Damir Džumhur: Mami je važno da nisam gladan i žedan

Piše: Redakcija

Fotografija Damira Džumhura, na kojoj u znak pobjede stoji s čvrsto stisnutom pesnicom podignutom uzrak na teniskom terenu Australian Opena, obišla je svijet i izazvala brojne pozitivne komentare njegovih slavnih kolega, medija, ali i “običnih” ljudi. U Melbourneu je uspio ono što nije uspjelo nijednom našem zemljaku: plasirati se u treće kolo prvog Grand Slem turnira sezone.

U svoju biografiju upisao je još pet pobjeda. Sretni smo zbog Damira. Godine napornih treninga i odricanja su se isplatile. Njegov rejting na ATP listi je bolji za više od 40 mjesta. Ove godine sebi je postavio novi cilj: ući među prvih 100. Od srca mu to i želimo, kako zbog lične, tako i zbog kolektivne satisfakcije. U nama je probudio ona osjećanja koja u ovim vremenima itekako nedostaju. Prvi je osjećaj ponosa što smo Bosanci i Hercegovci. Zahvaljujući ovom mladom čovjeku, svjetski mediji su (konačno) napisali nešto pozitivno o nama. U njih ne ubrajamo one koji su pobjedu jačeg i izdržljivijeg Džumhura opisali kao bizarnu.

Damir je, također, dao ogroman podsticaj mladim ljudima da se bore za ono što vole, ma koliko nam okolnosti u kojima živimo ne išle naruku. To je lekcija koju je naučio od svojih roditelja, mame Žanete i tate Nefrida. S njima, bratom Zlatanom i djevojkom Jelenom Pranjić provodi najviše vremena otkako se vratio iz Australije. Još prepričavaju utiske s ovog dalekog kontinenta, kao i sa Sarajevskog aerodroma, gdje su ga dočekali s prijateljima i fanovima. Priču prekidaju samo da bi pomazili “novog člana porodice”, kako nazivaju patuljastog šnaucera Flokicu. Svi su dobro raspoloženi. A kako je bilo u Australiji, ispričao nam je Damir.

Možda je kliše, ali prvo pitanje: kako se osjećaš sada, nakon svih ovih uspjeha u tako kratkom vremenu? O čemu si razmišljao samo nekoliko dana ranije, prije mečeva? Jesi li se plašio, jesi li bio nervozan, jesi li mogao spavati, jesti…?

– Pa, do prije nekoliko dana nisam mogao uopće držati reket u rukama zbog žuljeva koji su prerasli u rane i zbog kojih sam bio na mukama protiv Berankisa u Brisbaneu, a onda sam morao odustati od nastupa u Sydneyu, kako bih imao dovoljno vremena da se pripremim za Australian Open. Tako da sam iskreno najviše razmišljao kako da saniram žuljeve, jer stvarno volim da igram u Australiji i htio sam da pokažem šta mogu. A osjećam se dobro, drukčije ne bi valjalo.

Opet o osjećajima. Ovog puta onim na terenu. Da li išta vidiš, čuješ, o čemu misliš … kada igraš?

– Čujem sve, a ako mislite na navijače u Melbournu, tu je bilo nemoguće ne čuti sve, jer ne prestaju da pjevaju i navijaju neovisno od rezultata, ali kao i svi naši Fanaticosi u BiH i širom svijeta. Na momente sam mislio da sam na fudbalskoj utakmici, a ne na teniskom meču. Čak mi je i Ivanišević poslije u svlačionici prišao i rekao kako nikada nije vidio onakvu atmosferu na tribinama. Vidim malo manje stvari izvan terena, a razmišljam najviše o egzekuciji i o tome da učinim sve što se od mene traži, ponajprije od mog trenera, s kojim postavljam strategiju pred svaki meč shodno tipu protivnika protiv kojeg igram.

Kompletan intervju možete pročitati u printanom izdanju magazina AZRA (br. 882)

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti