Sadistički karakter se boji svega što nije sigurno i predvidivo, onoga što pruža iznenađenja koja bi ga prisilila na spontane i izvorne reakcije. Zbog toga se boji i života. Život ga straši upravo zato što je, po samoj svojoj prirodi, nepredvidiv.
On je strukturiran, ali nije metodičan; postoji samo jedna izvjesnost u životu: da svi ljudi umiru. Ljubav je jednako neizvjesna. Biti voljen zahtjeva od subjekta da sam voli, da pobuđuje ljubav, a to uvijek donosi rizik odbacivanja i neuspjeha. Zbog toga sadistički karakter može “voljeti” samo kada vlada, tj. kada ima moć nad predmetom svoje ljubavi. Sadistički karakter je obično ksenofobičan i neofobičan — neko ko je stran stvara novinu, a ono što je novo pobuđuje strah, sumnju i odbojnost jer se tada traže spontane, žive i nerutinizirane reakcije.
Drugi element u sindromu je pokornost i kukavičluk sadista. Može izgledati kontradiktorna tvrdnja da je sadist pokorna osoba, no to ne samo da nije kontradikcija — to je, dinamički govoreći — nužnost. Neka osoba je sadist jer se osjeća nemoćnom, neživom i bespomoćnom. Ona taj nedostatak pokušava kompenzirati moći nad drugima, transformisanjem gusjenice kakvom se osjeća, u boga. Ali čak i sadista koji ima moć pati od svoje ljudske nemoći.
Ta potreba za podređivanjem ukorjenjena je u mazohizmu. Sadizam i mazohizam su nerazdvojno povezani; u biheviorističkim terminima ti su pojmovi suprotstavljeni jedan drugom no to su zapravo dva različita lica jedne osnovne situacije: osjećaja životne nemoći. I sadisti i mazohisti potrebno je drugo biće da ih, tako reći, “upotpuni”. Sadista drugo biće čini svojim produžetkom; mazohist sebe čini produžetkom drugog bića. Oba tragaju za simbiotičkom vezom, jer ni jedan nema u sebi svoje središte. Premda izgleda da je sadista slobodan od svoje žrtve, njemu je žrtva ipak potrebna, ali na obrnut način.
*Iz knjige “Anatomija ljudske destruktivnosti”
Pisao: Erich From
Izvor: Akuzativ