Svih pet neurohirurga je bilo saglasno, iako nisam imala simptome mijelopatije, da bi mi se nepokretnost vrlo skoro desila, jer je hernija diska pravila kompresiju na kičmenu moždinu. Jednostavnije rečeno, u perspektivi bi mi se desilo da mi se oduzmu noge i ruke
Anila Gajević, direktorica sarajevske kasting agencije „Zona“, nedavno je nakon dijagnosticirane diskus hernije operirala vratnu kičmu u Zagrebu. Samo za “Azru” Gajević je detaljno opisala zdravstvene probleme s kojima se neočekivano susrela i agoniju koju je prošla. Iako je pretpostavljala da su problemi s vratnom kičmom povezani s radom za kompjuterom, ispostavilo se da je imala neku ozbiljnu povredu u prošlosti. Inače, u posljednjih desetak godina fizički je aktivna, prvo je išla u teretanu, potom je dvije godine intenzivno trčala i na kraju se bavila crossfitom i nikad nikakve probleme nije imala.
Nakon popuštanja mjera prvog vala pandemije, lockdowna i pauze od dva mjeseca, početkom juna, Anila je otišla na trening crossfita koji inače mnogo voli, no napravila je, vjerovatno, neki krivi potez i već sutradan su joj počeli trniti prsti na desnoj ruci.
– Narednih dana trnjenje je prešlo na šaku, pa na cijelu ruku, da bi krenuli i bolovi. Pošto mi se činilo da je neki neurološki problem, nazvala sam, inače dragu prijateljicu, neurologinju Bubu Todorović, koja mi je rekla da uradim CT snimak vratne kičme i dođem kod nje na pregled. Tako sam i uradila, već s ozbiljnim bolovima u ruci, a Buba mi je propisala koktel injekcija na koje sam išla četiri dana i nakon čega je bol nestala a trnjenje se smanjilo. Pošto je CT snimak pokazao deformitete, otišla sam poslije kod druge prijateljice, ovog puta iz moje školske klupe, Sumeje Selimbegović, fizijatrice u Općoj bolnici. Ona mi je propisala deset fizikalnih terapija, ali i da uradim snimak magnetne rezonance. U međuvremenu, ruka mi je prestala trniti i ja sam se dobro osjećala. Otišla sam na more, krenula na redovno plivanje na Olimpijski bazen i sve je djelovalo dobro dok nisam uradila magnetnu rezonancu – počinje svoju priču Anila Gajević.
Šta su ljekari utvrdili?
-Nakon što sam u augustu uradila magnetnu rezonancu, radiolog mi je odmah rekao da je moje stanje jako loše i da se moram pod hitno javiti neurohirurgu. Unaprijed sam strahovala od operacije. Počela sam se raspitivati ko su najbolji neurohirurzi u Sarajevu i dobila nekoliko imena. Naravno, svi su prvo spomenuli Kemala Dizdarevića, koji više nije tu, a onda sam, prema daljim preporukama, došla do doktora Eldina Burazerovića. On mi je objasnio da bih bez operacije život provela u riziku i da bi svaki pad ili neki veći trzaj mogao kod mene izazvati katastrofalne posljedice, odnosno mogla bih ostati nepokretna. U šoku sam kupila šanc i lijekove, a onda se potrudila da uživam u lijepom društvu i potpuno sam zaboravila na tu informaciju. Tek sutradan sam se osvijestila i krenula u istraživanje. Pričala sam s pedesetak ljudi koji imaju problema s diskus hernijama, uglavnom na donjem dijelu leđa i nisu se nikad operisali. Svi su me odgovarali od operacije i rekli mi da pokušam sve moguće alternative, od fizikalnih terapija do kiropraktičara.
Ipak ste otišli na operaciju, i to u Zagreb. Zašto?
– Htjela sam čuti još mišljenja. Otišla sam kod doktora Josipa Paladina u Mostar, koji mi je rekao: operacija čim prije. U međuvremenu, poslala sam snimak magnetne zagrebačkim doktorima Robertu Saftiću i Karlu Houri, koji su poručili: također operacija. Na kraju sam otišla kod šefa neurohirurgije na Kliničkom centru u Sarajevu Hase Sefe i on mi je isto potvrdio. Svih pet neurohirurga je bilo saglasno, iako nisam imala simptome mijelopatije, da bi mi se nepokretnost moguće desila, jer je hernija diska pravila kompresiju na kičmenu moždinu. Jednostavnije rečeno, u perspektivi bi mi se desilo da mi se oduzmu noge i ruke. Tad sam shvatila da postoji određeno neslaganje fizijatara i neurohirurga. Fizijatri su i dalje insistirali da pokušamo problem riješiti fizikalnim terapijama, ali kad su vidjeli moj strah od onog što se može desiti, podržali su me na kraju. Tu, prije svega, mislim na Sumeju Selimbegović i Edina Buljugića, kao i Alena Raonića, druga trkača i fizioterapeuta.
Iz Vašeg iskustva, zapravo, zaključujemo da je danas vrlo teško u BiH donijeti odluku kome se dati u ruke u slučaju bolesti?
– Da, nakon što sam se osvijestila da je operacija neminovna, morala sam odlučiti gdje ću je uraditi. Pričala sam mnogo s ljudima koji su imali operacije ili njihovi poznanici, slušala iskustva pacijenata koji su operisali vratnu kičmu ili kičmu općenito. Od jedne pacijentice sam čula pozitivno iskustvo sa KCUS-a i ticalo se doktora Ibrahima Omerhodžića. Nažalost, ipak sam čula više loših iskustava s operacijama vratne kičme u Sarajevu. Uglavnom, nekako se ime Roberta Saftića nametnulo, kao jednog od najboljih neurohirurga specijalista za vratnu kičmu na našim prostorima, te da ima 600 takvih operacija iza sebe. Inače sam vrlo detaljna i nikad ne radim nepromišljene stvari. Iako je riječ o odlasku u privatnu kliniku i operaciji koja je skupa, shvatila sam da mi jedinu sigurnost predstavlja minimimalno invazivna metoda uz savremene implantate i ogromno ljekarsko znanje i iskustvo.
Također, brz postoperativni period i jedva vidljiv rez nešto je što je odnijelo prevagu, a nisam sigurna da bih sve to isto mogla dobiti u Sarajevu. Inače, mnogo sam iskustava nakupila u posljednje vrijeme iz susreta s ljekarima. I tu je bilo svega, naročito u javnim ustanovama. Susrela sam se i s krasnim ljekarima poput Sanjina Dekovića ili Emira Zeće, ali i s onima kojima fali i stručnosti i empatije. Ipak, moram pohvaliti kompletno osoblje Opće bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”. Nikad se nisam osjećala više poštovanom kao pacijent u jednoj javnoj ustanovi kao što je to u Općoj bolnici. Čak i kad sam imala jedan izolovan slučaj blage neprijatnosti, poslala sam mail s dobronamjernom kritikom direktoru Ismetu Gavrankapetanoviću, koji je nakon toga poduzeo konkretne mjere, poslao svim odjelima dopis kako je pacijent najvažniji i kako je važno biti ljubazan prema pacijentima, a također je i meni odgovorio na mailove.
Na društvenim mrežama pratili smo i da su Vam u Zagrebu mnogo pomogli prijatelji, glumci?
– Kontaktima, prije svega. Filip Šovagović je zamolio doktora Paladina da me primi ranije, a Tarik Filipović me najavio Robertu Saftiću, koji mi je posvetio mnogo vremena prije operacije, a i sad nakon nje. Zagrebački dani prije i poslije operacije su mi bili ljepši jer sam se družila i s glumcima Slavkom Sobinom, Goranom Navojcem, Ornelom Višticom, Igorom Kovačem, Zijadom Gračićem, Ivanom Ožegovićem, Majom Jurić, Elvirom Aljukić, Anom Vilenicom…
Prijatelji, porodica uvijek su u ovakvim situacijama važna podrška.
– Da, veoma je važno, jer je teško donijeti takve odluke sam. Uz mene je bila i uža porodica, moji roditelji koji su mi najvećim dijelom i isfinansirali operaciju i ne znam kako bih bez njih uopće uspjela. Prijatelji su, također, bili uz mene, Danka koja je iz inozemstva telefonski prolazila sve faze sa mnom, Almin i Sanela koji su mi bili pratnja na operaciji i brinuli o meni nakon nje. Najviše pak od svih Amar, koji je bio uz mene od prvog trnjenja prstiju, koji me vozio na CT, magnet, injekcije, masirao ledom, kupovao lijekove, bio sa mnom kod doktora Paladina u Mostaru… Jedini je govorio da je samo operacija rješenje i zahvalna sam mu na tome što me ohrabrio da se odlučim na nju. Postoje ljudi koji su uz vas kad vam je lijepo, ali pravi prijatelji su tu u svim životnim situacijama, a naročito kad vam je teško. Imam sreću da se mogu pohvaliti pravim prijateljima i taj je krug mnogo širi od ovih ljudi koje sam spomenula.
Vi ste, zapravo, vrlo brzo nakon operacije izašli iz bolnice?
– Desila se čudna stvar. Dakle, zakazana mi je operacija bila 1. oktobra i nakon neprospavane noći, isprepadana sam došla u osam ujutro, da bi me doktor nazvao i rekao da je neki pacijent bio zaražen Coronom te da se oni svi moraju testirati i otkazuju moju operaciju. I tako provedem dan u neizvjesnoti hoće li se ona uopće desiti. Javljaju mi navečer oko 22 da su svi negativni i da će operacija biti ujutro. I onda sve isto sutradan kao u nekom filmu, ista radnja, osjećaj. Operacija je protekla odlično, doktor mi je ugradio umjetni disk, to je ono što smo priželjkivali, bez šarafa… Međutim, moram priznati da je noć nakon operacije jedna od najtežih u mom životu. Vjerovatno i emotivno. Još omamljena od anestezije, teško gutam od intubacije, osjećam bolove u vratu pa onda na ruci, gdje sam primala infuziju i lijekove… Bila sam sama u bolnici uz divnu sestru Editu, koja me povremeno obilazila, ali sam se, bez obzira na sve ljude u Sarajevu i Zagrebu koji su mislili na mene, osjetila usamljenom i bespomoćnom. Bila je to duga neprospavana noć, kad sam donosila i neke odluke. Koliko su bile ispravne, pokazat će vrijeme. U svakom slučaju, iako je preko društvenih mreža izgledalo da je sve prošlo glatko, zapravo nije bilo nimalo lako.
Od čega ste strahovali?
– Najviše od anestezije. Ona mi je djelovala nepredvidivo. S druge strane, počela sam se suočavati s drugim strahovima, počela sam preispitivati kako će mi izgledati život u perspektivi. Recimo, gledam film i neko potrči, a ja se rasplačem jer nisam sigurna hoću li ja to moći ikad više raditi u životu. Mnogo je bilo pitanja, zašto se meni to dešava, u tri mjeseca se promijene prioriteti, planiraš da napraviš neki progres u životu ili da možda odeš na party Black Coffeeja i shvatiš da nisi u stanju da plešeš naprimjer. Život je čudo, ali me sve ovo naučilo da počnem prihvatati šta god da se desi, a na šta ne mogu utjecati.
Kakve su sada prognoze?
– Sad sam u postoperativnom periodu, koji traje tri sedmice. Trebala bih uskoro na kontrolu, ali se ja osjećam dobro. Nastojim mirovati, ne izlazim mnogo, radim od kuće.
A, kakvi su inače planovi “Zone”? Corona pandemija se i dalje zahuktava nema posla. Kako uopće opstati?
– Teško je i mnogo vremena će trebati da nadoknadimo gubitak nerada od tri mjeseca. Trenutno radimo na nekoliko inozemnih projekata, Toni Gojanović i Petar Cvirn snimaju u Belgiji i Engleskoj, Zijad Gračić u Estoniji, Elvira Aljukić u Hrvatskoj, Jurij Drevenšek u Sloveniji… Ali, i dalje je sve to vrlo teško, pogotovo za bh. glumce, jer u većinu zemalja ne možemo putovati.
Borba za refundaciju troškova
S obzirom na traumatično i skupo iskustvo koje je prošla, Anila se nakon svega pokušava izboriti za refundaciju troškova, jer smatra da na to kao dugogodišnji zdravstveni osiguranik u BiH ima pravo.
– Znam da nisam mogla dobiti identičnu operaciju u Sarajevu, kao što sam je dobila u Zagrebu, ali želim da mi to i zvanično potvrde na KCUS-u. Poslala sam nekoliko pitanja Klinici za neurohirurgiju, ali mi ne žele odgovoriti, a također pokušavam doći i do generalne direktorice Sebije Izetbegović, no, ona, čini se, nije tako dostupna kao što je to direktor Gavrankapetanović iz Opće bolnice. Planiram se nastaviti boriti da ukažem na boljke našeg zdravstvenog sistema, a najviše na činjenicu da, iako plaćamo zdravstveno osiguranje, ne možemo birati način liječenja ili barem doktora. Kada se nađete u situaciji da imate rizičnu operaciju ili da vam je zdravlje narušeno, pa i kvalitet života, onda je normalno da za sebe želite samo najbolje. Ako kroz svoj rad već 20 godina, plaćanjem zdravstvenog osiguranja, podržavam zdravstveni sistem FBiH, a posredno itekako finansiram preko Agencije “Zona” i doprinosa koje plaćamo na brojne autorske ugovore, zašto ne bih imala pravo da dio toga dobijem od Zavoda zdravstvenog osiguranja onda kad mi je zdravlje ugroženo.