Nerminka Emrić: Imam sreće, moj suprug je snimatelj, i to najbolji!

Piše: Mirela Kukan

Moja dva najuspješnija filma upravo je snimao Eldar. I to je moja velika prednost. Kada radim film, ja ga zaista živim i tada sam veoma sretna. Nije jednostavno snimiti dokumentarni film, ulaziš ljudima u život, trebaš steći povjerenje, ja volim istinite priče, volim izvući osjećaje. Sinovi Aren i Eman su pravi smisao naših života

 

Nerminka Emrić, autorica je dokumentarnog filma ”Komšije” koji je osvojio nagradu za najbolji film selekcije na ovogodišnjem festivalu AJB Doc.

Odgovorna, predana i iskusna novinarka, koja pokazuje sposobnost pisanja uravnoteženih, informativnih i zanimljivih priča. Završila je politologiju i prošla sve forme novinarstva, obrađujući uglavnom političke teme. Televizijsko novinarstvo je bilo njen izbor. U 28 godina karijere izvještavala je o dešavanjima u svijetu, donosila vanredne vijesti, radila specijalne projekte, pisala priče, javljala se uživo, uređivala emisije, pripremala, objavljivala…

Nerminka Emrić bila je i ratna reporterka. Od njenih istaknutih priča svakako se posebno izdvaja “Rat u Bosni i Hercegovini”, gdje su sabrana javljanja uživo s prve linije fronta od 1992. godine do 1995. godine s terena: iz Zenice, Zavidovića, Maglaja, Tešnja, Tuzle, Cerske, Brčkog, Živinica, Gračanice, Sarajeva, s Igmana. Javljala se uživo i tokom rata na Kosovu. Pratila je i rat u Afganistanu, pokrivajući vijesti iz svijeta. Bila je mjestu događaja u Sloveniji, kada je ova nekadašnja jugoslavenska republika ulazila u Evropsku uniju. Oni koji Nerminku profesionalno poznaju rekli bi da posjeduje odlične sposobnosti koje joj pomažu u stjecanju povjerenja ljudi. Stoga je uspješna i u dokumentarističkoj formi.

Autorica je i rediteljica filma “Sve sa voljom”. Priča je to o baki i djedu s otoka Mljeta u Hrvatskoj, o njihovoj ljubavi i njihovom  mitskom poduhvatu. Njih dvoje su golim rukama prokopali brdo, stijenu dugu 90 metara, da bi spasili polje koje je plavilo, kako bi izašla voda iz njihovog polja koje su sijali i od čega su živjeli. Film “Sve sa voljom” premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2018., zatim na History Film Festivalu u Rijeci i Documentary Film Festivalu Aljazeera AJB DOCS te na 13. Međunarodnom filmskom festivalu “Prvi kadar“.

Nerminka Emrić dobitnica je i nagrade za novinarsko istraživanje od „Transparency Internationala“ 2008. godine, prve nagrade publike na Documentary Film Festival AJB DOC u Sarajevu za film “Sve sa voljom” 2018. , a isti film proglašen je najboljim i prošle godine na Festivalu “Prvi kadar“u selekciji “Ex-Yu u fokusu”.

U nedjelju je u Sarajevu premijerno prikazan i njen novi dokumentarni film u okviru AJB DOC Film Festivala “Komšije”, o ljudima koji putuju u neko bolje sutra. Dovoljno povoda da s Nerminkom razgovaramo o svemu pomalo.

Nakon Televizije BiH i Federalne TV, gdje ste sada angažirani?

– Urednica sam na Televiziji Sarajevo (TVSA). Trenutno radim u informativnom programu, uređujem dnevnike, ali i još mnogo toga. U produkciji TVSA nedavno sam napravila film “Majke i sinovi”. Riječ je o majkama Srebrenice. Nije ga bilo jednostavno napraviti. Teške su to priče. Nevjerovatne su bile reakcije gledalaca. Iako su te priče ispričane već mnogo puta, uspjela sam izvući nešto drugačije, i ono najbitnije, iskrenu emociju. To su ljudi prepoznali i posebno se ponosim tim filmom. Bila je to ideja Duške Jurišić. Nas dvije smo sjele i u dvije minute sve dogovorile, te napravile odličan film koji se može vidjeti na YouTube kanalu TVSA.

O čemu govori Vaš novi dokumentarac “Komšije”?

– Film “Komšije” je priča o ljudima koji žive u pograničnom pojasu istočne granice Bosne i Hercegovine i Srbije, uz rijeku Drinu koja je ujedno i prirodna granica. Drina je stoljećima svjedočila ratna dešavanja, ali uz nju je uspostavljen i život.“Ona je pomalo divlja rijeka duboka rijeka, lijepa rijeka, ali opasna rijeka”, riječi su naših sagovornika. U ne tako davnoj prošlosti s ovog područja, usljed rata, protjerano je mnogo ljudi i mnogi su tražili sreću i ljubav negdje drugdje, odlazili su u nepoznato. Postali su izbjeglice – migranti. Danas je to područje gdje je uspostavljena nova migrantska ruta. Filmom pričamo životne priče običnih ljudi, stanovnika, povratnika s obje strane Drine, o njihovim susretima i iskustvima s današnjim migrantima. “Bilo nam je teško, otišli smo, neki su se vratili, sada gledamo ove ljude: dolaze, odlaze, vraćaju se, teško je reći šta ih čeka, mi to znamo, osjećamo”, samo je jedno od svjedočenja.

Priča na prvu izgleda kao priča o migrantima koji sada prolaze balkansku rutu, rijeku Drinu na toj ruti, a, ustvari, to je priča o našim ljudima koji su takvu golgotu prošli u prošlom ratu i otvaramo sjećanja, otvaramo niz tema koje današnjica donosi. Lagano, ponekad poetično, ali i veoma surovo se prožimaju priče o bolnim sjećanjima na rat, šta je to rat donio, a šta odnio, jasno se prepoznaju posttraumatski simptomi kod pojedinih sagovornika, posebno kada pričaju o migrantima. To je priča i o povratku, o suživotu i na kraju, priča o komšijama, o važnosti te riječi “komšije”. Istovremeno, kroz njihove priče gledatelj jasno vidi i bol i patnju, stvarnu sliku migranata koji sada prolaze pored njih. A rijeka Drina teče i dalje…

Promocija fima je bila u nedjelju na AJB DOC Film Festivalu. Jeste li zadovoljni reakcijama?

– Svakome ko radi filmove festivali su najdraži i najbitniji, jer tada vidi iskrene povratne emocije publike. Corona je učinila svoje pa je i AJB DOC bio u online izdanju. Mali broj mojih prijatelja mogao je prisustvovati projekciji filma “Komšije”, ali bilo je zaista prelijepo.  I nadam se da će i ovaj film doći do srca svakog ko ga pogleda. A ja uvijek imam tremu tokom projekcije na festivalima, istovremeno je prisutna i neizmjerna sreća. Sada film “Komšije” ima dalje svoj filmski i televizijski život, kao i film “Sve sa voljom” ili “Majke i sinovi”.

Kako uspijevate raditi i na televiziji i praviti filmove u isto vrijeme?

– Vrijeme jeste problem, uvijek fali vremena (smijeh). Kada radim film, ja ga zaista živim i tada sam veoma sretna. Nije jednostavno snimiti dokumentarni film, ulaziš ljudima u život, trebaš steći povjerenje, ja volim istinite priče, volim izvući osjećaje.

Kako donosite odluke o tematici filmova?

– Svuda oko nas postoje filmovi. Mnogo priča u ovom trenutku je oko nas, treba ih znati prepoznati i ispričati. Ideja je bezbroj, ali ih je malo teže realizirati. Za sve trebaju vrijeme, novac, prave filmske ekipe, dobri profesionalci, snimatelji i montažeri. A ja imam sreće, moj suprug je snimatelj, i to najbolji!

U snimanju Vaših dokumentaraca učestvuje suprug?

– Moja dva najuspješnija filma upravo je snimao Eldar. I to je moja velika prednost. Eldar je nevjerovatan talent. Još kao dijete se počeo baviti fotografijom i imao veliki uspjeh. Talent je nadogradio školom, akademijom u Zagrebu, ali on neprestano i danas uči. Ima mnogo iskustva, mnogo filmova iza sebe, od dokumentarnih do igranih, kako domaćih tako i stranih produkcija. I kada neko takav snima i upakuje slikom tvoju priču, onda to mora biti dobro.

Kako je raditi profesionalno sa suprugom?

– Biti supruga uspješnog snimatelja nije jednostavno. Iskreno, on mnogo putuje, mnogo je odsutan, cijeli svijet je obišao s kamerom, a ja uglavnom radim na domaćem terenu. Ali, on uvijek meni ponavlja: biti suprug priznate novinarke je još teže. Posao nas je spojio nekada davno i to je i danas tako. Kada ste u istom poslu, onda je mnogo lakše, razumijete više. Sve su zaokružila naša dva sina, naše dvije ljubavi, Aren i Eman, koji su i pravi smisao naših života.

Sinovi su su već veliki, mada je i velika razlika u godinama među njima?

Da, devet godina je razlika, mlađi Aren ima 15, a stariji Eman 24 godine.

Kako je bilo biti mama jednog velikog i jednog malog dječaka?

Interesantno, različiti su. Ali jako su dobri, obojica, i to je bitno. No, i dalje tvrdim da je od svih poslova koje čovjek radi u životu, najteži biti dobar roditelj i dobro odgojiti djecu. Imali smo sreće pa se obojica sinova bave profesionalno skijanjem. Stariji Eman mnogo više, bio je državni prvak, ostvario je mnogo uspjeha i osvojio mnogo medalja, kako u BiH, tako i van zemlje. Sport je dobar i u odgoju daje određenu disciplinu, nauči ih i da pobjeđuju i gube, to je dobro.

Imaju li sinovi afiniteta prema novinarsko-snimateljskim vodama i da li im vi kao roditelji dajete podstrek u tome?

– Imaju, ali ne vjerujmo da će im to biti izbor. Eman je već krenuo svojim putem, završio je ekonomski fakultet i već je na masteru. A Aren, ko zna? Bitno je da su sretni u onom što rade.

Ko kome pomaže u kući?

– Hahaha … ja sam žena s tri muškarca u kući. Pa svi smo tu jedni za druge kada treba.

Ko je bolji kuhar?

– E to je Eldar! On je broj jedan, odlično kuha.

Kako ste se upoznali?

– Posao nas je spojio još davne 1992. Tada smo počeli raditi skupa, on snimatelj, ja novinar, a ubrzo smo se počeli sviđati jedno drugom. I sve je završilo brakom…(smijeh).

Šta je za Vas brak?

– Osim što je osnova ljubav, brak je zajednica u koju treba stalno i stalno i stalno ulagati.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti