napreduje. Možda ne onom brzinom koju priželjkujemo ali ipak napreduje.
Colin Farrell, Miki Manojlović, Christopher Lee, Mira Furlan, Paz Vega, Branko Đurić…, samo su neka od sjajnih glumačkih imena s kojima ste do sada radili. Svaki reditelj ima i neka imena s kojima naročito voli raditi, Branko Đurić Đuro je naprimjer jedan od glumaca koga smo imali priliku gledati u vaša dva filma, Ničija zemlja i Triage. Zašto volite raditi s njim?
– Đuro je sjajan glumac, a uz to neizmjerno duhovit i uvijek je lijepo provesti vrijeme sa njim. Radujem se svakom susretu sa Đurom i kad god mi se ukaže prilika ponovo ću raditi sa njim.
Po povratku iz Berlina najavljivala se vaša saradnja s Clive Owenom, odnosno snimanje filma “Invisible”, prema scenariju Tene Stivičić, niste se mnogo oglašavali u vezi ovog filma, u kojoj fazi je cijeli projekat?
– Producenti su dva puta odložili snimanje zbog problema i kašnjenja sa drugim filmom koji su radili u Americi. Na kraju se glumačka ekipa razišla jer su imali druge obaveze. Clive je glumac čiji raspored dozvoljava male pretumbacije jer je zauzet sljedeće dvije godine.Nisam siguran da ćemo se ikada ponovo okupiti u istom sastavu, tako da nisam siguran ni da ću nekada snimiti taj film jer je riječ o zahtjevnim ulogama.
Šteta jer je riječ o jako dobrom scenariju.
Ostavili ste dobar trag u vremenu kroz koje ste prošli, no, ko su reditelji koji su ostavili naročiti trag na vas, koje izuzetno poštujete i danas?
– Ima ih i previše. Felini, De Sica, Kurosawa, Copola, Lean, Foss… kažem vam, ima ih previše.
U čemu najradije pronalazite mir i lično zadovoljstvo izvan svog posla?
– U posljednje vrijeme često sviram klavir. Godinama nisam imao vremena za sebe ali u posljednje vrijeme otkako su djeca porasla, imam više vremena i polako se vraćam starim ljubavima.
Imate petero djece, na koju činjenicu ste kad je roditeljska uloga i odrastanje vaše djece u pitanju naročito ponosni?
– Raduje me da djeca odrastaju u Sarajevu, da su samostalni, kreativni, zianteresirani za život i stvari oko sebe.