Piše: Indira Kučuk-Sorguč
Neki ljudi su kao predjeli, otvaraju vidike i postoje da ti pruže hlad kad je vruće i ugriju kad je hladno i da se podrazumijevaju jer mislimo da nas ne mogu napustiti. Kako predio može otići?! Kako Sarajlija može otići iz svog grada? Iz sebe?!
I jednog dana, prerano, kao što i odlaze oni bez kojih, osjećamo, odlazi dio i nas sličnih, ode i On. Jasmin Alibegović. Fotoreporter po zanimanju, snajper za celebrityje, tumač znakova za putnike namjernike, lucidni duh grada i urbana legenda za sve nas tipične čaršijanere.
Bio je Naš. Nikakva FGR, nikakav velikan kojima šminkaju biografije da bi nazor bio veći i bitniji, niko nego Naš Jasa.
Kada bi s biciklom prošao sa svojim brzopoteznim kodakom i stao da me pozdravi i izvali par bisera, naša minuta bi se makar udvadesetostručila i pored brzinskih komentara o poseljačenju voljenog grada krenula bi salva smijeha.
Bio je Čovjek zarazne pozitivne riječi, zafrkancije i briljantne inteligencije koja se rađa s insanom i kojoj ne trebaju titule, diplome, lažna uznosenja. Jednostavno, biti ikona grada veće je od svega toga jer to znači biti svoj i biti prihvaćen od svojih. A to je još uvijek u ovom gradu najteže postići.
Neka je rahmet našem Jasminu, oku sokolovom, merhametli duši i ljudini koju ćemu pamtiti.
(Tekst “Azrine” kolumnistice Indire Kučuk-Sorguč prenesen s njenog Facebook profila)