Čudna li čuda…

Piše: Redakcija

Ona može biti veoma ponosna na sebe. Ponosni će biti i njeni roditelji i prijatelji, kojih ima mnogo. Ponosan će biti čovjek kojeg voli i kojeg ona također voli kao jednog jedinog, ako takav u njenom životu postoji. Biti magistar, i to magistar ljudskih prava u zemlji nepismenih i obespravljenih mora biti velika i značajna stvar. Kako danas ono što se ne objavi na nekoj od društvenih mreža i ne postoji, tako vidimo i njenu fotografiju gdje stoji ispred institucije koja joj je izdala diplomu, obučena u plavu inkvizicijsku togu. Nikada te toge nisam previše volio i plašile su me. Sve društvene institucije modernog zapadnog svijeta, u koju i mi spadamo, sviđalo se to nekom ili ne, nastale su u crkvenim institucijama mračne srednjovjekovne Evrope. Nekada su u takvim togama inkvizitori dijelili pravdu, danas njihovu odjeću nose magistri ljudskih prava.

Davno prije nego što će ona uzeti ovu laskavu titulu i davno prije nego što sam dobio nezahvalan zadatak da napišem nešto iole smisleno, ja i ona smo se sreli jedne tipične februarske maglovite sarajevske večeri. Iz tog zimskog smoga oronulog grada izdvajale su se njene plave oči i plava kosa, kao i pjesma. I njen kaput je bio plav, ako to nešto znači za ovu priču. Mi smo vrlo brzo našli zajedničke teme za razgovor, pronašli smo da imamo mnogo zajedničkih prijatelja i da slušamo iste muzičare.

Bit će to jedno lijepo druženje i poznanstvo koje je trajalo cijelih pola godine. To je dug period trajanja za jedno poznanstvo u današnjem vremenu instant-prijateljstva. Jednog lijepog sunčanog dana, ne znam je li bio juni ili juli, ona je nestala iz mog života. Više nismo bili prijatelji online, niti je ona odgovarala na moje pozive i SMS poruke. Tako smo postali stranci. Ni prvi ni posljednji. Nisam previše razbijao glavu oko još jedne osobe od koje će samo ostati broj u telefonu i nekoliko SMS poruka u kojima smo dogovarali zajedničko ispijanje kafe jednog kišnog popodneva. Kao uspomenu na nju ponekad bih na servisu Youtube slušao stihove Indexa “da me dira tvoja kosa plava, tvoja kosa na mom licu draga”. Imala je inače oštru, pomalo oštećenu kosu.

Oduvijek sam bio istraživačkog duha, te mi nije bilo teško da se raspitam šta se to desilo u glavi tog nekada divnog bića iz bajke, koje se preko noći pretvorilo u zmiju otrovnicu iz noćne more. Saznao sam da su joj neki zli jezici na uho šaptali priče o meni koje ni J.K. Rownlig ne bi mogla izmaštati. No, to je bilo sasvim dovoljno da budem označen “čudnim” i drugačijim do neshvatljivosti, sasvim dovoljno da budem prekrižen i stavljen na listu nepoželjnih. Biti drugačiji nije nikad bilo pretjerano omiljen sport u ovoj zemlji, u kojoj se demokratija reklamira na jumbo-plakatima i stiču i na nama koji smo imali tu nesreću da nas život obilježi, proučavajući našu bijedu postojanja, diplome magistra ljudskih prava.

Kao rođeni istraživač, saznao sam da je tema magistarskog rada magistrice B. bila tema različitosti, one zbog koje su me ona i njeni prijatelji proglasili nepoželjnim u njihovim životima. Život je čudno i na momente zabavno mjesto.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti