Nekidan sam se vratila iz Turske. I zarekla se nikad više čarter letom s našim svijetom.
Kakva bajna socijalna distanca?! Naš čovjek ti i kod čekiranja puše za vratom. Da može, skočio bi ti na glavu samo da bude prvi
Ja ne znam šta je s ovim našim svijetom. Što je obrazovaniji, to je zatucaniji. Što je više proputovao, to je više ograničen. Što je bogatiji, sve je bahatiji. Što je ljepši svana, to sve ružniji iznutra. Što više dobra čini, to traži više zauzvrat. Što se više kune u sve što mu je sveto, to za tili čas okrene ćurak. Što više priča, to manje radi.
Što više putuje, to je sve vela havle, vela kuvete.
Nekidan sam se vratila iz Turske. I zarekla se nikad više čarter letom s našim svijetom.
A evo i zašto.
Čim je ona teta pozvala putnike da pristupe boardingu, to se razularena gomila načičkala jedno na drugo i napravila kolonu koja je ko puzavica loza s više krakova nadirala iz raznih pravaca. Kakva bajna socijalna distanca?! Naš Čovjek ti i kod čekiranja puše za vratom. Da može, on bi ti skočio na glavu i zaletio se da bude prvi na šalteru, prvi u avionu, prvi iz aviona, prvi na prtljagu, na izlazu, u hotelu. On ne podnosi nikog ispred sebe. A ako već ne može bit prvi, može bit prvi koji će ti dihat za okovratnikom.
O tome da su oni naši skener-stafovci stalno na belaju, može se pričat nadugo i naširoko. Ponavljaju ko papige lijepo: odložite metal, sitni novac, naočale, lične stvari, ovo-ono, nabroje – nemoj bočice unosit, zapaljiva sredstva, dezodoranse, sve više od sto mililitara – ma, to je ko da stubu govoriš. Vazda ima neko da ne konta, da mora pet puta proći kroz onu kapiju-detektor, koja pišti ko ratna sirena.
Jednom tersu iza mene fino žena kaže: „Imate tri upaljača, morate baciti dva jer je dozvoljen samo jedan“. Kad on stade arlaukat: „Pa šta!? Da neću zapalit aerodrom?!“
Bunio se još pet minuta, a onda ljutito jedan doda svojoj ženi a onaj drugi trofač od upaljača koji košta jednu marku na kojem piše u tri boje SDA, zafrljaci u kantu!
Bundžija je prošo sa ženom koja je pogela glavu i upozorila ga da nije ni vrijeme ni mjesto za te nesnosne ispade. A on je pred svima poslo tamo gdje bi se mnogi željeli vratiti, jer im život i nije bajka.
Kasnije ga čujem kako joj govori: – Kakve su to budale, nisu vidjeli još ova dva upaljača koja sam zašteko u džep od sakoa!!!
Naš Čovjek. Uvijek spreman da provede svoje, na štetu drugog. Vela havle, vela kuvete.
A tek dok se posjeda, ima materijala za čitav novi ciklus Mućki iz Beeee i Haaa.
Prisustvovala sam kad je jedan naš ugledni gospodin, koji priča udžbenički sve s naglaskom na „a“„došaaao, pošaaaao, impresioniraaao“, toliko guro svoju koferčinu u onaj avionski pretinac da mu je ovaj zbog prevelike težine iskliznuo i pao na glavu čovjeku iza. Umalo ovaj uglednik nije dobio mare, jer je glava na koju je kofer od dvadeset kila pao (a zna se dozvoljeno je samo osam), poznati sarajevski mafijaš koji je odmah nakon tog putovanja spengan u muriju.
Zamislite uglednika koji zbog svojih državničkih dužnosti leti više nego kraljica Elizabeta i unosi koferčinu veličine Zavjetnog kovčega i uporno je ugurava, a ne ide. Vela havle, vela kuvete.
Pitam ga, pošto se znamo, šta će ti, bolan ne bio, ta grdosija u avionu? Pokaže mi ovlaš prstom na ženu koja se probijala do njihovog sjedišta, zaostala za njim, zapričala se sa stujuardesom s kojom se shaverila, jer stalno putuju tom kompanijom, i promrlja: – To su Almine cipele!
- Pa dobro da su i od Imelde Markos, što ih niste poslali u prtljazi?
Tiho će da ga niko ne čuje: – Prekardašili smo dozvoljenu težinu.
Vela havle, vela kuvete – pomislih, sve se nosaju marke, al se ne da marka za dodatni prtljag.
Predložila sam mu da kupi svoj avion da se više ne pati s minijaturnim pretincima. Nego fino, ženu s hiljadu cipela, pudlu, batlera i bedinerku, pilota, gorivo i gdje hoćeš.
Mislim da me je ozbiljno shvatio, kimnuo je tikvom.
E, onda, kad Naš Čovjek u toku letu naizvoljeva svašta i prošeta se milion puta do vecea, i otvori jedno dvadeset puta taj bajni pretinac gdje je ostavio sve – od jakne do ukrštenih riječi, i spusti sjedište da se onaj iza njega nabije na klimavi bejbi stolić za hranu, hiljadu puta podigne pa spusti roletne, pusti djetetu da gruha u sjedište, dođe vrijeme slijetanja. A tek tad postaje živo – priprema se Naš Čovjek da pozdravi gromoglasnim aplauzom taj svoj pobjednički čin. Jer Naš Čovjek je sletio na pistu. Ide aplauz i usklici bravo koje nikad nije uputio tamo gdje se inače aplaudira – u pozorištu, naprimjer. Vela havle, vela kuvete.
No, unatoč upozorenjima da se ostane na svojim sjedištima zavezanog pojasa dok se avion ne zaustavi, Naš Čovjek ne haje, on ustaje na sve četiri noge, uzima stvari iz čuvenog portabl pretinca, dodaje torbu ženi, sprema se ko zapeta puška da proleti do izlaza, zove sumanuto na telefon: – Halo, evo nas. Sad sletili. Jeste li došli po nas? Malo avion kasnio…. Evo pozdravlja vas Lela, kaže ne gine nam roštilj. Ema dobila proljev, od vode…
I tako… odiseja Našeg Čovjeka se nastavlja na preuzimanju prtljaga, nagurivanje, udaranje, podmetanje nogu i kofera, bez adeta i reda. Vela havle, vela kuvete.
A kad izađu, onda ih dočekaju neka velika auta, mercedesi, džipovi, novi tipovi.
Sve naka velika vozila u koja sjedoše sve sama tocila.
xxx
Na kraju, sad znam da Grunfipak nije imao pravo kad je istakao na majici onu krilaticu: Ko leti vrijedi, ko ne leti – ne vrijedi.
Danas svaka šuša leti.