Milica Buljubašić: Moja veza sa Sarajevom nikada nije prekidana

Piše: Redakcija

U Sarajevskoj vijećnici je prošlog četvrtka, u okviru programa „Život za muziku“, održan koncert povodom 80. rođendana operske dive Milice Buljubašić. Ova rođena Sarajka uživa status primadone i jedna je od najznačajnijih vokalnih umjetnica u muzičkoj historiji BiH. Tokom bogate karijere nastupala je na scenama širom svijeta. Osim onog u Sarajevu, značajan je i njen, 14 godina dug, angažman u jednoj od najvažnijih operskih kuća na svijetu „Deutsche Oper am Rhein“ u Düsseldorfu. Milica sa suprugom Seadom, s kojim je 44 godine u braku, živi u Beču, a sarajevski koncert na kojem su nastupili brojni domaći i inozemni umjetnici bio je povod njenog dolaska u rodni grad.

– Koncert mi znači mnogo, jer sam rođena Sarajka i ovo je jedan jako lijep kompliment koji dobijam od svog rodnog grada. Pola dosadašnjeg životnog vijeka sam provela u Sarajevu, a pola u inostranstvu. Međutim, ta veza sa Sarajevom nikada nije prekidana, jer sam stalno dolazila kako privatno, tako i na muzička, koncertna ili operska izvođenja. A kad su me pitali: „Pa dobro kako to sada, ti si u Njemačkoj?“, odgovorila sam da uopšte nemam osjećaj da sam otišla iz Sarajeva. Ovdje dolazim, tamo sam aktivna i uvijek sam imala osjećaj da sam i ovdje i tamo. Mislim da je ovo neka obostrana ljubav, jer Sarajevo meni pruža ovo što su mi priredili, a ja mislim da sam dostojno predstavljala svoj grad i zemlju u svijetu.

Uživate status operske primadone i jedna ste od najznačajnijih vokalnih umjetnica u BiH. Doživljavate li ovo kao neku vrstu odgovornosti?

– Kao odgovornost da, a sebe kao primadonu ne. Pravo da vam kažem, ja uopšte ne volim taj izraz, ni primadona ni diva. Malo je to i prevaziđeno. Važno je da ste vi, kada stanete na scenu, stvarno svoju ulogu donijeli na jednom visokom nivou, da ste publici pružili zadovoljstvo i da ste sami zadovoljni. Ali dobro, uobičajno se tako kaže pa eto neka stoji tako.

Sa scene ste se povukli 1993. godine. Koliko Vam je bilo teško da se naviknete na činjenicu da nećete više biti aktivni u tom smislu?

– Nije mi bilo teško i to se svi čude. Nisam bila zainteresirana samo za pjevanje. To je bila moja strast i ja sam to zaista s mnogo srca, ljubavi i potrebe činila. Jednostavno od najranijeg djetinjstva sam imala potrebu da pjevam, ali sam bila zainteresirana i za druge lijepe stvari. Naprimjer, za književnost, koju sam studirala na Filozofskom fakultetu, francusku književnost. I sada, recimo, imam vremena da ponovo pročitam Stendhala, Verlainea i da ne nabrajam sve moguće književnike. Ne samo to nego i ruske i naše. Volim i prirodu, nekad sam bila i planinar. Obišla sam sve ove divne planine oko Sarajeva. Imam i malog psa i volim da idem u prirodu s njim u šetnju. Volim da čitam. Posjećujemo izložbe, da ne govorim koncerte i opere.

Nedostaje li Vam scena?

– Ne. Uvijek kada me to pitaju, kažem da je priroda to jako lijepo sredila. Jednostavno, glas vam ostaje i rijetko ko baš da izgubi glas, ali tijelo više ne može. To je normalno. Tako da morate da shvatite da jednog dana morate da kažete ne. Na jednom gostovanju sam osjetila strahovit umor, kao da je svaka moja čestica umorna. I tog trenutka sam rekla, ne misleći i ne planirajući uopšte prije toga da prestanem s pjevanjem, da će to biti zadnja predstava. I tako je i bilo.

milica buljubasic6

Kada danas pogledate na svoju karijeru, šta je ono najljepše što Vam je donijela?

– Naravno da je prelijep uspjeh, ali je najljepši sam čin stvaranja na sceni. To što mi preživljavamo, te uloge i ličnosti na sceni koje izražavamo muzikom, pokretom i pjevanjem. To je bilo najljepše.

Izvodili ste na scenama širom svijeta. Koja publika Vam je ostala u posebnom sjećanju?

– Japanska na prvom mjestu. Oni tako znaju da se oduševe i da to pokažu da je to nevjerovatno. Onda u bivšem Sovjetskom Savezu, u Samarkandu, naprimjer, tu su na kraju predstave „Madama Butterfly“ bile takve ovacije da ne mogu da vam opišem. Ono što se ne dešava često je situacija poput one kada sam pjevala s jednim tenorom iz Rumunije i on je bio jako fin kolega i nekako je hemija, ono što kažu, odgovarala. Neke emocije su se tu stvorile, neka atmosfera i zaista smo onako s dušom i srcem pjevali. Ogroman je uspjeh bio na kraju. I sad, idemo mi u garderobu koja uopšte nije bila blizu scene. Došli smo u garderobu i čuli neki aplauz. Šta je ovo sad, kakav je aplauz? Onda su nam rekli: „Pa publika neće da ode, morate opet doći da se poklonite“. Opet smo izašli i opet neki bučni aplauz. Jedva smo otišli sa scene. E sad, bilo je mnogo takvih, ali ti utisci su bili najupečatljiviji.

Jeste li prije nastupa imali neke posebne rituale?

– Jesam. Prvo u ishrani. Ručak je morao biti u dva sata, ne kasnije. Uvijek komad bifteka da mi da snagu, zelena salata i kuhani krompir. Onda se ide u krevet i bilo mi je jako važno da zaspim. To bi me osvježilo zbog tog silnog teksta koji navečer treba da se otpjeva. Zatim u pet sati kafa, eventualno kolač i onda se ide u operu u kojoj sam već ujutru bila i trenirala glas, upjevavala se, što mi kažemo, otprilike 45 minuta. Znači, već sam se donekle pripremila, a u operi prije predstave još 20 minuta, zavisno od uloge i od toga kako se osjećam. Onda na šmikanje i na scenu.

Jeste li ikada osjećali tremu prije izlaska na scenu?

– Jesam i nije bilo lako. Mogu da kažem da sam na cijelom pjevačkom putu jednu, jedinu predstavu otpjevala, a da sam otišla u pozorište i nisam osjetila apsolutno nikakvu tremu. To je bila jedna Aida pred kraj mog angažmana. Nekad je trema bila manja, nekad je veća ali ima jedan interesantan konglomerat treme i radosti. Vi se strašno radujete što ćete donijeti predstavu, neko radosno uzbuđenje vas nosi, ali i odgovornost. I nekad su me pitali zašto je ta trema? To niko ne zna. Prije svega, nekad je bila kad nije trebala da bude. Naprimjer, imala sam koncert u jednom manjem mjestu u BiH. Moj pratilac i ja smo došli i vidjela sam da tu sjedi publika, puna sala je bila. Vidjela sam da ta publika neće baš imati interesa za ono što ćemo mi izvoditi. Imala sam strahovitu tremu zbog toga. Nikada nisam na sceni Berlina, Kölna, Düsseldorfa, Stuttgarta ili Londona imala takvu tremu kao na tom mjestu. Jer ja ne volim da nekom budem dosadna ili nametljiva, a osjećala sam da će biti tako. Ipak je dobro prošlo.

Dobili ste brojna priznanja. Postoji li neko koje Vam je posebno drago?

– Pa nije samo jedno. Prvo „Šestoparilska nagrada“ grada Sarajeva jer je to priznanje baš od mog rodnog grada. To je velika stvar. Onda nagrada u Japanu za ulogu „Madama Butterfly“ i svojevremeno je bila najviša muzička nagrada u Jugoslaviji „Zlatna lira“ koju sam dobila u društvu našeg čuvenog dirigenta Lovre Matačića i to mi je bio kompliment. Te tri nagrade ističem, a ne mogu da zapostavim ni nagrade „Udruženja kompozitora BiH“ pošto sam mnogo izvodila bh. kompozitore, isto tako ni „Udruženja muzičkih umjetnika BiH“ koji su mi dodijelili nagradu za izvođenje dijela na visokom nivou.

Kako vidite položaj operskih umjetnika danas u odnosu na nekad?

– Ima razlike. Sada nije ni teže ni lakše nego što je bilo nekada, ali ima razlike u tome što smo u moje vrijeme polagali audiciju za nekog agenta. Ako se agentu svidiš, on te odvede u operu; ako položiš u operi, dobijaš jedan lijepi angažman i imaš sigurnost za izvjesno vrijeme. A danas se uglavnom prave projekti i za te projekte se angažuju uvijek novi ljudi. Tako da pjevači danas imaju problem da, dok obavljaju jedan projekt ne znaju da li će dobiti novi. Trude se, naravno, idu na audicije, ali… Mislim da smo mi imali neku veću sigurnost. Takav je moj utisak.

Koliko su muzika i pjevanje danas prisutni u Vašem životu?

– To više ne radim javno, ali je prisutna veoma, i to najviše zbog nastave mog muža. On je nastavio da predaje pjevanje. Prvo smo zajedno pjevali u Sarajevskoj operi i kasnije u Njemačkoj, a onda se on posvetio pedagogiji i godinama je bio profesor. I kada je završio s time, onda je nastavio privatno da predaje. On je veliki zaljubljenik u operu i u pedagogiju, neka pedagoška crta je uvijek postojala kod članova njegove familije i to se i na njega prenijelo. On uživa u predavanju i dolazi mu jako puno ljudi sa svih strana svijeta. Ili su to mladi ljudi koji hoće da se usavršavaju ili pjevači koji imaju neke probleme. Čak mu dolaze i profesori pjevanja, jer žele dodatno da nauče i usavrše. To moj muž radi s mnogo zadovoljstva i strpljenja, a ja sam skoro uvijek prisutna, jer se to odvija u našem stanu i onda slušam i možda nekad dam primjedbu ili savjet.

milica buljubasic

Je li muzika ono što vas je povezalo?

– Jeste. Moj muž je dobio angažman u Sarajevu, a ja sam već bila angažovana i tu smo se upoznali, počeli zajedno da pjevamo i zajedno da živimo dalje.

Kako doživljavate svoje godine?

– Da vam kažem, starost nije lijepa. Ima zdravstvenih problema, naravno, ali eto probam nekako da tim problemima ne dajem mnogo značaja. Koliko je to moguće. A inače je vrlo lijepo da čovjek ima toliko slobodnog vremena i da se onda bavi svime što je želio.

U kom periodu života ste bili najsretniji?

– To je teško reći. Vrlo sam sretna bila u djetinjstvu, imala sam divno djetinjstvo. Vrlo sam sretna bila i tokom studentskih dana, to je zaista jedan lijep period. I sad moram da dam kompliment mom mužu, ali i onda kada se on pojavio u mom životu, to su bile neke zlatne godine.

Bili ste u mnogim gradovima, a živite u Beču. Doživljavate li Beč kao dom?

– Da vrlo, ja čak nalazim i sličnost sa Sarajevom. Prvo je tu austrijska arhitektura. Rođena sam u jednoj palači u Ferhadiji i naš stan sada u Beču je toliko sličan, gotovo identičan kao taj gdje sam rođena. Osjećala sam se dobro i u Düsseldorfu.

Foto: Samir Saletović

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti