Marina Blešić, majka trojki: Ne tražite savjete za djecu na Instagramu

Piše: Lejla Bejdic

Porođaj je bio jako stresan. Posebno kada su nam kazali da nam ne mogu obećati da li će preživjeti dvije djevojčice, ali da će barem jedno pokušati spasiti. Ekstremno rano sam se porodila, u 27. sedmici trudnoće, a bebice su bile teške 650 grama, 980 grama  i 1.250 grama. Najgori momenat mi je bio kada su oživljavali dječaka ispred mojih očiju, a ja nisam mogla da se pomjerim, jer sam držala djevojčice na grudima. Marina Blešić ima korisne preporuke za hranjenje beba

Kroz historiju je brojka tri povezivana s raznim značenjima fascinacije i važnosti. U svijetu umjetnosti postoje samo tri osnovne boje koje su potrebne za izradu većine boja: crvena, žuta i plava. Tri je broj koji predstavlja vrijeme: prošlost, sadašnjost i budućnost; rođenje, život i smrt; početak, sredinu i kraj. U bajkama se likovima obično udovolje tri želje. Dakle, sasvim je prirodno da ljude fasciniraju trojke. Ako niste među rijetkima koje su imale priliku roditi trojke ili čak i više djece, vjerovatno ste među onima koje su se nekada zapitale kako je to roditi odjednom više djece i, još teže, kako ih je podizati? Život majke trojki je nadasve kompliciran i sigurno finansijski zahtjevan, od hranjenja troje usta, kupovanja tri paketa pelena za presvlačenje, tri krevetića, troje kolica…

Marina Blešić, Dobojka s adresom u Münchenu, prijevremeno je na svijet donijela Valeriju, Valentinu i Lazara.

– Samo saznanje da nosim trojke je za nas bio šok. Trudnoća me mnogo iscrpljivala i bila sam konstantno u strahu šta i kako će biti, jer i doktori su nas upozoravali da je trudnoća visokorizična i da postoji mogućnost velikog broja komplikacija. Porođaj je bio jako stresan. Posebno kada su nam kazali da nam ne mogu obećati da li će preživjeti dvije djevojčice, ali da će barem jedno pokušati spasiti. Ekstremno rano sam se porodila, u 27. sedmici trudnoće, a bebice su bile teške 650 grama, 980 grama  i 1.250 grama, mada i poslije porođaja ništa se nije znalo. Tek su nam uslijedila tri mjeseca borbe za život. Ja sam ih vidjela dva sata poslije porođaja, kad su ih priključili na sve aparate koji su im tada bili neophodni. Sjećam se da sam jedva vidjela mališane od toliko kablova, imali su maskice za kiseonik i u tom trenutku još nisu bili otvorili oči. Imali smo više transfuzija krvi, ali najgori momenat mi je bio kada su oživljavali dječaka ispred mojih očiju, a ja nisam mogla da se pomjerim jer sam držala djevojčice na grudima. A svako ko je prošao ovo zna kakva je procedura uzeti dijete i vratiti ga u inkubator uz sve one kablove – priča Marina za magazin „Azra“ i dodaje da je na porođaju bilo 12 doktora.

Nasmijana i vesela ispričala nam je i to da je bila protivnik odlaska u Njemačku, ali da ju je život „tamo odnio“. Njen suprug odrastao je tamo, ima korijene u BiH, a radi u njemačkoj državnoj željeznici. Razgovor smo nastavili pričom o bebama.

Da li je trudnoća bila prirodna, ili vještačka, jer je rijetkost da se prirodno začnu tri ploda?

– Trudnoća je bila prirodna, i to nakon dva mjeseca braka. U mojoj porodici su se prije 40 godina rodile trojke, tako da sam imala genetske predispozicije.

Kada su se rodili, kako ste se snašli u ulozi majke s trojkama? Sve je bilo i više nego očekivano? Jesu li dojili?

– U bolnici sam imala sve, psihologe, fizioterapeute, babice, svi su bili tu za mene da me pripreme, ohrabre i nauče ophođenju prema bebama. Ali, kada smo izašli iz bolnice, nisam spavala gotovo nikako. U bolnici su bili priključeni i znala sam, ako zapišti aparat, da je problem s disanjem, a kući sam stalno provjeravala da li dišu. Moja mama je bila s nama i da nije bilo njene pomoći, sve bih to teže podnijela. Iako mi je bilo žao, kada sam prestala dojiti, to mi je donijelo i olakšanje. Prehrana ih je duže držala sitima i tada sam počela pomalo da spavam. Ali, stalne kontrole i stalni strah od posljedica prijevremenog rođenja su me uvijek pratili. Trudila sam se da sve uradim da im pomognem, kako bi se u tom prvom periodu izborili. Radili smo vježbice da prohodaju na vrijeme, imali smo i tete koje su dolazile jednom sedmično da nam objašnjavaju svaki naredni korak. Uz tu svu pomoć nije mi bilo teško na neki način, jer nisam morala pomoć tražiti okolo i možda od nestručnih osoba. Dojila sam ih po dvoje, a treće bi dobijalo moje mlijeko, koje u međuvremenu unaprijed izvučem aparatom, ili dohranu. Svaki put sam zapisivala, da nekoga ne oštetim za mamino mlijeko. Nakon pet mjeseci, mlijeko je jednostavno stalo.

Koliko se djeca razlikuju po karakterima?

– Oni su totalno različiti po karakterima. Čak i djevojčice, koje su jednojajčane. Dječak je tih, povučen, nježan. Valeria je zvrk, ne sluša, samo da je sve po njenom. Valentina je poslušna, ali znatiželjna. A sada se u nestašlucima, bez obzira na različitosti, brzo slože.

Kada ste odlučili da dječije odrastanje dijelite na Instagram profilu?

– U suštini, nisam ni donijela tu odluku. Imala sam privatni nalog i onda su prijatelji i rodbina dijelili njihove slike pa su počeli razni ljudi koje ne poznajem da nas dodaju, pa da mi pišu mame koje očekuju trojke. I tu negdje sam odlučila da otvorim profil, da svi mogu vidjeti slike i da mogu pružiti neke informacije mamama koje prolaze ili će tek proći kroz slično iskustvo. Osim toga, ljudima je simpatično da gledaju tri bebe kako zajedno odrastaju. Life_with_triplets je sada instagram nalog koji prati više od 20.000 ljudi.

Koliko imate vremena, uz djecu, da budete ažurni na svom profilu?

– U posljednje vrijeme me jako kritikuju da sam neaktivna na Instagramu. I moram priznati da jesam. Kada sam ih upisala u vrtić, odmah kroz pet dana sam se zaposlila. Posao, mališani, kuća, sve mi to oduzima mnogo vremena. S njima mnogo razgovaram i glava mi nekada bude toliko puna da mi treba sat bez svega i svih samo da se pripremim za njih ponovo. Jer, kada troje male djece u isto vrijeme govore i svi hoće da dođu do riječi, to je nekad zaista naporno. Kao mama moram naći načina da to prevazilazim i da “ohladim” mozak, a to je mir i bez telefona i bez svega. Ali se borim da nađem barem malo vremena, kako bih ispoštovala te ljude koji nas prate. I nadam se da ću u narednom periodu biti aktivnija i naći vremena za više slika i sadržaja.

Imate li i radite li neki posao?

– Imala sam sreću da mi je mama bila tu te prve tri godine, i u tom periodu sam uz mališane uspjela savladati jezik do B1 nivoa, iako ga pri dolasku nisam uopće poznavala, pa sam bila spremna odmah kada sam ih dala u vrtić da pronađem i posao. Pričam engleski i grčki i, iako nije u struci, zaposlila sam se u jednom hotelu blizu našeg stana. Radim na recepciji. Bilo mi je potrebno da izađem iz kuće i da pričam s ljudima, a i inače nisam navikla da ne radim.

Koliko imate vremena za sebe?

– Moram priznati, vrlo malo vremena imam za sebe. I baš kada sam odlučila malo više vremena da posvetim sebi, desilo se ovo sve s virusom, pa su oni bili više kući nego u vrtiću. Nedostaje mi kafenisanje s drugaricama i voljela bih kada bih mogla krenuti ponovo na fitness ili zumbu, pročitati neku knjigu…

Kakva je Vaša svakodnevica u brizi o djeci? Ko Vam najviše pomaže?

– Kada nisu u vrtiću, trudimo se poslije doručka i ručka da idemo vani, makar po sat samo da ih izvedem, jer se mnogo mirnije nakon toga igraju u stanu. Pripremam obroke pretežno za dva dana, a nekada i zaledim pa, kada se desi da nemam vremena za kuhanje, uvijek imam nešto spremno. Uključujem i njih u spremanje soba, slaganje odjeće… Uvijek imam papira za crtanje, makazica, plastelina i lego kockica, jer im to nikada ne dosadi. Najviše su mi pomagali mama i muž. Ali, mama se vratila u BiH, tako da se trenutno sami borimo. Najveći nam je problem uskladiti smjene, jer oboje radimo u smjenama, ali uspijevamo.

Zaustavljaju li Vas ljudi na ulici?

– Stalno nas zaustavljaju i odmah pitaju da li su trojke. A najviše su nas zaustavljali i željeli da nas slikaju kada smo imali kolica za njih pa je ljudima bilo interesantno.

Planirate li imati još djece?

– Trenutno ne planiramo još djece. Negdje mi je sada u planu da verificiram diplome, usavršim njemački, pronađem posao u struci, posvetim se svom zdravlju i zdravlju dječice i njih usmjeravam na pravi put. Ali, opet, neka bude kako je suđeno.

Imate li neke savjete za mame koje biste rado podijelili?

– Budućim mamama bih poručila da se opuste i probaju uživati u odrastanju dječice i da ne prate previše “pravila” koja im se nameću i upoređuju razvoj svoje djece s drugom. Da savjete o nekim problemima ne traže na portalima i Instagramu, nego isključivo kod doktora. Da se što više maze sa svojom djecom i slušaju svoju intuiciju.

Na Vašem profilu vidimo da dijelite recepte zdrave hrane i da baš insistirate na tome. Napišite nam preporuku hrane za bebe?

– Uživala sam u spremanju kašica za njih. Sve sam unaprijed planirala. Sada već jedu hranu kao i mi. Ali, kašice su bile prilagođene njihovom dobu, da dobiju sve što im je potrebno. Dva puta sedmično su jeli ribu, avokado svaki drugi dan, nisam im dugo začinjavala hranu, a i sada piju najviše vodu, a sokove vrlo rijetko. I kada piju, cijedim im svježe sokove. Omiljena užina im je bila banana i avokado, tri banane i dva avokada samo izmiksam, te ja koja nisam ljubitelj avokada jedem ga u toj kombinaciji i danas. Za doručak sam im većinom davala integralne žitarice sa šumskim voćem ili mangom, ili palentu. Za ručak im je omiljena bila kombinacija piletine, kukuruza i krompira. Losos sam kombinovala s krompirom, mrkvicom i korijenom peršuna. A sada, kako jedu što i mi, dali su mi posebnu snagu da nam pravim svašta domaće. Razvlačimo pite zajedno, pravimo kukuruze, jedu jaja na sve načine, kuhamo zajedno. Svaki drugi dan im pravim domaću supicu, potaže, omiljen im je pasulj. Malo slabije vole svježe povrće, ali nađem načina da ih prevarim.

Šta Vam najteže pada u roditeljstvu, a šta najlakše?

– Najteže mi pada da vrijeme podijelim na sve njih i što ne mogu da imam više vremena da sa svima mogu da se izmazim i posvetim u potpunosti, jer uvijek čeka neko od njih. Uvijek se preispitujem da li sam pravedna i jednaka prema svima. A najljepše je kada ih pogledam kako rastu, srce mi je puno kada pomažu jedni drugima i štite jedni druge. Volim da im spremam sve i gledam kako uživaju u tome. Njihovo uživanje i sreća moja su nagrada.

Koliko je pandemija utjecala na Vas, da li djeca idu u vrtić?

– Prošle godine od 15. marta do septembra u vrtić su išli možda dvije sedmice. Nisam na to gledala dramatično, trudila sam se samo da im ojačam imunitet i moram priznati da nismo prehlađeni bili duže od godinu. Moram kazati i da smo tri puta bili u totalnoj izolaciji po 10 dana. Dva puta jer je neko u vrtiću bio pozitivan, a jednom jer je moj muž bio pozitivan. Njega smo izolovali u spavaću sobu i trudili smo se da što manje ima dodira sa mnom i djecom. U tim trenucima samo sam se plašila da se oboje ne razbolimo, jer šta bismo s mališanima. Muž je nekih 5-6 dana bio baš bolestan i proveo ih je ležeći. Nasreću, djeca i ja smo svaki put bili negativni. Trudila sam se da ne osjete nervozu, napetost i radovali su se jer su kući s nama. Imamo sreću što se ovdje sve apsulutno može dobiti online pa nismo imali probleme oko nabavki.



Potaž od tikve i kukuruze:

– Izdinstam jednu glavicu luka i 2-3 mrkvice, pola tikve (srednje veličine) nasjeckanu na kocke i 2-3 krompirića. Zalijem vodom i začinim. Kada primijetim da je skuhano, izvadim, prospem višak vode, dodam nekoliko kapljica maslinovog ulja i izmiksam.

– Umutim troje jaja, dodam čašu jogurta, 2/3 šolje ulja, dvije kašike pavlake, opet umutim i onda postepeno uz miješanje dodajem šolju bijelog brašna, kesicu praška za pecivo, kašičicu soli i šolju kukuruznog brašna. Rernu uključim ranije da se ugrije na 200 Celzijevih stepeni i pečem otprilike 20 minuta.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti