Svake godine UN Women BiH od 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, provodi kampanju “Isključimo nasilje nad ženama i djevojčicama zajedno”. Ovo je dio globalne kampanje Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija “16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”, koja poziva na okončanje svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama, potcrtavajući da nasilje nad ženama predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava. UN Women BiH ovu kampanju svake godine provodi u saradnji s partnerima – Agencijom za ravnopravnost spolova BiH, Gender centrom Republike Srpske i Gender centrom Federacije BiH, te drugim nadležnim institucijama na lokalnom nivou. David Saunders, predstavnik UN Women u BiH, samo za „Azru“ dao je intervju u kojem govori o problemu nasilja nad ženama i njegovom postupnom rješavanju.
David Saunders, predstavnik UN Women za BiH
Zbog čega ste odlučili pokrenuti akciju „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ ?
– Prema posljednjim podacima koje je proveo OSCE u 2019. godini, čak 48% žena u Bosni i Hercegovini je doživjelo neki oblik nasilja od svoje 15. godine. Ovo istraživanje ukazuje i na zaključak da su patrijarhalne norme i dalje prisutne, a u prilog tome ide podatak prema kojem većina žena vjeruje da “dobra supruga treba slušati muža, čak i ako se ne slaže s njim“. Upravo zato, u UN Women smatramo da je važno problem nasilja nad ženama i djevojčicama staviti u centar javnog diskursa generalno, a pogotovo tokom ovih 16 dana trajanja kampanje. Ove godine u fokusu kampanje je utjecaj pandemije COVID-19 na porast nasilja nad ženama i djevojčicama. Informacije ukazuju na to da je pružanje usluga zaštite za preživjele od nasilja u porodici za vrijeme pandemije ograničeno usljed povećanog pritiska institucija i usmjerenosti na pružanje odgovora na krizu.
U aprilu i maju ove godine, tokom pandemije Corona virusa, broj žrtava nasilja je trostruko porastao u odnosu na prethodne mjesece. Koliki je podatak za novembar?
– Sve dostupne informacije ukazuju na porast nasilja, kako u drugim zemljama širom svijeta, tako i u Bosni i Hercegovini. Podaci iz procjene koju je UN Women proveo na globalnom nivou početkom aprila, a koja uključuje 49 zemalja, ukazuju na značajan porast poziva na SOS telefone – u nekima zemljama čak i do 80 posto. Polovina ovih država je zabilježila i povećan broj prijavljenih slučajeva policiji.
UN Women tim u BiH se vrlo brzo mobilizirao, kako bismo dobili informacije o tome kolike su mogućnosti, prije svega nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće, da odgovore na povećanje zahtjeva za uslugama, te da im ponudimo našu podršku. Zaposlenice svih osam sigurnih kuća u BiH su nadljudskim naporima neprekidno pružale podršku ženama žrtvama nasilja u porodici u momentu kada je pristup ostalim uslugama bio ograničen zbog mjera koje su nalagale izolaciju. Predano radimo s njima, kako bi prostorije u sigurnim kućama bile prilagođene za rad u uslovima ove, ali i budućih kriza.
Ova kriza je dodatno ukazala na važnost sistemskog prikupljanja podataka o nasilju nad ženama i djevojčicama u Bosni i Hercegovini. Ovi su podaci neophodni za razvoj politika koje se temelje na dokazima.
Koji su glavni faktori rizika povezani s većom vjerovatnoćom pojave nasilja u porodici?
– Nasilje u porodici je duboko ukorijenjeno u patrijarhalnim normama i stavovima i neravnomjernoj raspodjeli moći između uškaraca i žena. Nasilje nad ženama ima različite forme, najprimjetnije je fizičko, jer ostavlja vidljive i teške posljedice. No, najučestalije je upravo psihološko nasilje, omalovažavanje, ljubomora te kontrolirajuće ponašanje od partnera. Ono je upravo i najteže za prepoznati i često vodi i ostalim oblicima nasilja. Različiti su povodi koji mogu dovesti do nasilnog čina, i ovisnost o alkoholu, frustracija uzrokovana gubitkom posla i slično. To se najčešće dešava u situacijama velikog pritiska, i to je upravo ono što vidimo u trenutnoj situaciji pandemije.
Koji su koraci koje osoba treba poduzeti kada doživi nasilje?
– Žene koje dožive nasilje preživljavaju strah, u stanju su šoka. Čak 91 posto ispitanica iz OSCE-ovog istraživanja policiji nije prijavilo nasilje koje je doživjelo od trenutnog partnera. Iz ovoga je očigledno koliko je uobičajeno da se nasilje najprije pokušava riješiti unutar porodice. Ali, to ne bi trebao da bude slučaj jer postoji niz institucija kojima se žene koje trpe nasilje mogu obratiti, centru za socijalni rad, zdravstvenoj ustanovi ili nevladinoj organizaciji (putem SOS telefona ili savjetovališta), te svi oni imaju obavezu da prijave nasilje nadležnoj policijskoj upravi. Policija potom preduzima dalje mjere potrebne za vršenje uviđaja i prikupljanje dokaza, izricanja zaštitnih mjera počiniocu, dok centri za socijalni rad pružaju potrebnu podršku žrtvi nasilja i njenoj djeci. U slučaju ugrožene bezbjednosti ili potrebe za dužom i sistematičnijom rehabilitacijom žrtve nasilja i njene djece, kontaktiraju se sigurne kuće, te se žena i djeca smještaju u ove ustanove.
Šta ako se žrtva boji, ako ne vjeruje sistemu?
– Razlozi su razni, sram, strah od odmazde počinioca, želja da se porodica održi na okupu, finansijska ovisnost, te nepovjerenje u institucije. Često čujemo primjere u kojima odgovor policije ili centara za socijalni rad nije bio adekvatan. Upravo zato od 2016. godine u saradnji s partnerima radimo na ojačavanju multisektorske saradnje policije, centara za socijalni rad, organizacija civilnog društva koje pružaju specijalizovane usluge, te zdravstvenog sistema sa ciljem adekvatnije zaštite onih koje su preživjele nasilje u porodici. Posebni se napori ulažu u senzibilizaciju pružalaca usluga za rad s preživjelima od nasilja u porodici koje pripadaju manjinskim skupinama, poput Romkinja.
Žene koje pretrpe nasilje idu u sigurnu kuću, nakon čega se gotovo 60 posto žena vraća u porodicu počiniteljima nasilja. Zbog čega je to tako, može li se od UN Women očekivati da oni pronađu bolje rješenje, i da se žrtve nasilja ne vraćaju svojim nasilnicima?
– Ovo pitanje nema jednostavan odgovor. Za odgovor na ovo pitanje važno je razumjeti obrazac ponašanja nasilnika u kome nakon nasilnog čina dolazi do perioda “medenog mjeseca” u kome se nasilnik odnosi posebno pažljivo prema svojoj supruzi, te naglašava kako se nasilje više neće nikada ponoviti. Nasilje ostavlja duboke psihološke posljedice po žrtvu i njenu djecu, vrlo često uz osjećaj potpune ovisnosti u nasilniku (psihičke i finansijske), nesigurnosti u svoje odluke i izbore, te straha od napuštanja nasilnika. Također, ukoliko supružnici imaju djecu, naučeni obrazac u kome je djeci bolje s oba roditelja utječu na odluku o napuštanju nasilnika, odnosno na povratak u nasilnu zajednicu.
Imate li evidentiran broj žena i djevojčica nad kojima se učinilo nasilje? Možete li nam kazati brojku?
– Tačni podaci o tome koliko je prijavljenih slučajeva nasilja u Bosni i Hercegovini prikupljaju različite institucije, dok sveobuhvatnu statistiku vode Gender Centar FBiH i Gender Centar RS. Da je riječ o ozbiljnom društvenom problemu, ukazuju podaci iz OSCE-ove studije o rasprostranjenosti nasilja nad ženama u BiH. Ovi podaci ukazuju na to da je svaka druga žena u Bosni i Hercegovini iskusila neki oblik nasilja, uključujući i nasilje od intimnog partnera, druge osobe, uhođenje ili seksualno uznemiravanje, od svoje petnaeste godine. To je 640.000 žena sa iskustvom nekog oblika nasilja u Bosni i Hercegovini.
Na koji način UN Women djeluje kad je riječ o nasilju nad ženama i djevojčicama? Provodite li neke akcije, obilazite slučajeve koju su već prijavljeni?
– Program uključuje ojačavanje sistema zaštite od nasilja u skladu s međunarodnim standardima. To konkretno znači da radimo na ojačavanju kapaciteta pružalaca usluga da pružaju koordiniranu i adekvatnu zaštitu preživjelima. Također, radimo na tome da usluge za preživjele budu dostupne svima bez obzira na mjesto stanovanja ili pripadnost manjinskoj skupini. Poseban fokus našeg rada je stavljen na promjenu stavova i ponašanja u vezi s nasiljem nad ženama i djevojčicama. Trudimo se da inovativnim metodama, poput uključivanja dječaka, mladića i religijskih lidera, radimo na promjeni stereotipa.
Prema Vašim procjenama, je li moguće da se nasilnik promijeni? Imate li neki primjer? Može li se žrtva oporaviti u potpunosti ukoliko je bila zlostavljana?
– Odgovor na ovo pitanje zavisi od brojnih faktora, prije svega, od težine i ozbiljnosti nasilja nad ženama. Također, većina programa koji se bave psiho-socijalnim tretmanom s počiniocima nasilja govori da je spremnost nasilnika na promjenu jedan od važnih preduslova za rad na promjeni ponašanja. S druge strane, izuzetno je važno da nasilnik snosi odgovornost za djelo koje je počinio, te da preživjela osoba dobije svu adekvatnu podršku da nastavi život bez nasilja. Konačno, predano radimo na tome da u budućnosti ovo bude društvo u kojem žene i djevojčice žive bez nasilja u privatnim i javnim prostorima.
