IntervjuNovosti

Željko Ninčić: Zbog hercegovačkog ponosa, cijeli život sam bio u problemima

Jedan od autora i idejnih tvoraca čuvene sarajevske “Audicije”, Željko Ninčić prošle sedmice boravio je u našem glavnom gradu. Predstava koja je 1985. godine doživjela ogroman uspjeh u svim zemljama bivše Jugoslavije i za koju su se karte mogle nabaviti samo ako ste poznavali glumce, u oktobru će pred sarajevskom publikom doživjeti svoju novu premijeru. Glumačka ekipa “Audicije” ponovo se, nakon 27 godina, okupila u Sarajevu. Iako je ovih dana Ninčić veoma zauzet cjelodnevnim snimanjima emisija, našao je vremena za intervju za naš magazin. Dočekao nas je nasmijan i u stilu Davora Stevanovića, izvodeći nam čuvenu scenu, kada Davor ne zna da li da obuče kaput ili ipak ne, samo što je ovog puta bio neodlučan zbog fotografiranja i košulje koju je ponio sa sobom.

– Ostala ekipa i ja mislili smo da je naše okupljanje nemoguća misija. Iako je bilo sumnji šta i kako, na kraju smo, ipak, našli zajednički jezik. Ovo je izvrsna prilika da se starih vremena prisjetimo s publikom. Mi donosimo vrijeme od ranije, kada se ljudi sjećaju kako je bilo mnogo ljepše nego danas, u nekom idealističkom sistemu koji je bio mnogo ljudskiji nego što je ovaj danas. I vjerujem da zbog toga imamo i podršku medija, ali i publike, budući da je predstava rasprodata.

Karte za “Audiciju” rasprodate su u rekordnom roku, no vjerujete li da će ponoviti uspjeh kakav je doživjela osamdesetih godina?

– Nema razloga da ne ponovi. Ovo je fantastična prilika za sve one koji su voljeli „Audiciju” da je opet vide. Moram napomenuti: jedno je predstava uživo, a drugo je snimak na YouTubeu, jer događaj same predstave je nešto posebno. Ipak, pozorište je dio kulture i scenskog kazivanja koji podrazumijeva živo angažiranje glumaca, umjetnika, ali i prisutne publike. Osim toga, stasala je i nova publika koja je nije gledala. Neke stvari su se promijenile, stvari koje direktno utječu na predstavu, a vezane su za dnevno-političku situaciju. Ali, suštinu nismo mijenjali. Ostat će sve kako je bilo, što je krasilo moj lik Davora. Apsurdno je mijenjati nešto što publika jedva čeka da vidi ponovo. Tako da će to biti miks staroga, dobro provjerenoga, i nekih noviteta u duhu ovog savremenog vremena.

“Audicija” znači i susret sa starim prijateljima i kolegama. Kako je izgledao vaš nakon svih godina koje su prošle?

– Susret je bio dirljiv. Neke ljude nisam vidio 25 godina. Znamo sve šta se dešavalo devedesetih, otišli smo na druge strane svijeta. Ono što je lijepo jeste da smo sebi omogućili da bez prepreke možemo da se nađemo i ponovimo uspjeh na čitavom ex-Yu prostoru. To je bila neka vrsta emocija koje su nas asocirale na prošla vremena, na kraju, mladost je kao i djetinjstvo najljepši dio života, lijepo je sjetiti se tih momenata i sada u zrelijim godinama naći kolege, prijatelje i evocirati uspomene, a sada i raditi.

“Audiciju” su voljele sve generacije, mlađe i starije. Replike i scene pamte se i danas. U čemu je fenomen ovog projekta?

– Upravo u tome. To je vrsta humora koja interesira sve socijalne strukture, stare, mlade, obrazovane, neobrazovane, bogate, siromašne, prigradske, gradske, mahalce, seljake. Znači „Audiciju” su svi voljeli. Upravo je ona predstavljala narod i obične likove, koji su ih svojim karakterima podsjećali na njih same. Također, „Audicija” je spoj različitih vrsta komedije, tako da je svaki gledalac mogao naći nešto što je posebno i nešto što ga interesira, što bi rekli od 7 do 77 godina.

Jedan ste od njenih autora i idejnih tvoraca. Možete li se prisjetiti dana kada je ova predstava nastajala?

– Mi smo to sastavili od studentskih vježbi. Gledali smo kandidate koji su se nakon nas prijavljivali na Akademiju i imali smo zadatak da ih imitiramo. Prepoznao sam u njima jedan dio sebe, mladića koji dolazi iz provincije i hoće nešto da napravi. Najviše impresija na mene je ostavio Darko Stevanović, kome sam promijenio ime u Davor, da ne bi bilo baš direktno, koji je došao iz Prnjavora. Bio je slobodniji od mene, s istom dozom treme, neupućenosti, znate mnogo kandidata dođe na Akademiju da ne znaju ni šta ni kako treba. Na kraju kada je recitirao „Kerušu” od Jesenjina, i kada se okrenuo prema zidu, a ne komisiji i publici, i stavio ruku na srce, na mene je djelovao inspirativno i poučno, i tada sam rekao: “Ja ću ovoga”, mada nije bio toliko smiješan na realnom prijemnom. Davora sam radio veoma ozbiljno, ali su sredstva bila komična. Pokušao sam da pokažem svu muku, prepreke i probleme koje tog mladog čovjeka mogu da snađu, u okolnosti koje se zovu “Audicija”.

zeljko audicija2

 

Koliko je danas, u ovom savremenom dobu, kada su nam došla malo teža vremena, kada je ljudima glava stalno u problemima, teško nasmijati publiku?

– Izuzetno teško. Prvo, teško ih je istjerati iz domova, prikovani su i svezani problemima, uglavnom neimaštinom, nemoći da bilo šta promijene. Osim toga, postoji vrsta pasivnosti kako porodične, tako i narodske, nacionalne, osjeti se jedna letargija, nemate živosti, pritisak od svih tih problema i izazova koje život nosi, tako da je jako teško. Oni kada vide reklamu za predstavu, kažu: „Ma daj, nije meni ni do čega”. Nažalost, nisu svi u mogućnosti ni kupiti kartu za predstavu. Volio bih da je drugačije, da svi mogu doći, ali to je neki zakon života, mnogo je njih koji bi je voljeli vidjeti i kojima je najpotrebnija. Uostalom „Audicija” i jeste bila za te obične ljude, koji nisu bili privilegirani u životu, likovi s margina ovih naših života.
I u „Audiciji” je bilo momenata ismijavanja takvog nečega. Sjećam se kada sam igrao Davora, da su mi mnogi dobacivali: „Vidi kretena!”, ja sam pokazao neke druge dimenzije. Doživio sam da su ljudi, gledajući me kako igram Davora, plakali nad tom njegovom sudbinom, jer on dolazi s jednim velikim hendikepom, s govornom manom, i njegove šanse su veoma male. Kod njega se dešavala jedna čitava drama. Pogotovo u momentu kada recitira „Kerušu”, najljepšu pjesmu posvećenu od majke djeci. „Keruša”, koja je izuzetno tužna, koja govori o majčinom gubitku svog čeda. Bilo mi je bitno da se ljudi pronalaze u ovim likovima, i jesu, bez obzira je li to bila publika u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji ili Crnoj Gori.

Jeste li i privatno duhovit čovjek?

– Privatno sam jako ozbiljan, ali sa svojim prijateljima uvijek nastojim napraviti pozitivnu atmosferu s dozom humora, a to je izgleda neki genetski kod Hercegovine. Ti moji zemljaci, živeći u teškim okolnostima, u kamenu, uvijek su morali da se dovijaju nekim dogodovštinama. Kada dođem u Nevesinje, taj humoristički duh ovladava podnebljem i ljudima, čak i u najtežim životnim okolnostima, kada se rastaju od nekog dragog. Uvijek nalaze neki ventil da se opuste. Tako da sam imao dobru predispoziciju za ovaj žanr, komediju, u svojoj neravnopravnoj konkurenciji s bosanskim humorom, odnosno sarajevskim, ali nekako sam uspio.

Počeli ste glumiti još u gimnazijskim danima, a od glume ste, kako ste svojevremeno izjavili, dobili čir. Koliko je danas teško biti glumac i umjetnik, i jeste li se ikada pokajali zbog svog životnog poziva?

– Nisam se pokajao. Moj čir je bio plod borbi protiv svih onih vjetrova koji su mi, kao mladom čovjeku koji želi napraviti nešto, zadavali probleme i prepreke. Ne žalim zbog čira, jer je on plod mog hercegovačkog ponosa – ne dati na sebe. Svakoj nepravdi sam se suprotstavio, i to se mora platiti. I cijeli životni vijek sam zbog toga bio u problemima.

Iako ste vrhunski glumac, Vašu cijelu karijeru obilježile su uloge u „Audiciji”. Je li to bio Vaš izbor ili splet okolnosti?

– Jeste. Nisam želio da budem dio nijednog sistema. Ni onog prošlog, koji je propao, a bogami ni ovog novog koji propada. Mislio sam da sam neka vrsta slobodnog umjetnika, međutim, daleko je to od slobodnog umjetnika, više sam zatočeni umjetnik, jer kada ne pripadaš nigdje i nikome, tek tada si nastradao. Moj jedini sistem bila je „Audicija”, jedan sam od rijetkih glumaca ili autora koji su cijeli radni vijek posvetili jednoj stvari. Sve tekstove sam ja napisao i sve sam sam osmislio. Bez pomoći drugih. Moj otac i majka bili su obični ljudi. Nisam imao tatu i mamu iz viših struktura koji mogu da te guraju, podržavaju, tako da je normalno dobiti čir kada naiđeš na takve sinove.

Ko Vam je bio uzor, koga ste još kao dijete sa zadovoljstvom gledali na malim ekranima i govorili da jednog dana želite biti baš poput njega?

– Volio sam Čkalju i Charlieja Chaplina. Mislim da je Chaplin najveći svjetski umjetnik u komediji, a na našim prostorima Čkalja. Oni su bili poput naših likova u “Audiciji”, predstavljali su obične ljude i njihove probleme u onom starom sistemu.

Rijetko pričate o privatnom životu, ono što znamo jeste da imate kćerku Taru. Čime se ona bavi?

– Ja njih zovem Tintara (smijeh). Jer supruga se zove Tina, a kćerka Tara. A nadimak je nastao kad ih zovem pa se zbunim: Tina, Tara, Tina, Tara. Nadam se da će Tara biti svjetska djevojka, i da će iskoristiti sve mogućnosti savremenog svijeta. Vjerujem da će naći zanimanje koje će joj najviše odgovarati i gdje će biti zaštićena i sretna. Podržao bih je i da želi postati glumica, jer bilo bi glupo da joj zabranim, a i sam sam glumac. Objasnio sam joj svu problematiku glumica, koje su, ipak, u drugačijoj poziciji od glumaca, koliko su neshvaćene i nezaštićene, ali ako to ona bude željela, neću se buniti.

Studirali ste u Sarajevu. Kakve Vas uspomene vežu za ovaj grad?

– Sarajevo je grad moje mladosti. Baš kao što su Široki Brijeg, Nevesinje i Mostar. To je bio grad s najljepšim i najboljim životom. Toga nigdje nije bilo. Tu je bilo šege, šale. Život je bio film. Zaista. Bez obzira na jednoumlje sistema, taj socijalizam je imao svoje prednosti, jer je svakako bio jedan humaniji sistem od ovog danas. Danas neko ima milijarde, a neko drugi nema da jede. Prije je čovjek zaista mogao nekome da se obrati, a danas više toga nema.

Najavili ste i knjigu „Ero s ovoga svijeta”. Ero je žargonski izraz za Hercegovca. Budući da ste rođeni u Poklečanima, srednju ste završili u Širokom Brijegu, Akademiju u Sarajevu, a već neko vrijeme živite u Beogradu i Zagrebu, koliko je u Vama ostalo hercegovačkog duha?

– Hercegovac sam sto posto, ali pravim štosove i na račun Hercegovaca. Hercegovci, koliko god da su plemeniti, znaju biti izuzetno teški. Često im nedostaje bosanske prostodušnosti. I stvarno, taj čovjek iz Bosne, iako zna biti naivan, ima nešto što se zove duša. Mislim da bi na čitavom podneblju toga trebalo biti mnogo više.

Foto: Admir Kuburović