Da je htio, život je mogao provesti kao ugledan i dobro plaćen ljekar, ali on je htio mijenjati svijet. Postao je Ernesto Che Guevara, revolucionar, te ikona popularne kulture
Da je Ernesto Che Guevara danas živ, zločesto bi se smješkao i gladio sijedu bradu, slušajući vijesti kako Amerika, njegov najveći neprijatelj, ovih dana visi na rubu ponora i sama se urušava u sebe, nemoćna da isplati plaće vlastitim policajcima i vojnicima. Šezdesetih godina prošlog stoljeća bila su neka druga vremena, kada su i pored revolucionarnog zanosa samo najhrabriji mogli sanjati da će Latinskom Amerikom jednog dana vladati ljevičari. U tom dijelu svijeta posljednjih godina dešava se nešto za što malo ko ima realno objašnjenje.
Socijalizam, u Evropi odbačen i, navodno, bačen na smetljiše historije, te zamijenjen turbo-kapitalizmom prema idejama Margaret Thatcher, našao je plodno tlo južno od “američkog” Ekvatora. U Brazilu, Argentini, Peruu, Venezueli i Boliviji na vlasti su ljevičarske vlade koje uz bezbroj problema i izazova pokušavaju da se odmaknu od uloge koja im je stoljećima bila namijenjena, a to je da budu tržnica voća i mesa za bogati Sjever.
– Kuba nije bila ništa drugo nego američka tvornica šećera – opisao je slikovito Ernesto Che Guevara bijedno stane Kube prije revolucije.
Iako se njegovo ime uglavnom veže za revoluciju na Kubi i prijateljstvo s Fidelom Castrom, Che Guevara nije bio Kubanac, pa čak nije imao ni latinoameričke korijene. Rođen je u Argentini u porodici irsko-baskijskih imigranta. Che Guevara, zapravo, nije bio Ernesto Che Guevara nego Ernest Lynch. Nije bio dijete radnika kao Castro, nego mladić iz srednje klase, a fotografije iz njegovih ranih dvadesetih pokazuju mladića obučenog prema posljednjoj modi, u odijelu i s kravatom.
Vrijeme u kojem je živio i djelovao bilo je vrijeme velikih društvenih kretanja, buntovništva mladih revolucionara. Castro je još živ, Jasser Araffat je, najvjerovatnije, otrovan, Robert Mugabe je omražen, kako u svojoj zemlji, tako i u svijetu, Muammar Gaddafi je svoj revolucionarni put završio u teškim samrtnim mukama, ali Che Guevara živi jedan potpuno drugi život nakon svoje tragične smrti.
Od revolucionara i diplomate Che Guevara je postao kulturna i modna ikona, te pravi brand među lijevo orijentiranim mladim ljudima, koji se i danas trude da oponašaju njegov stil oblačenja ili frizuru, uz obaveznu beretku i majicu s čuvenom fotografijom koju je snimio fotograf Alberto Corda. Ona je najveći „krivac” za globalni fenomen „Che Guevara”.
Otkako se pojavio na političkoj sceni, Che Guevara je opčinjavao ljude, a njegova aura nije ugašena ni danas. Još 1960. novinari magazina “Time” su nakon intervjua s tada 31-godišnjim revolucionarom zaključili da Che Guevara posjeduje „osmijeh slatke melanholije koji na mnoge žene djeluje razarajuće”.
Che Guevara je svojom pojavom i razmišljanjem bio rođeni revolucionar i čovjek koji je imo sreće da se pojavi u pravo vrijeme na pravom mjestu. Kultna fotografija Alberta Korde pomogla je da lik ovog kubanskog revolucionara argentinskog porijekla, građanskog obrazovanja i irskih korijena, dođe do srca i očiju miliona ljudi širom svijeta.
To je slika veoma poletnog mladog čovjeka, koji je bio dio revolucije. To je bila revolucija od ljudi za ljude u vrijeme velikih nemira u mnogim dijelovima svijeta, djelimično u Latinskoj Americi, Evropi i Americi. Vijetnamski rat je bjesnio, studenti i radnici su protestirali… To je bilo vrijeme slobodne ljubavi i snage cvijeća; pop kulture i religiozne revolucije… Vrijeme zrelo za takvu figuru, koja je mogla predstavljati veliki odskok u razmišljanju i ponašanju cijelog svijeta. Cheova uloga u Kubanskoj revoluciji napravila je od njega nesumnjivog simbola svjetske klasne borbe i borbe za jednakost i slobodu od dominacije.
Šta je to što je najtjeralo odličnog studenta medicine da ostavi blistavu karijeru koja ga je čekala i počne mijenjati svijet?
Ernesto Che Guevera je rođen 1928. u argentinskom gradu Rosariju, u građanskoj porodici, koja je s očeve strane vukla i određene plemićke korijene. Ernestov otac imao je irske krvi, majka je potjecala iz Baskije. Ernesto Guevara Lynch kasnije se ponosio svojim sinom i njegovim životnim putem, te je u jednom intervjuu 1976. godine izjavio: „Prvo što možete primijetiti u vezi s mojim sinom jeste da u njegovim venama teče krv irskih pobunjenika”.
Ernesto Che Guevara je volio Irsku i jednom ju je čak i posjetio, oduševljavajući se njenim ljudima, krajolicima i viskijem. Naravno, kada se tamo pojavio, bio je atrakcija u irskim medijima.
Veoma je volio knjige, te je čitao sve što mu je dolazilo pod ruku, od Julesa Vernea do Marxa. Bio je odličan učenik i inteligentan mladić koji je veoma kritički posmatrao svijet oko sebe. Prema riječima njegovog oca, vrlo je rano počeo brinuti o siromašnima. Kao dječak je patio od jake astme, ali to ga nije sprečavalo da bude odličan plivač i sportist.
Godine 1948. upisao je medicinu, te se i na ovom polju dokazao kao vrijedan i inteligentan mladi čovjek, a ispite je davao bez većih problema. Dok su njegovi irski preci voljeli konje, Ernesto je bio lud za motorima. Od 1950. do 1953. na motoru je proputovao gotovo cijelu Latinsku Ameriku, a na isti način je 20 dana putovao kroz SAD. Ova duga, ali iznimno zanimljiva putovanja potpuno su promijenila njegov pogled na svijet. Upoznao je šta je, zapravo, siromaštvo i koliko je kolonijalizam pogubno utjecao na živote stanovnika njegovog kontinenta. Shvatio je i ko je glavni krivac za takvo tužno stanje u kojem djeca umiru zbog nedostaka novca za liječenje.
Godine 1953. bio je aktivan učesnik dešavanja u Gvatemali, kada je američka vlada silom skinula s vlasti legalno izabranog predsjednika ljevičara, koji je pokušao ukinuti veleposjede i dominaciju omražene kompanije „Ujedinjeno voće”, koja je direktno štitila interese Amerike u ovom dijelu svijeta. U svojim memoarima Che Guevara ovu kompaniju poznatu po podmićivanju, krađi zemlje od domorodaca i ubijanju štrajkača, opisuje kao „užasnu i kapitalističku hobotnicu”.
Kontrarevolucionari i trupe pod komandom CIA-e su tada u Gvatemali izvojevali krvavu pobjedu. Che Guevara, koji se u međuvremenu oženio ekonomisticom iz Perua, prelazi u Meksiko. Tamo će, radeći u bolnici, upoznati Raula Castra, a ovaj će ga upoznati sa svojim bratom Fidelom, također ljekarom.
Njih dvojica su odmah našli zajednički jezik. Braća Castro i njhova grupa su pripremali napad na Kubu, koja je tada bila pod upravom američke marionete, diktatora Batiste. „Invazija” je izvršena 25. novembra 1956. tako što je stari klimavi kruzer u koji je prodirala voda pristao uz obalu. Na brodu su bila 82 pobunjenika od kojih je većina poginula gotovo odmah nakon pristajanja. Među onih 22 koji su preživjeli bili su braća Castro i Che Guevara. Uspjeli su se povezati s drugim pobunjenicima i tokom naredne tri godine voditi teške borbe s pristalicama američkog pijuna Batiste. Ujutro drugog januara 1959., Batista je pobjegao avionom u Dominikansku republiku, noseći sa sobom bogatstvo od 300 miliona dolara.
U narednih nekoliko godina Che Guevara je postao desna ruka Fidela Castra. Bio je šef Centralne kubanske banke, šef Vojske, ministar industrije i poljoprivrede te ambasador kubanskog socijalizma u svijetu. No, s vremenom su se između njega i Castra pojavile ozbiljne razlike. Che Guevara nikako nije želio prihvatiti da se na Kubi izvrši industrijalizacija prema sovjetskom modelu. Sredinom šezdesetih godina osjetilo se otvoreno neprijateljstvo između Che Guevare i Rusa, koji su Castru rekli da njegov prijatelj mora otići. Dvije naredne godine niko nije znao gdje je Che Guevara. Njegova slava među mladim ljevičarima je rasla do neba.
Revolucionar i playboy
Nisu svi tako simpatizirali Ernesta Che Guevaru, njegovu pojavu i političke ideale. Onoliko koliko je stvorio sljedbenika, toliko je stvorio i protivnika, koji nisu željeli olako prepustiti svijet „crvenoj nemani”. Nisu čak ni obični ljudi širom Latinske Amerike bili spremni prihvatiti ideje Marxa i Engelsa niti one koji su imali namjere da ih šire. Početkom septembra 1967. Che Guevara u najvećoj tajnosti odlazi u Boliviju, gdje priprema revoluciju, no stanovništvo ove zemlje neće biti tako raspoloženo za borbu. Che Guevarina grupa će uskoro biti okružena i razbijena, a on lično zarobljen, mučen i masakriran u gradiću Vallagrande. Tada je nastala njegova druga čuvena slika na kojoj izglada kao da je živ.
Kada su stanovnici ovog malog zabačenog mjesta čuli da se na lokalnom aerodromu nalazi tijelo Ernesta Che Guevare, njih 10.000 je pohrlilo da vide mrtovg Chea, kojeg su osiguravali američki rangeri. Kada je tijelo prebačeno u mrtvačnicu, masa je pohrlila i tamo, provalila kapije i natjerala čuvare da ustuknu. Zapadni novinari su tada zabilježili da su Bolivijci čupali obrve mrtvom revolucionaru, želeći da se uvjere da je to zaista on.
Ernesto Che Guevara i danas inspirira i ima milione poštovalaca širom svijeta, čak i među onima čiji roditelji nisu bili ni rođeni kada je Che ubijen u bolivijskoj zabiti. Che živi i danas, u kolektivnoj svijesti i pop kulturi, protiv koje se borio i koju je prezirao.
Brižan otac
Kada je 1965. morao otići s Kube, Che Guevara se često vraćao tajno, kako bi posjetio svoju porodicu.
– Imala sam četiri i po godine. Mračna spavaća soba. Moja majka drži mog najmlađeg brata Ernesta, imao je mjesec dana. Iza je stajao čovjek u vojnoj uniformi. Vidjela sam njegovu snažnu ruku kako miluje bratovu glavu tako odmjereno. Isto je radio i meni – sjeća se njegova kćerka Aleida.
Napad bazookom
Che Guevara je 11. decembra 1964. došao u sjedišete UN-a u New York, kako bi održao govor. Napao je SAD zbog segregacije crnaca, UN je upitao zašto ne zaustave rat u Vijetnamu. Jedna psihički oboljela žena ga je nožem pokušala napasti ispred zgrade UN-a, a grupa kubanskih imigranata je na zgradu pokušala ispaliti granatu iz bazooke, koja je pala u rijeku East River.
[nggallery id=325]