Kada imaš samo dvadeset i tri godine i kada se tvojom fudbalskom čarolijom iz Slovačke bave svi ozbiljni društveno-politički analitičari, onda to mora biti velika stvar. Ermin Bičakić je jednim golom u dresu Fudbalske reprezentacije BiH ušao u društvo odabranih.
Zasluženo! O rođenom Zvorničaninu, izuzev da igra i živi u Njemačkoj, domaća javnost ne zna mnogo. Sportske minute su završene. Vrijeme je za one druge, u kojima Ermin govori o svojoj porodici, ljubavi prema Bosni, ali i, koliko god nevjerovatno zvučalo za jednog fudbalera, neobično velikoj strasti prema najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu – NBA…
Spominješ djevojke, žensko srce više ne osvajaju rokeri već fudbaleri. Pribojavaš li se nekada da bi mogao biti uhvaćen u vezu iz interesa?
– To je teška tema. Mislim da se te stvari mogu primijetiti. Međutim, kada vidim neku djevojku, ona mi se svidi i ja joj priđem, u tom trenutku ne analiziram šta je njen interes. Je li ona tu zbog ovoga, ili onoga. Mene to ne zanima. S kojom ću završiti? Vjerovatno s onom koja mi je sudbinom određena.
Jesi li ikada i zbog jedne morao promijeniti broj telefona?
– Jednom samo. Meni nije problem kada me neko zove ili mi piše kome sam ja sam dao broj, ali da, naprimjer, sjedim sa svojim roditeljima i da mi stižu poruke, slike – ja sam ta i ta, dobila sam broj od toga i toga, javi se…, nema šanse da ja želim upoznati tu osobu. I tu nije stvar samo s djevojkama, mogu to biti i neki fanovi. Ali, da budem iskren, velikih problema u tom smislu nikad nisam imao. Na sebe ne gledam kao na nekog fudbalera, u smislu; sad sam ja poseban, neka zvijezda, ili nešto veće. Ako sam u nekom kafiću, volim se šaliti i družiti s ljudima. Upoznati se…, meni je i danas smiješno kada mi traže da im se potpišem. Pa, i ja sam čovjek isto kao i svi oni koji prate moju igru.
Kompletan intervju u printanom izdanju magazina Azra (broj 865)
[nggallery id=216]