Indira Kučuk Sorguč: U bosanskoj kafani birvaktile i sad

Piše: Redakcija

Nekad se u kafani malo pričalo, a mnogo ćeifilo. Danas se mnogo priča, a malo ćeifi. Nekad se s malo govorilo mnogo. Danas se s mnogo govori malo. Nekad si u “jednoj su dva“ našo mir, a danas s „dva u jednoj“ samo nemir

Sjećam se da smo u školi trebali za lektiru pročitat pripovijetku „U bosanskoj kafani“ Zije Dizdarevića i da mi se mnogo svidjela. I to samo zbog jednog.
U toj Zijinoj bosanskoj kafani kao prototipu svih starih mehana, krčmi i kafana, malo se pričalo, a mnogo ćeifilo.
Danas se, pogađate, mnogo priča, a malo ćeifi.
Nekad se s malo govorilo mnogo. Danas se s mnogo govori malo. Ispucavaju se riječi ko ćorci, i ako pogode cilj, to cilja ne dotiče.
U toj Zijinoj kafani gosti uglavnom šute. Sjedilo se samo, ako se neko i pridruži, ne remeti nikoga. U društvu su, al svako sa svojim deverom.
Pođahkad bi se prolomilo ono „jah“ i razgovor u sebi bi se nastavljao. Duman, što bi rekli naše stare meraklije, akšamlije, ćeiflije – dumandžije.
„Vidim, ti u nekom svom dumanu“ – uobičajeni je komentar nakon što uporno dozivaš jarana, a on se zagledo u neku nevidljivu tačku, ne čuje i ne vidi ništa i nikog. Štoćereć, on se zamislio, u nekoj je svojoj priči, u svom dimu i magli.
E tako se po kafanama nekad u oblaku dima i pare dumanilo, zamišljalo, šutjelo.
– Dajem dukat za riječ – reko bi neki naš Ričard Treći.
Sjećam se po pričama starijih da bi se u toj bosanskoj birvaktile kafani ponekad, čisto da se prekine šutnja, prozborilo neko hipotetičko pitanje:
– Viđe li, rodiše požegače, more bit hladna zima?
I ide ono neobjašnjivo „jah“ u kojem se krije sva drama.
A danas samo nek se laprda.
Evo primjera od nekidan, pa vi sami pronađite razliku:
Sjedoše njih dvojica u poodmaklim godinama, i bez „šta ima“ stadoše prebirat po tuđim životima. A sve nasilno upadaju jedan drugom u riječ.
– Eno umro doktor Hasko. Onaj što je živio u Švicarskoj. Pobjego odavde iza onog rata. On je u isto vrijeme kad sam ja završio gimnaziju, završio medicinsku pa je upiso fakultet, ovdje ga završio i otišo na specijalizaciju u Švicarsku.
– Nije on ovdje završio fakultet, on je u Zagrebu završio – znam to sigurno – nadjača ga drugi. Spengo se s nekom tamo i ona ga nagovori da odu u Lozanu – znam to, pričala mi njegova svastika koja se udala za mog rođaka Belog. Znaš Belog mog, cijela ga čaršija zna.
– Onaj što je devize prodavo pred ovaj rat na Tržnici, jel taj Beli?!
– Ma ja, on bio u Švici, a devize je prodavo kad se vratio. On je došo kod Haska, tamo se upozno sa njegovom svastikom Darinkom. Ona ti je iz Doboja, kao i Haskova prva žena Dubravka Duca.
– Hasko je imo stan u Zagrebu, pričo mi Huso njegov mlađi brat što je radio kod Sajinog amidže Čarlija – upada drugi s novom informacijom.
– Taj ti je stan – nestrpljivo će prvi, otišo na doboš. Izgleda da je Haske nešto muljo protiv komunista pa mu ga ovi plombirali.
– Ma jok, ba, nije to sigurno tako bilo. Znam da je Husina žena Lepa pričala mojoj ženi da je stan Haskoprodo, trebale mu brze pare jer se rastavio od Duce pa da je isplati.
– Nije on s njom bio sretan.
– Sretan je on koliko je težak. A težak je ko crna zemlja. On je nju i uništio. On je sve uništio. On je i ovu drugu ženu Gospavu…
– Ne zove mu se druga Gospava, šta pričaš?! Druga se zove Goga, Gordana – pa znam pričo mi Feriz koji je išo sa njom u razred, a njen stric je bio dobar sa Ferizovim bratom Čoletom koji je komšija mog komšije Muaza, znaš onog što je držo autopraonicu, tamo je moj tetak prao folciku.
– Nema veze sad kako se zvala, stani brate! Važno je da je satro sve oko sebe. I da znaš da je Čole zaglavio murije jer je falsifikovo neke dokumente.
– Čuj?!
– Al nebitno je to sad za ovu priču.
– Čuj Čole falsifikator…., u ovom znatiželja jača.
– Hasko je težak pravi, nastavlja drugi bez pometnje. Samo mu je uniforma bijela sve mu je drugo crno. Žena se kutarisala kad je umro. A umro je u samom cvijetu starosti. Prešo devet banki.
– Kaže mi moja Ljilja, i sestra mu je ista. Lopovka ko i on. Škrta, sve kroz dinar gleda… E jedini je dobar onaj njen čojek, ali je zato mandrkno u 40-oj. Profesor francuskog, gospodin pravi.
– Onaj plavi, uglađeni, kako se ono zvao?!
– Sa „Š“ nešto… Nema puno kod nas imena sa Š. Možda Šemso, Šefket, Šerif?
– Jest, jest – ko da je Šerif, On je nenormalno puno pušio. Štiklo jednu za drugom.
– I ne pušio!? Nije mu dala ona Hasketova sestrešina da puši. On je cijeli život pušio a ona mu nije dala, i zato je kad god nje nije bilo pušio više. Žmario ko smuk, I skončo od raka pluća.
– Jel ona bogati još živa?
– Jaštaradi. Ima sto godina. Ona je amidžinca Mirzi što je oženio Sevdu, kćerku našeg mahalskog hodže koji ……
xxx
Bosanska kafana odavno nije bosanska. U njoj više rahatluka nema.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti