Među rijetke žene čiju je životnu poruku sačuvala historija spada i posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić. Ostala je zapamćena kao velika prosvjetiteljica i dobrotvorka te izuzetno pobožna žena, koja je gradila crkve i podizala samostane. Nakon pada Bosne 1463. i ubistva kralja Stjepana Tomaševića, te zarobljavanja njene djece, kraljica Katarina prvo bježi u Dubrovnik, a potom u Rim. Ove godine navršavaju se 542 godine od njene smrti, a mi vam donosimo njenu veliku životnu priču
Područje Bosne i Hercegovine stoljećima unazad bilo je žarište ratova i prolazilo kroz brojne okupacije. Prvi put ime Bosna spominje se u djelu „O upravljanju carstvom“, Konstantina Porfirogeneta, a već u 12. stoljeću imala je uređenu državu i instituciju suverenog vladara. To pokazuje „Povelja Kulina bana“ napisana još prije 831 godinu na starobosanskom jeziku i bosanskim pismom, bosančicom, te je jedan od najvažnijih dokumenata iz bh. historije. Njome je tadašnji bosanski vladar Kulin ban regulirao trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika i dao dubrovačkim trgovcima u Bosni slobodno trgovanje bez ikakvog poreza. Između 1180. i 1463. godine Bosna postaje nezavisna kraljevina, i od tada počinju sve češće borbe za prevlast na ovu teritoriju.
Ličnost koja se posebno istaknula prije samog pada bosanske kraljevine bila je kraljica Katarina Kosača Kotromanić, koja je pokazala pravu snagu bosanske žene i sve do pada kraljevstva ostala na svojoj zemlji. Tragična životna sudbina posljednje bosanske kraljice direktno je vezana za dramatičnu sudbinu srednjovjekovne Evrope. Još i danas u srednjobosanskim selima gdje je nastanjeno katoličko stanovništvo, žene u čast posljednjoj kraljici Bosne već stoljećima na rukama tetoviraju carske simbole i glavu prekrivaju crnom maramom u znak žalosti za pokojnicom i dobročiniteljkom.
No, ko je, zapravo, bila posljednja bosanska kraljica Katarina, koja je umrla u izbjeglištvu u Rimu 25. oktobra 1478., gdje se u raskošnoj crkvi Santa Maria d’Aracoeli, gdje se ispred glavnog oltara nalazi njen grob i kamena spomen-ploča sa stalno upaljenim kandilom i svježim buketima cvijeća.
Veći dio vremena provodila u Bobovcu
Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju u blizini Mostara u porodici humskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Tačna godina Katarininog rođenja nije utvrđena u historijskim spisima, pa se pretpostavlja da je to bilo između 1424. i 1426. Katarinin otac Stjepan bio je jedan od najuglednijih velikana srednjovjekovne Bosne i vlasnik brojnih posjeda na teritoriji današnje Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Prvih 20 godina života Katarina je provela uglavnom u rodnom Blagaju s roditeljima, a 1446. udala se za prijestolonasljednika bosanskog kraljevstva Stjepana Tomaša Kotromanića, te najveći dio vremena bila u kraljevskom dvoru na Bobovcu.
Tražeći suprugu kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Prije braka, Katarina se morala odreći bosanske vjere i Crkve bosanske i prihvatiti rimokatoličanstvo. Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je moćnog saveznika u liku svoga punca, Stjepana Vukčića Kosače, u ratu protiv Osmanlija. Zbog toga se mladi bračni par počeo sve više oslanjati na papinsku pomoć, porodičnu zajednicu laički oblikovati prema katoličkim principima i odvajati novac za izgradnju crkava kao što su one u Jajcu i Vrilima kod Livna.
U braku su dobili troje djece: sina Sigismunda (Šimuna), kćerku Katarinu i još jednog sina o čijoj sudbini nema pouzdanih podataka. Budući da je njen muž imao jedan brak iza sebe, Katarina se brinula i o sinu svog supruga Stjepanu Tomaševiću, koji će postati prvim bosanskim kraljem nakon očeve smrti 1461. godine i okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bilo važno da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, pa je zbog toga još prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke, koja je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare i kralja Stjepana Tomaševića.
Ostala na dvoru dok nije osvojena Bosna
Katarina je ostala na dvoru sve do 1463., kada je turski sultan Mehmed II osvojio Bosnu. U tom pohodu kralj Stjepan Tomašević je izgubio život, Katarinino dvoje djece odvedeno je u ropstvo, a ona je uspjela pobjeći prema Dubrovniku. Kao predstavnica Bosanskog kraljevstva, tamo ostaje tri godine čekajući vijesti o svojoj djeci, koju nikada više nije vidjela. Dubrovačke vlasti su nesretnoj kraljici bez kraljevstva, supruzi bez muža i majci bez djece pružile utočište, iako su diplomatski snalažljivo spriječili njen duži ostanak plašeći se negativne turske reakcije. Dubrovčani su joj obezbijedili siguran odlazak brodom preko Jadranskog mora do italijanskog grada Ancone.
Odatle u elegantnoj, dugoj, crnoj odori, od napornog puta umorna i zbog tragične sudbine očajna kraljica Katarina 1466., u kočiji dolazi u Rim, gdje joj je svečani doček priredilo nekoliko kardinala, biskupa, opata i građana. Oni su bili oduševljeni istrajnošću ove mlade žene koja nije posustajala u želji da ponovo ostvari nezavisnost svoje domovine i fascinirani njenom tada još početničkom predanošću katoličkoj vjeri, za šta su bili zaslužni agilni bosanski franjevci, misionari. Vatikanski poglavari odlučili su da uvaženoj gošći obezbijede novčanu pomoć neophodnu za boravak u Rimu, a Italijani s koljena na koljeno prenose priču o ljubaznosti, poštenju i srčanosti bosanske kraljice Katarine.
U Rimu se obratila pripadnicima crkvenog reda koji je svoje sjedište imao u čuvenoj crkvi Santa Maria d’Aracoeli. Legenda italijanskih franjevaca kaže kako je kraljica Katarina nakon molitvi obično odlazila obilaziti vatikanske znamenitosti i kulturno-historijske spomenike iz Rimskog Carstva, te da je pažljivo iščitavala zapise o rimskim imperatorima s ciljem da shvati kako su uspjeli stoljećima održati i svijetom širiti svoj utjecaj i vlast. Zbog neizvjesne sudbine naroda u Bosni i njeno dvoje djece u turskom zarobljeništvu fizički i psihički slomljena kraljica Katarina nastavila je da mašta o vraćanju Kraljevstva.
Vladarski položaj iskoristila je, ne samo da se uključi u rasprave o pokretanju rata protiv turskih osvajača nego i da pokuša osloboditi svog sina Sigismunda i kćerku Katarinu. Nadu joj je pružala činjenica da su Turci zarobljenike često oslobađali za novčanu nadoknadu zbog čega se obratila na brojne adrese bogatih italijanskih građana, ali svoj naum nikada nije ostvarila.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Šta se, zapravo, desilo s princom Sigismundom i princezom Katarinom?
Po uzoru na kraljicinog najmlađeg brata Stefana, koji je dobrovoljno prešao na islam i ostao zapamćen kao Ahmed-paša Hercegović, to je uradilo i njeno dvoje djece. Iako o tome ne postoje pisani tragovi, sasvim je izvjesno da je zabrinuta Katarina tražila pomoć od Stefana, Ahmed-paše, ali on joj je odgovorio kako su njena djeca svojevoljno prihvatila islam i da su uzorni muslimani.
Italijanski historičari u svojim istraživanjima ovakav razvoj događaja smatraju mogućim ističući kao argument činjenicu da su se kraljicin sin i njena kćerka mogli javiti svojoj majci da su to željeli. U arhivskim spisima piše da je turski sultan Mehmed II imao veliko povjerenje u kraljicinog sina Sigismunda, koji je 1487., kada mu je majka već bila mrtva, u Osmanskom Carstvu bio uvažen kao požrtvovani ratnik i musliman s imenom Ishak Oglu.
Život kraljicine kćerke Katarine je potpuno prekriven velom tajne. Sigurno je da je kao i njen brat Sigismund prihvatila islam, ali je pretpostavka da se njen mezar nalazi u turskom groblju pored starog puta Hidžalar Jolu koji se spuštao preko brežuljaka Urjan Babe prema Vardaru. Istina ostaje nepoznata, no zna se da je kraljica Katarina zbog vlastite tragične sudbine pala na bolesničku postelju.
Bosnu ostavila Svetoj stolici
Kraljica Katarina je 20. oktobra 1478., u svojoj rimskoj kući pozvala javnog notara Antu Jurina, svećenika Splitske biskupije, koji je bio na službi u vatikanskoj crkvi svetog Petra, da napravi njen testament po zakonskim propisima i pred sedam svjedoka, rapskim arhiđakonom Jurom Marinovim i šest franjevaca iz crkve Santa Maria d’Aracoeli. Arhivski spisi govore da je bistrog uma novac, garderobu, nakit i konje velikodušno poklonila svojim odanim dvorjanima, dok je papu Siksta IV i njegove nasljednike proglasila baštinicima Bosanskog kraljevstva, moleći ih da Bosnu predaju u ruke njenom sinu ili kćerci u slučaju da se s islama pokajnički vrate na katoličanstvo. Ako bi odlučili da ustraju u islamu, Sveta stolica postajala je jedini vlasnik Bosanskog kraljevstva i o njemu je mogla odlučivati prema svom nahođenju.
Kraljica Katarina je svojoj djeci ostavila mač, bodež, dvije tacne i dva srebrena vrča s poklopcima kao najznačajnije porodične uspomene. U oporuci je, također, naglasila da u znak zahvalnosti prema franjevačkom redu u Bosni Crkvi svete Katarine u Jajcu poklanja relikvije, preciznije dio mošti svetog Luke, koje je brižno čuvala u jajačkoj bogomolji do pada Bosanske države, a potom ih je odnijela sa sobom čak do Rima. U svojeručno potpisanom tekstu, koji se danas u prepisnoj verziji nalazi u vatikanskoj riznici Camerario cenci, kraljica Katarina je naložila da bude sahranjena u rimskoj crkvi Santa Maria d’Aracoeli kod franjevačke braće. Na ime posmrtnog obreda i pogreba ostavila je dvije stotine dukata, kraljevski plašt od zlatom tkanog sukna i raznobojni svileni oltarnik. Zanimljivo je da su se na prvobitnoj, s vremenom uništenoj spomen-ploči ukrašenoj grbovima Bosanskog kraljevstva i štitom sa ravnokrakim krstom nalazili, između ostalog heraldičkog znakovlja, polumjesec i zvijezda, muslimanski vjerski simboli za koje historičari pretpostavljaju da su možda označavali vazalni odnos Katarininog oca Stjepana Vukčiča Kosače prema Turcima.
Smrt u izgnanstvu
Pet dana nakon što je napravila oporuku preminula je posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić, u svojoj 54. godini života. U zidnom reljefu i danas jasno je uočljiva 168 centimetara visoka ženska silueta obučena u kraljevski plašt i s krunom na glavi. U podnožju ovog spomenika na latinskom jeziku uklesano je objašnjenje da je pokojnica bila bosanska kraljica, ali prvobitni slovenski tekst, ploča, zauvijek je izgubljen. Za razliku od većine pokojnika koji su bili istaknute ličnosti iz političkog i vjerskog miljea srednjovjekovne Evrope, njen grob i spomen-ploča postavljeni su u zidu ispred glavnog oltara crkve Santa Maria d’Arocoeli u Rimu. I na taj način italijanski franjevci ukazali su čast i poštovanje posljednjoj bosanskoj kraljici na čijem je vječnom počivalištu stalno upaljeno kandilo i postavljeno cvijeće, koje posjetioci već duže od pet stoljeća u znak pažnje i sjećanja ostavljaju na ovom “svetom mjestu”.
Zašto je Katarina posljednja bosanska kraljica
Historičari posljednjom bosanskom kraljicom smatraju kraljicu Maru, suprugu posljednjeg bosanskog kralja i kćerku despota Srbije, a ne Katarinu, koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja. Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena Bosne, tokom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak završio kraljevom smrću 1461. godine, a na bosansko prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, položaj kraljice Bosne, prve žene kraljevstva, zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg bosanskog kralja, odnosno posljednja bosanska kraljica.
Iako je historijski tačno da Katarina nije bila posljednja kraljica Bosne, ona je posljednji i jedini član te loze koji se borio za ponovnu uspostavu Kraljevine, koju su osvojili Turci. No, ona je zbog te borbe u narodu prozvana posljednjom kraljicom, a razlog tome je to što je Katarina od izgnanstva do svoje smrti pokušavala dobiti pomoć za obnavljanje Bosanskog kraljevstva. Pri tome, Katarina je polagala pravo na Bosansko kraljevstvo, a Mara se nije u tome isticala, nego među prvima napustila Bosnu kada su počeli sve češći prodori Osmanlija. Također, Katarina je sa sobom ponijela i sve kraljevske oznake, koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći, krunu, mač i plašt. Sve ove činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik Bosanskog kraljevstva, i da je u skladu s tim bila posljednja bosanska kraljica. Zbog toga je neformalno smatraju posljednjom bosanskom kraljicom, iako ona to formalno nikad nije bila.