Nadam se da se uskoro vidimo u Zetri s „Parnim valjkom“, jer tu je sve stalo

Piše: Mirela Kukan

 

Dalibor Dado Marinković član je „Parnog valjka“

 

Naziv mog prvog solo albuma „My life” je izabran jednostavno jer to zaista i jeste moj život. I kao dijete bio sam atrakcija za bubnjem. Čim bih se vratio iz škole doslovno sam trčao za bubanj i vježbao, dok su moji prijatelji igrali nogomet i klikere. Bez obzira na pandemiju ja sam svakog dana u studiju i za bubnjem. Naši blizanci sviraju violinu i saksofon i mene i Dariju podučavaju novim trendovima

 

Jedan od regionalno najcjenjenijih bubnjara Dalibor Dado Marinković objavio je prvi solo album nazvan „My Life“. Rođen je u Doboju, živio u Tešnju, a danas sa zagrebačkom adresom stanovanja, za bubanj je sjeo još kao petogodišnjak i do danas se rijetko odvaja od njega. Na putu do solo albuma svirao je s najznačajnijim regionalnim muzičarima: od Dine Merlina, Tife, Gibonnija do benda „Parni valjak“, čiji je danas član. Partnerica u životu, ali često i na sceni, mu je Daria Hodnik Marinković, koja slovi za najbolji bek vokal u našoj regiji bez koje nijedan značajniji izvođač ne snima album niti pravi veliki koncert. Dado, kako ga zovu kolege, online promovira svoj album i kaže kako jedva čeka da ga uživo prezentira sa svim muzičarima koji su mu pomogli u realizaciji njegovih davnašnjih ideja. Za magazin „Azra“, Dado Marinković govori o svojim počecima, životu za bubnjem, porodici, ali i planovima o velikim koncertima nakon što se završi pandemija Corona virusa.

 Bubnjari rijetko objavljuju svoje solo-instrumentalne albume. Šta je Vas motiviralo da nakon toliko godina učešća na „tuđim“ albumima konačno snimite svoj nazvan jednostavno „My life“?

– Ideja o mom albumu nastala je prije nekoliko godina, ali kako je sebi najteže raditi, tako sam tek sada završio sve što sam planirao. Imao sam dovoljno viška vremena te sam odlučio završiti album  i pustiti ga van. Naziv „My life” je izabran jednostavno jer to zaista i jeste moj život, koji je muzikom i sviranjem određen još od moje pete godine, kada sam prvi put sjeo za bubanj i od tada smo nerazdvojni. To je jednostavno sastavni dio mene.

 I naslovna fotografija albuma svjedoči da ste iza bubnja sjeli jako rano. Vaša muzička karijera počela je u rodnoj Bosni. Kakva sjećanja imate na početke svog muziciranja?

– Krenuo sam svirati vrlo rano, s pet godina, i kao dijete bio sam atrakcija za bubnjem. Čim bih se vratio iz škole doslovno sam trčao za bubanj i vježbao, dok su moji prijatelji igrali nogomet i klikere. Ja bih im se ponekad pridružio, kao i svako dijete, ali me muzika najviše privlačila. Iako sam svirao dobro, morao sam i dalje raditi i vježbati, jer odrastanjem nisam više bio toliko atraktivan, fokus je prešao samo na moje sviranje. Više nisam bio klinac za bubnjem, morala je isključivo moja svirka biti dovoljno dobra. Slika na naslovnici albuma je autentična, sa neke svirke, zaista sam bio vrlo mlad. Drago mi je i da su ostale fotografije u knjižici albuma autentične, sa koncerata koje sam odsvirao.

Duga je lista izvođača s prostora Balkana s kojima ste sarađivali i još sarađujete. Pamtimo Vas kao bubnjara benda Dine Merlina, niz godina ste sarađivali s Gibonnijem, danas ste član legendarnog „Parnog valjka“. Kakva iskustva nosite iz rada s ovim sjajnim muzičarima? U kojem žanru se kao bubnjar najugodnije osjećate?

– Istina, svirao sam s Dinom Merlinom sa 16 godina, kao i s Tifom nešto kasnije. Svirali smo u Evropi i cijelom svijetu.  S njima sam na neki način i odrastao, a odsvirali smo i prve poslijeratne koncerte u Skenderiji i turneje  1996. godine. S Dinom sam u Bihaću svirao 1995., odmah poslije rata. Sjećam se, kupili smo velike pakete bombona i djelili djeci. To su iskustva koja nikada neću zaboraviti i emocije koje su nas preplavile i pamtljive su i dan-danas. Za Gibonnija me veže prekrasna saradnja i veliko prijateljstvo i još sam veliki poklonik njegove muzike i stvaralaštva. U „Parnom valjku“ sam od 2009. Oni su stvarno veliki bend i moji veliki prijatelji. Sarađivao sam s njima i snimao njihove solističke albume prije nego što sam ušao u bend, tako da je nastavak saradnje bio vrlo prirodan  i logičan. Ne opterećujem se previše stilovima, kvalitet mi je bitniji od toga. Jednostavno volim svirati i trudim se da to radim najbolje što mogu. I to je to.

Kako naziv albumu kaže, muzika je Vaš život. Živite je i poslovno i privatno. Vaša supruga je Daria Hodnik Marinković, Travničanka sa zagrebačkom adresom bez koje su nezamislivi nastupi najznačajnijih regionalnih muzičara. Široj publici je poznata kao prateći vokal, ali i ona je nedavno objavila svoj prvi solo album. Kolika ste podrška jedno drugome u kući, ali i na sceni?

– Sa suprugom sam se i upoznao dok smo svirali na stadionu Koševo s Dinom Merlinom 2000. Početak prijateljstva prerastao je u ljubav i zajednički život, u kojem smo i dalje jedno drugom najveća podrška i najbolji prijatelji. Sarađujemo često zajedno, i studijski i koncertno. Nakon velikoga broja otpjevanih pjesama kao prateći vokal, odlučili smo se da je vrijeme za njen solistički album.  Radili smo zajedno na njenom albumu „Fantastična“, a na mom albumu „My life“ Daria je pjevala vokalize i neke improvizacije.

Vrijeme pandemije ponajteže je pogodilo muzičare koji već mjesecima nemaju priliku raditi. Vi ste ovo vrijeme iskoristili za snimanje albuma, ali i za brojne regionalne saradnje s muzičarima. Koliko je novonastala situacija utjecala na povezivanje muzičara, pomaganje jednih drugima, saradnje za čije će se rezultate tek doznati?

– Bez obzira na pandemiju ja sam svaki dan u studiju i za bubnjem, snimam, vježbam ili radim nove stvari. Na neki način me to drži na životu. To me prati od malih nogu. Ne mogu zamisliti  jedan dan bez muzike. Za mene je to nešto poput vode, zraka, sunca. Nešto bez čega jednostavno ne mogu. To je moj život, mylife. Bilo je regionalne saradnje, naravno.  Tu se radi o mojim starim  prijateljima. Moj prijatelj i odličan gitarist Dino Šukalo mi je svirao gitaru na jednoj pjesmi na albumu. Mahir Sarihodzić također klavijature i miks jedne pjesme. Tu su moji prijatelji Vasil Hadžimanov, Matija Dedić, Zvjezdan Ružić, Kristijan Terzić, i mnogi drugi.  Mi smo uvijek povezani muzikom, i u dobra a i u loša vremena.

Darija i Vi ste ljubav prema muzici stjecali u roditeljskom domu. Koliko Vaši blizanci pokazuju interesa prema muzici?

– Naši blizanci pokazuju veliki interes i zanimanje za muziku, premda ih ne forsiramo u tome. Sviraju violinu i saksofon, prate svjetske trendove kao i svi jedanaestogodišnjaci, i mene i Dariju podučavaju novim trendovima. Ko zna što im život nosi i čime će se baviti, ali podršku će uvijek imati u roditeljskom domu. Mi smo sami odabrali svoj put, a tako će i oni uz našu podršku i ljubav.

Jednog dana kada sve ovo prođe, kako vidite muzičku scenu i nastupe? Da li će koncerti i nastupi izgledati isto? Kako planirate otvoriti novu sezonu nastupa pred publikom kada dođe vrijeme za to?

– Nadam se i vjerujem da će sve biti isto kao prije, i to vrlo brzo. Iskreno jedva čekamo prave koncerte i svirku pred ljudima, naravno pod uvjetom da sve ovo prođe što prije i da budemo zdravi. Vjerujem da će se polako stvari vratiti u normalu i da se uskoro vidimo u Zetri s „Parnim valjkom“, jer tu je sve stalo. To je prvi koncert koji su nam otkazali zbog pandemije. Nadam se da se uskoro družimo u „starom normalnom”.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti