Kad izgubimo glas, nešto u nama umre

Piše: Redakcija

Roman o dobu zarazne tjeskobe

Spisateljica, esejistica i aktivistica, Elif Safak donosi nam mali ali snažan manifesto koji će nam pomoći da ostanemo pri pameti u ovo doba podjela.

Naše doba je doba zarazne tjeskobe. Osjećamo se preplavljeni događajima oko nas, nepravdom, patnjom, beskrajnim osjećajem krize. Kako onda možemo njegovati dijelove sebe koji se nadaju, uzdaju i vjeruju u nešto bolje? I kako možemo ostati pri pameti u doba podjela?

U ovom snažnom, ohrabrujućem pozivu na svjesni optimizam, Safak nas potiče da slušamo priče drugih i naoružava oruđima za traženje empatije. Kako bi nas približila jedne drugima, oslanjajući se na vlastita sjećanja, istražuje moć koju imaju priče. U tom procesu otkriva kako međusobno slušanje može iznjegovati demokratiju, empatiju i našu vjeru u blažu i mudriju budućnost.

Trenutno ne postoji knjiga koja nam više treba… Doza optimizma…

 

“Azra” ekskluzivno prenosi drugi dio odlomaka romana “Kako ostati pri pameti u doba podjela”

“Ko bi, da kriknem, ko bi me čuo iz četa anđeoskih?”, upitao je pjesnik i romanopisac Rainer Maria Rilke u svojim Devinskim elegijama, napisanim i objavljenim u prvim dekadama dvadesetog vijeka. Bila su to drugačija vremena. Danas, u dvadeset i prvom vijeku, u duboko podijeljenom i sve više zamršenom svijetu, koji vapi za dostojanstvom i jednakošću, obuzetom brzinom promjena i ubrzanjem tehnologije, osjećaj koji svi dijelimo je: “Ko bi, da kriknem, ko bi me čuo iz četa ljudskih?”

Ljudi koji imaju štošta za reći, drugačiju priču za ispričati, često to ne čine jer se plaše da će njihove riječi naići na zaglušene uši. Osjećaju se izostavljeno iz političke moći i, u velikoj mjeri, iz političkog i građanskog djelovanja. Sve i kad bi svoje žalbe uzvikivali s krova Westminstera – ili u Brusselsu, Washingtonu ili New Delhiju – sumnjaju da bi to imalo i najmanjeg utjecaja na javni poredak. Ne samo uprava i vlast, moć i bogatstvo, već i podaci i znanje sve više su koncentrisani u rukama manjine – pa se sve veći broj građana osjeća izostavljeno, ne toliko zaboravljeno koliko uopšte neprimijećeno.

Kako njihovo razočarenje postaje sve dublje, tako raste razočarenje i u one najosnovnije institucije. Više od polovine ljudi koji danas žive u demokratijama kažu da se njihov glas „nikad“ ili „rijetko“ čuje. Ako je to opšte raspoloženje u relativno demokratskim zemaljama, zamislite koliko bi taj postotak bio veći u autoritativnim režimima u kojima nema transparentnosti i u kojima je apsolutno svaki narativ nametnut odozgo, a svaki oblik neslaganja ugušen.

Kad se svi sastave, to je mnogo ljudi bez glasa. A najveća ironija je u tome što se sve to događa u vrijeme kad bismo mi kao ljudski rod – bez obzira na rasu, spol, vjeru, klasu ili etničku pripadnost – trebali biti povezaniji i empatičniji i slobodniji nego ikad prije, s daleko više mogućnosti da se izrazimo na raspolaganju nego što su naše bake i djedovi mogli i sanjati, uzimajući u obzir širenje i digitalnih i medijskih platformi. Kako je onda moguće da se u doba društvenih mreža, od kojih se očekivalo da će svima pružiti jednak glas, toliko mnogo ljudi osjeća bez glasa?

Biti lišen glasa znači biti lišen upravljanja vlastitim životom. Također, znači i polako, ali sistematično se otuđivati od vlastitih puteva, borbi i unutrašnjih transformacija, i na najsubjektivnija iskustva počinjati gledati kao tuđim očima, nekim pogledom izvana. „Nema veće agonije od nošenja u sebi neizrečene priče“, napisala je pjesnikinja, spisateljica i aktivistica za građanska prava Maya Angelou. U sadašnjim okolnostima, iz dugog niza razloga, sličnu agoniju doživljavaju mnogi ljudi diljem Planete, na Istoku i na Zapadu, na Sjeveru i Jugu.

Priče nas zbližavaju, neizrečene priče nas razdvajaju.

Satkani smo od priča – onih koje su se desile, onih koje se dešavaju u ovom trenutku i onih koje su u potpunosti oblikovane u našoj mašti kroz riječi, slike, snove i beskrajni osjećaj zapitanosti nad svijetom oko nas i načinom na koji funkcioniše. Neuljepšane istine, najdublja razmišljanja, djelići sjećanja, nezacijeljene rane. Stoga, ne biti u mogućnosti ispričati svoju priču, biti ušutkan, znači biti dehumaniziran. Udara na samu egzistenciju čovjeka; tjera ga da preispituje vlastiti zdrav razum, valjanost njegove verzije događaja. Stvara u nama duboku i egzistencijalnu tjeskobu.

Kad izgubimo glas, nešto u nama umre.

(Oprema teksta je redakcijska)
(Izdavač: Buybook, 2020.; Urednica: Ida Hamidović; s engleskog prevela Jovana Šego)

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti