U kojoj god epohi da živi čovjek, kakvi god da su mu vladari, ideološke matrice ili se nađe u ovoj našoj – postideološkoj eri, bez obzira na društvena uređenja, oblike trgovine, svjetonazore, nutricionističke trendove… najveći dio njegovog života i misli otpada na druge ljude. Porodicu, prijatelje bivše i buduće, komšije, kolege nove i stare, šefove i one iznad njih, tečiće, sestriće, rođake, ljubavnice, ljubavnike, šeme, žirante, drugare i njihove dobre i loše dane.
Iako se čini da je neobično važno roditi se 50 ili 100 godina prije ili kasnije, naš život se svodi na mrežu ljudi, od kojih smo samo poneke birali, ostali su nas zapali ili smo ih zaslužili. Beskrajne radosti, nadahnuća, ali i bol u želucu, noći bez sna dok se pitamo jesmo li nekom trebali pokazati očnjake, iako znamo da je odgovor potvrdan – donose nam samo ljudi koji nas okružuju.
Neki provedu cijeli svoj vijek brinući se šta će drugi misliti o njemu, potpuno gubeći iz vida činjenicu da je tuđe – samo mišljenje, da ono najčešće nema nikakve veze s istinom. I tako u želji da se zaštitimo “prepoznajemo” pravilnosti i klasifikacije ljudske vrste, sigurni da se zbog usvojenog znanja drugi put nećemo opeći o tuđi krzavi karakter.
Još u višim razredima osnovne škole shvatimo da se ljudi ne dijele na dobre i loše, da između ta dva pola postoji 1.000 nijansi sive i da jedna od njih pripada i nama. Ponekad se čini da je omjer dobrog što čovjek nosi u sebi jednak zlu koje je u stanju uraditi ako se drugačije posloži. Hoćemo li vjerovati ljudima, uvijek je pitanje odluke, a ne empirije i blagoslovljeni su oni koji vjeruju, jer svaka vjera grije srce.
Lovci ili lovine, proizvođači ili organizatori, fanatici, izdajice, oni koji mijenjaju mišljenje, oni koji više vole sebe nego istinu, oni koji očekuju i oni koji daju, koji imaju bogat unutrašnji život i oni od kojih se riječi odbijaju, korporativni, neoliberalni i proleteri, vedri i mračni tipovi, kontrol frikovi i komotni, uskogrudi i oni širokog uma, oni koji u svemu nađu zamjerku i oni koji se iznova oduševljavaju, lijepi i ružni, hrabri i kukavice, žene koje u muškarcima traže utočište, one koje od njih prave svoje opsesije, muškarci koji u ženama traže majke za svoju djecu i oni koji traže mame za sebe… šaroliko je društvo ljudsko i zanimljivo je šta sve ljudi žele postati, a šta nikako ne bi bili. I mi smo tu, naravno, i najbliže smo onom što mislimo o drugima.
I dok smo skloniji kod drugih tražiti mane i takvim pričama puniti slobodno vrijeme, malobrojni će priznati šta je bolje kod onog drugog. Lakše je nečiji uspjeh podvesti pod sreću ili moćnog oca nego priznati šta neko drugi bolje radi od nas. Čini se da je u toj tački početak priče o napretku. Jedna podjela je okupirala moje misli proteklih dana. Saglasit ćete se da je svijet pun vrijednih ljudi, kako mnogi skončaju svoj ubogi život radeći za neku firmu i na sva usta kukaju da su tamo ostavili svoje srce i bubrege a kako nikad nisu dobili adekvatnu nagradu.
Saglasit ćemo se i s njima kako to nije pravdeno. S druge strane, imate arogantnog svršenog studenta ekonomskih nauka koji poslije punog radnog vremena u svojoj prvoj banci odlazi na tečaj trećeg po redu stranog jezika koji uči, a nakon toga na iscrpljujući trening. Ili domaćicu koja svakog od sedam dana se žali jer ne zna šta danas skuhati za ručak i onu koja je već iskopirala 20 ručaka Jamiea Olivera. E, tu počinje ona moćna razlika između onih koji rade i onih koji se i trude, a završava u priči o sreći ili nezadovoljstvu sobom i svijetom oko sebe.
Preporuka
Pišite pisma
Nikad se nisam znala dovoljno dobro izraziti face to face, znate onu: “Pravih se riječi uvijek kasno sjetim…” Ali, zato sam uvijek pisala pisma onima do kojih mi je stalo. Svađala se, izvinjavala, ljubila riječima… Pišite i vi, ako ne možete nešto reći, uvijek možete napisati i tutnuti u džepić sakoa. To je tako retro i tako šarmantno.