Zulfikar Zuko Džumhur, putopisac, slikar, karikaturist, scenarist: Hoda, piše i govori…

Piše: Indira Pindžo

S njim se rado družio i predsjednik bivše SFRJ Josip Broz Tito. Proslavio se putopisnim reportažama za čije je populariziranje veoma zaslužan. Zuko je jedini pisac kome je naš nobelovac Ivo Andrić napisao predgovor za knjigu. Na njegovu životnu filozofiju, kako je sam isticao, najviše je utjecala poezija Miloša Crnjanskog i stih: ‘Tišina će stići kad sve ovo svene, i mene, i mene…

 

Na spomen imena Zuko Džumhur mnogi će reći da je bio najveći boem svog vremena, ali i jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca, pisaca, putopisaca, slikara, scenarista, karikaturista, televizijskih i filmskih stvaralaca. Preminuo je 27. novembra 1989. godine u Herceg Novom, a ukopan dva dana kasnije u rodnom Konjicu. Zukina prva ljubav i trajna životna strast bilo je slikarstvo, posebno karikatura, ali proslavio se putopisnim reportažama za čije je populariziranje veoma zaslužan. Njegov putopisni serijal „Hodoljublja“, koji je snimao za tadašnju Televiziju Sarajevo, u saradnji s režiserom Mirzom Idrizovićem, bio je jedan od najvećih televizijskih projekata bivše Jugoslavije.

„Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut džemperom, sa kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo kao da im je stari poznanik ili daidža ili amidža. A onda bi nestajao u neki samo njenu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljupca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam učio ‘visoku školu marifetluka’ dugi niz godina… samo sam jedno shvatio: da se u tom duhovnom i božanski darovitom mudracu sretno susreo istok, zapad, sjever i jug: Afrika, Azija i Evropa“, napisao je Mirza Idrizović o saradnji i prijateljstvu sa Zukom.

S Andrićem

Džumhur je rođen u Konjicu24. septembra 1920. godine, u uglednoj ulemanskoj porodici. Njegov otac Abduselam bio je imam Bajrakli džamije u Beogradu, od 1920. do 1923., a potom glavni vojni imam u Vojsci Kraljevine Jugoslavije. Osnovnu školu i nižu gimnaziju Zuko je završio u Beogradu, višu gimnaziju u Sarajevu, a Likovnu akademiju u Beogradu.

Prve crteže objavio je u vojnom časopisu „Narodna armija“, 1947. godine, kada je počeo sarađivati kao karikaturist i ilustrator u „Ježu“, „Borbi“, „Vetrenjači“, „Politici“, „Oslobođenju“, reviji „Danas“, te NIN-u i kao urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za više kratkih i tri igrana filma. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a zajedno s Momom Kaporom autor je knjige “Zelena Čoja Montenegra”.

 

Neka ima neko stariji i od Tita

Džumhurova karikatura na kojoj iza Marksovih leđa na zidu stoji Staljinov portret danas je antologijska, jer ga je ona proslavila. Zbog te karikature ga je, kažu, zavolio i Tito, koji se rado družio sa Zukom, a još se prepričava kako se jedne prilike Zuko i našalio s Titom. Kada je sa suprugom Vezirom bio na večeri s Titom i Jovankom, Zuko je maršala upitao: „Znate li vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se vi oženili?“ “Ne znam”, reče Tito, a Zuko će: “Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!“

Poznati kolekcionar umjetnina Safet Hebibović, Zukin sugrađanin i prijatelj, godinama je prikupljao Zukine karikature. Kako bi i drugi imali priliku da ih vide, Hebibović je 507 karikatura, među kojima je i 30 neobjavljenih, poklonio Zavičajnom muzeju Konjic. O svom družbovanju sa Džumhurom Hebibović je, između ostalog, rekao:

– Volio je društvo i nikada nije birao je li neko bogat ili siromašan. Družio se sa svima. Teško je riječima opisati Zuku, njega je trebalo, jednostavno, doživjeti.

Njegovi savremenici su govorili kako je „Zuki svako bio prijatelj i sa svakim je mogao, jer je volio društvo iznad svega. Pričao je svoje dogodovštine iz mladosti, zbijao je šale na svoj i na račun drugih. Bio je drag čovjek koji je nenametljivo davao savjete, čovjek koga jednostavno zavolite i svaki put nešto novo naučite od njega“.

S Mirzom Idrizovićem

Budi pametan, da ne bi bio loš

“Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan, da ne bi bio loš“, kazivao je Zuko.

Kultnom Džumhurovom knjigom „Nekrolog jednoj čaršiji“, objavljenom 1958. godine, putopis postaje književnost, odnosno književna forma koju će nakon Zuke mnogi pokušavati pisati, ali nikome neće poći za rukom da u jednom zapisu s putovanja objedini stilsku perfekciju, jednostavan, a istovremeno bogat opis i mudrost narodnog pripovjedača.

“…sva je ova knjiga u službi čovjeka, bilo da ga prikazuje u složenim prilikama sadašnjice, bilo u prošlosti, i zato – bliska ljudima. Ona razvija pred našim pogledom brz, ali širok film utisaka i zapažanja o ljudima, ljudskim odnosima i naravima. Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umjetnika živa duha i bogata srca”, napisao je, između ostalog, naš nobelovac Ivo Andrić u predgovoru ovoj zbirci putopisa, a ostat će upisano da je Zuko jedini pisac kome je Andrić napisao predgovor. Bili su saradnici, ali i veliki prijatelji.

„Kasnije, u životu, kao zreo čovjek, prijateljstvo sa Andrićem smatrao sam velikim bogatstvom. Prema tom bogatstvu sam se odnosio vrlo pažljivo, čuvao sam to blago – da ga olako ne potrošim. Bio sam jedan od vrlo rijetkih ljudi koji se vrlo štedljivo koristio tim prijateljstvom, čak sam se čuvao da ne budem rasipnik u tome“, opisao je Zuko svoje prijateljstvo s Ivom Andrićem.

Iako su njegovu mudrost u izgovorenim i napisanim riječima mnogi poredili s Andrićevom, Džumhur je isticao da ga je najviše inspirirao pjesnik Miloš Crnjanski:

„Na filozofiju mog života najviše je utjecala poezija Miloša Crnjanskog. Recimo, njegov stih koji sam upamtio negdje kad sam bio četvrti razred gimnazije, a koji kaže: ‘Tišina će stići kad sve ovo svene, i mene, i mene…’ Ja sam vjerovatno u toj ranoj mladosti, takozvanom pubertetu, shvatio da je osnovna karakteristika ljudskog života prolaznost. I da sve zavisi od toga da se ljudi dijele, vjerovatno, na one koji shvataju suštinu prolaznosti i one koji to ne shvataju. Mnogi bi bili mnogo humaniji i sretniji kad bi to znali. Ali, takvi vjeruju u neprolaznost. Nažalost, nije ko imao da ih nauči tome, a možda su bili i usmjerenjaci… Ko zna?!

Volim knjige, ali volim i rakiju

U jednom od brojnih intervjua rekao je da je ključna karakteristika lijepog i dobrog života imati vremena za čitanje, jer to istovremeno znači imati vremena za sve drugo što čovjeka interesira.

„Ta blagodat, da imaš vremena, to je najljepša stvar u priči o lijepom i ugodnom životu. Zato sam ja u početku bio malo raspet. Volim knjige, ali volim i rakiju. Pa da se ne bi sudarali, da mi rakija ne bi udarila i na život i na knjige, davno sam shvatio da je njoj vrijeme u akšam. Preko dana radiš, a kad sunce počne padati, onda se opustiš“, govorio bi Džumhur.

Zuko je bio pažljiv čitalac s novinarskim osjećajem za detalje, odgovoran pisac s umjetničkim prikazom stvarnosti i činjenica, te televizijski autor koji je hrabro riskirao uvodeći nove teme i emisije i razbijajući ustaljene tv-sheme. I danas se pamte i prepričavaju njegove brojne doskočice, veseli igrokazi, koje je izvodio u gluhe noćne sate, sarkastični odgovori “budžama u brk”, ali još više njegova ogromna radna energija. A kada bi hvalili njegov rad i energiju, Zuko bi u svom humorističnom stilu odgovarao:

„ Ja nikad nisam bio čovjek nekih velikih ambicija. Niti sam kad tražio ili očekivao nekakva posebna priznanja za svoj rad. Mislio sam da je dovoljno da su ljudi zadovoljni sa mnom i ako me ne ćeraju s posla“.

U intervjuu za jedan crnogorski sedmičnik, pred sam kraj svog života, izjavio je:

„Meni je, zapravo, potrebna jedna soba u bijelo okrečena, bez mnogo džidža i slika, mirna bijela soba u kojoj čovjek može biti najbogatiji. I tu može biti najviše sam sa sobom. A na kraju krajeva, izvor svakog bogatstva mora biti sam čovjek. Ako on to nije, onda drugog izvora i nema. Nažalost, ljudi taj izvor traže izvan sebe. Takvi čak ostare, a onda vide da su ipak bili siromašni“.

Zuko Džumhur, kome su svi ljudi bili porodica, a cijeli svijet domovina, govoreći u svoje ime, govorio je u ime svih nas. Njegove napisane, ali i izgovorene riječi i danas su aktuelne, i danas se u njima prepoznajemo.

„Nisam ni nesavremen ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat“.

slavna karikatura

Susret s pjesnikom Jovanom Dučićem

„Kroz Konjic je u ono doba naišla jedna rijetkost, putnički automobil, za koji ću tek mnogo godina kasnije saznati da je bio ‘bjuik’. Limuzina je stala, a mi smo se kupali pod konjičkom ćuprijom. Iz automobila je izašlo četvero-petero ljudi s kačketima i naočalima za vjetar i sunce. Jedan među njima naočit i najstasitiji, objašnjavao im je nešto o ćupriji i pričao da je takav most, sličan konjičkom, vidio u Italiji na rijeci Tibru, da je nevjerovatno sličan, građen po istoj školi… U tom trenutku ja sam shvatio da je to glavom i bradom Jovan Dučić, jer sam imao jednu zbirku pjesama u kojoj je bila i njegova fotografija. Priđem mu, dakako i kažem: jeste li Vi naš pjesnik Jovan Dučić. U životu nisam vidio čovjeka koji se toliko iznenadio i prijatno obradovao. Da jedan dječak u Konjicu, kraj neke ćurpije, zna za njega. Zagrlio me, podigao i dao mi grdne pare, za koje sam mogao da kupim tadašnjih dvadeset sladoleda…“

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti