Živimo u vremenu dugova. Dužna je država, dužni pojedinci, dugovi se gomilaju, kartice kližu kroz uski procjep. U njega tonemo kao u bezdan u hropcu i nadi da ćemo se izvući nekako. I konačno prodisati.
Svi hoće sve. Hoćemo da smo lijepi, moderni, da imamo sve elektronske igračke s navigacijom i internetom. Hoćemo lijep stan ili kuću, da nam djeca idu na kurseve stranih jezika, ljetne škole ili treniraju fudbal i tenis.
Hoćemo ljeti na more, zimi na planinu. Makar da se uslikamo za Facebook. Nek’ drugi vide da uživamo. Uvijek mi je bilo smiješno kako, ako stvarno uživaš, imaš vremena da se na lokaciji “totalnog ludila” ili užitka kačiš na društvene mreže. Eh, tu je valjda otvoreno neko meni nepoznato takmičenje ili, možda, konkurs.
Neko će za markirane cipele i obraz prodati, a neko i sve ostalo za potpis na majici s V izrezom ili znak na tašni.
Ali kako sve to s bosanskom plaćom? Kako je razvući kad nije poput guštera kojem kad rep otkineš ponovo naraste? Iščupajte kredit jednom, ostat će vam u ruci i peći vas godinama. Dlan će vas svrbiti. Desni, jer trebate vratiti.
Pa ćete onda ući u drugi i vrtjeti se ukrug. Isplatit ćete do penzije, ako vas zdravlje posluži. Ako ne, oho vašim žirantima.
I svi trče ukrug za sopstvenim repom dugova. Sjećam se da su u ratu mnogi govorili o tome kako će se promijeniti. Godine truda, ulaska u crveno, odricanja, skrivanja štekova iz džezve u ormaru… Puf i nema više ničeg. Osim vas i vaših najbližih, ako ste imali sreće.
A kad treba, posuđujete. Od banke. Kad tu više ne može, idete dalje. Od prijatelja, pa bježite. Od poznanika s kojima ste s ciljem popili tri kafe, a onda i onih s kojima nemate zajedničkih tema. Kalkulacija je tu. Bolje da ste vi dužni njima nego oni vama.Otplaćuju se dugovi i krediti bivših prijatelja, koji su odjednom postali nedostupni ili su pobjegli u inozemstvo. Znam bar deset ljudi koji trenutno otplaćuju tuđe ćeifove (čitaj potrebe). Neki su već isplatili obaveze potpisane uz drugarski osmijeh, ali prema razočarenjem opečenoj duši neće nikad.
Novac je varljiv i čaroban kao Alisino ogledalo. Začas vas omađija. I počne da curi. U mlazu, ne onako, polako kako je kapao godinama. A šta ako se nađete s druge strane?
Kažu da ko prijatelju posuđuje novac, trpi dvostruku štetu jer istovremeno gubi novac i prijatelja. Uvijek su me učili da trebaš posuditi onoliko koliko si spreman halaliti. Neke stvari, Boga mi, neću. Jer čovjek se osjeća kao budala kad to napravi. Ustežeš se, stid te da tražiš svoje. Neugodno da zoveš, odeš i tražiš. Uloge se, kako vrijeme teče, zamijene. Pa čekaš, a vrijeme prolazi. I vidiš ga/nju na ulici. Oboje kulirate. Priča se zavrti. Milioni, kamioni, avioni ili jednostavno, nemam. I opet čekaj.
Ali na more se ide, pa neka se nema jesti narednih mjesec, niti za platiti račune. Nek’ pocrni tijelo. Potamnit će i obraz kad, očito, sve teže crveni.
Ja sam svoj dug prije nekoliko dana otključala i dobila sam dio novca nazad. Sretna, iskreno, nisam. U glavi, možda, i jesam, ali u srcu nije tako. Prijateljstvo je napuklo kao stara kristalna vaza koju još čuvate u ćošku regala samo zbog uspomena.
Tragovi na duši ostaju, što od čekanja, što od otvorenih pitanja na koja neću dobiti odgovor, ali i sjećanja. Ako ništa, naučila sam još jednu životnu lekciju. Valjda.