Odlomci romana “Konak suza”(V): Nikada se više neću htjeti ubiti

Piše: Redakcija

Protkan historijskim događanjima, “Konak suza” roman je o ljubavi, razumijevanju i saosjećanju, ali i kobnim posljedicama koje životne greške nose sa sobom. Iako smješten u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, roman s upečatljivom glavnom junakinjom i pričom o njenoj sudbini može se čitati i kao paralela sadašnjeg vremena.

 

Sad su se moje oči ispunile suzama poput pumpe koja iz dubina zemlje izvlači vodu. Ipak, to što govorim o samoj sebi i prisjećam se prošlosti, te to što primjećujem ljepotu žena koje su ispunile Bagdad, brod za Otok, moglo se smatrati znakom da ću preživjeti. Nikada se više neću htjeti ubiti. Silno sam željela da bude tako. Stabla drveća i ja morali smo preživjeti. Ali, nisam željela dijete koje je bilo u mom stomaku. Uprkos tome, nije mi se sviđala mogućnost da se moje dijete nakon rođenja preda nekom drugom. Bila sam tužna.

A željela sam biti sretna. Moja tetka je imala pravo kad mi je govorila: „Naći ćeš već neku granu za koju ćeš se uhvatiti.“ Tražila sam uokolo mladalačku radost koju sam izgubila i pokušavajući oponašati majku i sestre, u tom raspoloženju promatrala sam druge žene i svoje vršnjakinje. A one kao da su me gledale govoreći: „Teško njoj, ah jadnica.“  Ne mislim da su znale moju tajnu koja je skrivana od muškaraca u kući. Mora da se iza takvog njihovog držanja krila tek ženska intuicija. Hoću reći, mogle su osjetiti moju nesreću zbog toga što sam pala niz stepenice i što sam se te noći zapalila i što više nisam imala kosu.
„Je li sad ćelava?“
„Ćelava je. Nikako nema kose, baš poput izbjeglica koje su preplavile Istanbul, tek joj je zamladila koža na izgorjeloj glavi.“
„Kažu da joj više neće narasti kosa, je li stvarno?“
Željela sam im reći: „Eh, drage moje, kad bi mi kosa bila jedina briga!“ Dovoljno je da ne znate za vanbračno dijete koje nosim u stomaku!
Svaka žena ponešto zna, a ponešto i ne zna. U svačijem srcu ima nešto o čemu se šuti. To nešto postoji kao jedna činjenica: svi mi u tuđoj nesreći prepoznajemo sami sebe. Bit će da su se zbog toga držale podalje od mene, gledale me sa sažaljenjem, okretale glave, skretale poglede, nevoljko me pozdravljale, tek iz poštovanja prema mojoj majci i sestrama. Ustvari, plašile su se da ne budu poput mene. Iako nisu ni znale šta me je snašlo, plašile su se. Niko ne želi biti u blizini nesretnika. Ljudi nesreću doživljavaju kao zaraznu bolest. Uživaju pričati o nesretnicima, ali nikada im ne pruže ruku niti ih pozdrave. Samo ih sažaljevaju.
Dok sam ja promatrala njihove suncobrane koji su se, jedan po jedan, otvarali na proljetnom suncu i pod njihovim prstima se vrtili duž puta, one su promatrale moju nesreću. Tako je prošlo naše putovanje brodom na kraju kojeg sam povratila. Stupila sam na kopno na kome ću, u tajnosti, na svijet donijeti svoje vanbračno dijete. Baš je teško kad čovjek živi život ne znajući šta ga u budućnosti čeka. Eh, kad bi postojalo nešto što bi nam, poput ogledala u kojima vidimo kako izgledamo, pokazalo našu budućnost. Da je moglo biti tako, znala bih za veliku ljubavnu priču koja me je čekala na Otoku. Ljubav je srž života. Onaj ko ne zna za ljubav i nikada nije bio zaljubljen, kao da nije ni živio.

 

(Izdavač: Buybook, 2020.; Urednica: Ena Hasečić; Prevod s turskog: Sabina Bakšić i Alena Ćatović; Biblioteka “Farah”)

(Oprema teksta je redakcijska)

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti