Razgovarala: Indira Pindžo
Doktorica društvenih nauka iz oblasti somatopedije, profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Univerziteta u Tuzli Edina Šarić autorica je naučnih knjiga „Treća životna dob – veliko putovanje“ i „Neurohemijske strukture kreativne terapije“, te više od 70 naučnih i stručnih radova iz oblasti profesionalne rehabilitacije, kognitivne terapije, komplementarnih terapija, okupacione terapije, kreativne i art terapije. Sve vrijeme rata bila je angažirana u ratnoj bolnici pri Armiji BiH. Dugogodišnji je predavač i saradnik Centra za bezbjednost i kvalitet hrane u Bitoli, u Sjevernoj Makedoniji. Predsjednica je Centra za edukaciju i profesionalnu rehabilitaciju u Tuzli.
Ponosi se priznanjima koje je za svoj rad dobila od brojnih bh. organizacija, a posebno ističe zahvalnicu župana Opštine Velenje, Republike Slovenije. Osim bogate profesionalne karijere, Edina je i umjetnička duša, te je 2016. godine u Republici Hrvatskoj objavljena i njena zbirka pjesama „Tebi na dar“. Ipak, najzapaženiji su njeni performansi tokom terapije smijehom. Prisustvujući jednom takvom performansu, nisam mogla sakriti oduševljenje radom i utiskom koji ostavlja ova svestrana i veoma pozitivna žena, te sam je zamolila da za čitatelje magazina „Azra“ odgovori na neka pitanja koja se uglavnom prešućuju.
Somatopedija kao grana defektologije u našoj zemlji je jedna od manje poznatih i zastupljenih disciplina, ali Vi ste se opredijelili upravo za nju. Šta Vas je privuklo tom pozivu?
– Na izbor somatopedije kao mog zanimanja presudan utjecaj imao je moj radni angažman u ratnoj ambulanti i bolnici tokom ratnih dešavanja, te moj rad s ratnim vojnim invalidima. Također, sa 19 godina života našla sam se i u nezavidnoj zdravstvenoj situaciji, što je dodatno utjecalo da se opredijelim za somatopediju.
Poznato je da somatopedi svoj stručni interes usmjeravaju prema osobama koje boluju od hroničnih bolesti, koje imaju motoričke poremećaje ili kod kojih je nastupila tjelesna invalidnost, bez obzira na uzrok. Možemo li bar približno znati šta utječe na broj oboljelih u BiH?
– Od 1990. godine do danas vidljiv je kontinuiran porast hroničnih oboljenja u svijetu, kao i u Bosni i Hercegovini, a prema posljednjim podacima, 60 procenata ih je u ukupnoj incidenci oboljenja u svijetu. Demografska kretanja s rastućim brojem starijih osoba i savremeni način života obilježen globalizacijom, urbanizacijom, automatizacijom radnih procesa, kompjuterizacijom, sedentarnim načinom života, doprinose sve većem broju hroničnih bolesti. Danas postoje i mnoge bolesti koje se povezuju isključivo uz pretjerano korištenje mobitela i ostale tehnologije, kao što je Cybersickness (poremećaji pokreta koji se uglavnom pojavljuju među korisnicima pametnih telefona), iPosturi, Cyberchondriji, sms palcu, sindromu fantomske vibracije…
Hronično oboljenje ostavlja brojne promjene ne samo na tijelu, nego i na emotivnom, psihološkom, socijalnom i duhovnom planu oboljele osobe, koje se zajedno s članovima svojih porodica suočavaju s najrazličitijim i veoma dubokim i teškim emocijama poput očaja, straha, užasa, tuge i slično. Osim toga, dugotrajno liječenje koje prati hronična oboljenja uzrokuje manjak materijalnih sredstava, oboljela osoba gubi i socijalnu poziciju, ukoliko je bila u radnom odnosu mijenja se i dinamika radnog života, te je i s te strane potrebno pružiti podršku oboljelom i porodici, uputiti ih na njihova prava i povezati sa službama koje mogu pomoći.
Posljednjih sedam godina radili ste s timom iz MFS Emmausa, između ostalog, i na osposobljavanju za samostalan život osoba s psihičkim oboljenjima. Naši ljudi se, usljed predrasuda i mentaliteta, teško otvaraju i priznaju da imaju psihičkih problema. Kako Vi postižete da Vam se povjere?
– Osnovu za svaki uspješan rad s ljudima čini, prije svega, dobra komunikacija, empatija, međusobno poštovanje i uvažavanje. Ako se čovjek u kontaktima i razgovorima osjeća da je poštovan, da se njegova riječ čuje, a volja i želja ispunjava, izvjesnije je i da će se brže oporavljati i maksimalno truditi da je što aktivniji u datoj situaciji. Zna se da je sposobnost ljudi da koriste svoje snage i svoju kreativnost zavisna od osjećaja samopoštovanja i povjerenja u sebe. I svaki put kada razgovaramo ili pružamo pomoć ili usluge osobi na način da se ona osjeća vrijednom i poštovanom, mi stvaramo zdravu i dobru osnovu za rješavanje svih izazova.
Koje terapije primjenjujete u svom radu i šta one sadrže?
– Najviše koristim kreativne terapije, koje su ujedno i integrativni, dubinsko-psihološki i hermeneutski pristupi koji obuhvataju upotrebu različitih kreativnih medija, odnosno elemenata umjetnosti, kao što su muzika, pokret, drama, poezija i likovno-vizuelno izražavanje. Polazište kreativnih terapija jeste umjetnost, ali u terapijskom procesu umjetnost se shvata na drugačiji način. Na umjetnost se ne gleda kao na aktivnost rezerviranu za natprosječne, nego na aktivnost u čijoj osnovi se nalaze liječenje i komunikacija posredstvom estetike. Također, često koristim i srodne tehnike poput dodira, vođene imaginacije, relaksacije, vježbi disanja, kao i komplementarne metode iz skupine uma i tijela. Smisao kreativne terapije je omogućiti osobi da kroz kreativni medij izrazi svoje misli i osjećaje. Pri provođenju terapijskog procesa potrebno je osigurati i kreativno okruženje koje će osobe štititi, naročito kada je riječ o osobama s tramuma, jer okruženje mora voditi prema spoznajnom, emocionalnom i moralnom zacjeljivanju i kreativnom razvoju ličnosti.
Sa studentima Edukativno-rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli
Postali ste prepoznatljivi po jednoj terapiji koja nije kod nas uobičajena, terapiji smijehom. Recite nam više o tom načinu liječenja i kako ste počeli da je koristite?
– Lijepa riječ, humor, čak i crni humor, pjesma kao i muzika blokiraju zabrinutost, pospanost, strah, umor i bolove. Sva naučna literatura obiluje dokazima da smijeh pogoduje funkcionisanju srca i krvotoka, podstiče cirkulaciju i snadbjevenost ćelija kisikom, utječe na smanjenje holesterola u krvi, smanjenje krvnog pritiska, ublažava bolove, smanjuje spazmu. Također, brojne su fizičke i psihosocijalne blagodati smijeha kod oboljelih od Alzheimerove bolesti, multiple skleroze, Parkinsonove bolesti, bronhitisa, astme, PTSP-a i mnogih drugih oboljenja. Smijeh je izvrsna komplementarna metoda u onkologiji, liječenju bolesti ovisnosti, a istovremeno je koristan i za zdrave osobe, te kod sportista radi postizanja boljih rezultata.
Humor i smijeh imaju istaknuto mjesto u mojim svakodnevnim, ali i profesionalnim aktivnostima somatopeda i univerzitetskog profesora. U nastavnom procesu smijeh koristim u funkciji motivacije, odgovarajuće komunikacije, opuštanja, stvaranja povoljne klime za obradu gotovo svih tekućih sadržaja. U saradnji sa t za informacione i razvojne tehnologije iz Velenja, licencirala sam u Sloveniji prije sedam godina jedan specifičan metod terapije smijehom naziva „Laugh 4 life by Dina“, koji uključuje čitav niz strategija i tehnika koje pomažu u stvaranju i održavanju pozitivnih energija u korist tijela, uma i duha, promovirajući više aspekata dobrobiti. Metoda objedinjuje elemente kreativnih terapija, yoge smijeha, pokreta, mirisa, dodira, riječi, humora, duhovne terapije, relaksacije u oslobađanju kreativnih potencijala čovjeka i radosti života u uslovima zdravlja, bolesti, liječenja i edukacije. Danas, po ovoj metodi funkcionira i jedini Klub smijeha na našim prostorima koji je otvoren pri Inicijativnoj grupi za aktivno starenje Brčanska malta u Tuzli.
Edina Šarić s porodicom
S čime se najčešće suočavate prilikom primjene terapije smijehom?
– U početku sam se suočavala s ignoriranjem i nezainteresiranošću za terapijske efekte smijeha stručnih i akademskih krugova. Nerijetko sam bila predmet ismijavanja, podozrivosti i omalovažavanja. Kako se sve više popularizirala terapija smijehom, njeni naučni dokazi i blagodati, postepeno su rasle i pozitivne reakcije i interes. S druge strane, na informativnim radionicama o značaju smijeha za zdravlje s različitim skupinama osoba bile su primjetne različite reakcije. Većina odraslih osoba nije svjesna da se može smijati bez razloga, ali je i izgubila vještinu smijanja, nižući životne izazove. Ipak, na svakoj terapiji smijeha, bila ona informativnog, edukacijskog ili terapijskog karaktera, susretala sam se najviše sa zaraznim smijehom, koji je oslobađao mnoge blokirane neugodne emocije i donosio radost, veselje, optimizam i gledanje životnih izazova iz drugačije perspektive. Najljepše i najradosnije trenutke mog profesionanog života doživjela sam upravo uz terapiju smijehom.
Danas su, usljed pandemije Corona virusa, evidentni strah i pojačan stres kod ljudi. S tim u vezi, vjerovatno se povećava i broj osoba s psihičkim poremećajima. Kako da zaštitimo svoje mentalno zdravlje?
– Kompleksna, naglo nastala promjena životne situacije, poput ove koju sada proživljavamo, u kojoj su ugroženi tjelesno i psihičko zdravlje, te socijalno funkcioniranje i egzistencija, dovodi do povećane količine stresa, anksioznosti, depresije i straha. Važno je biti odgovoran, pridržavati se epidemioloških preporuka, ali biti svjestan da na svijetu i u našem životu, u našem okruženju još postoje lijepe stvari koje su dobre za nas. Oko nas je priroda koju možemo doživjeti svim svojim osjetilima, oko nas je muzika. Možemo se posvetiti namazu, radu u vrtu, pročitati dobru knjigu, pogledati dobar film ili seriju. Možemo se smijati 20 minuta dnevno. Možemo planirati buduće sretne i vesele događaje. Bez obzira na trenutne okolnosti, ovo je naš život. I stoga, potrebno je da svaki dan života bude ispunjen nekom radosnom aktivnosti. Uživanje i zahvalnost u svakom danu i svakom momentu života sa svojom porodicom, svojim nukleusom života i dragim ljudima zasigurno je ulaganje u našu dobrobit i potencijale u službi zaštite mentalnog zdravlja.
Redovna ste profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Šta je najvažnije u radu s mladima ljudima, studentima?
– Biti profesor je više od zvanja, to je odgovornost, privilegija, ali i radost, jer mi radimo s najvećim kapitalom naše zemlje, sa mladim ljudima. Ljubav, otvorenost, dostupnost, lakoća komunikacije i poštovanje prema studentu omogućavaju nam da nauku transformiramo u živu materiju. Profesor mora izuzetno dobro da poznaje predmete koje predaje, ali i širu problematiku unutar srodnih disciplina, istovremeno dijeleći s njima osjećaj strasti, divljenja i svakodnevnog poticanja radoznalosti, te vlastitim primjerom demonstrirati vještine koje se od studenta očekuju kada budu primjenjivali teoriju u praksi. Odnos sa studentima ne bi trebao da bude nikada obavezna formalnost. Nastojim, prije svega, da izgradim prijateljske odnose, da budem neko kome se oni mogu obratiti i biti im u datim situacijama pri pomoći.
Radili ste i u Oružanim snagama BiH. Vojni posao je posebno stresan. Dominira li neko psihičko oboljenje među vojnicima? Kakva su Vaša iskustva?
– S nepunih sedamnaest godina priključila sam se Armiji Bosne i Hercegovine i cijeli rat provela u ratnoj ambulanti i ratnoj bolnici 119. Muslimanske brdske brigade u Banovićima, izložena brojnim stresnim i traumatskim događajima nakon čega postajem profesionalni vojnik pri Oružanim snagama. Sam rat i ratna dešavanja, a poslije vojnički život svakako da su na svakog čovjeka, pa i na mene, ostavili vječne ožiljke i tragove. Većina vojnika ispoljavala je veoma visoku tolerantnost prema psihičkom stresu, uprkos ogromnim ratnim iskušenjima i teškoćama, pokazujući neviđenu motivaciju, izdržljivost, istrajnost i hrabrost, suočavajući se s ranjavanjima, izgubljenim dijelovima tijela, a kasnije i funkcija. Poslije ratnih dešavanja PTSP je jedno od najaktuelnijih oboljenja.
Šarić: Smijeh je univerzalni jezik
Majka ste dvojice sinova, Bakira i Omara, supruga, prije svega, porodična žena. Kako uspijevate uskladiti brojne poslovne s privatnim obavezama? Razumiju li i daju li Vam podršku u porodici za, pretpostavljamo, često odsustvo zbog poslovnih obaveza?
– Ja sam zaista zahvalna i sretna što muž i ja evo već 18 godina braka, ne samo da imamo razumijevanja jedno za drugo, nego uvijek imamo veliku podršku i pomoć naših roditelja. Zahvaljujući njihovoj sinhronizovanoj podršci i suprug i ja mogli smo ulagati naše vrijeme u učenje i naučno-istraživački rad, što zahtijeva mnogo odricanja, žrtvovanja i odsustva od kuće. Bez naših roditelja mi zasigurno danas ne bismo imali potpunu, zdravu i sretnu porodicu, ali i radili posao koji volimo i imali mogućnost napredovanja. Stoga, nikada do sada nisam imala doživljaj da nešto moram uskladiti, usklađivati. Ovo je za nas sastavni, prirodni i integralni dio vizije porodičnog života.
Koje biste preporuke dali našim čitateljima da ublaže posljedice stresnih situacija? Šta bi mogli sami da učine za svoje zdravlje?
– Osim preporuka koje sam dala u prethodnim odgovorima, preporučila bih im i da primijene neke relaksacijske tehnike poput vježbi disanja, relaksacije mišića, autogenog treninga, meditacije, jer se te tehnike mogu lako prakticirati i u udobnosti doma, ali i na bilo kojem drugom mjestu. Kada smo pod stresom, naše disanje postaje plitko i nepravilno, te vježbama disanja možemo neutralizirati ili barem umanjiti razorno djelovanje stresa. Na smanjenje napetosti bitno utječe 4-5 dubokih i pravilnih udisaja i izdisaja ili takozvano duboko abdominalno (trbušno) disanje. Jedan od najjednostavnijih načina kako da duboko dišemo jeste upravo smijanje iz trbuha.