Kažu, ima jedna stara narodna hećimska fora iliti starinski recept za povratak „staraca Foča“ iz mrtvih: Ako je matoro i iznemoglo muško hafifno, bolešljivo, duša mu u nosu i ne može ni riječi izustit, treba kakvo mlado žensko, bez ikakve loše primisli, da svoja gola leđa nasloni na njegova gola leđa. Ovaj će živnut ko ‘tić u proljeće i više ga leđa boljet neće
On je u kasnim sedamdesetim. Do ove Corone dihucko je nekako, đuturumski je to išlo, ali moglo se i pojest i popit i prohodat i našalit i poradit po baštici. Unučad ga podignu, djeca stalno zovu i hizmete, žena bogme nutka i pazi. Uglavnom, predeveralo se svašta i čeka se da ura stane. A Boga se moli da se oduži čekanje.
I onda krenu ovo zaključavanje, ljudi pomahnitali, strah ušo u kosti stara insana i zatvorili se on i njegova hanuma u četiri zida. Sami ko jehudije, djeca do pod prozor dođu i ostave pred vratima zahiru. I tako mjesecima. Ha se malo otvorilo, on se uhvatio hodanja, da pokrene patrljke i slobodno protambura gradom. Negdje u tom tamburanju zaradio je Coronu.
Bogu dušu, Bog je neće.
Vodali su ga od ambulante do Covid-centra, od nemila do nedraga, u onom prvom valu, srećom, pošalju ga kući na kućno liječenje, jer bi sto posto podavio da su ga pristavili na onaj respirator. Dan dobro, tri ne valja… I sam se kad bi malo dođi sebi znao opraštat od života: „aaaajjjjjj, i mo-je pro-đeee“…
Žena je cijeli mjesec slušala avajisanja i zapomaganja ovog sivog đetića ko kad je sve u kući, i glavna bedinerka i medicinska sestra i ranarka duše i tijela.
Kupala ga sama i pelene presvlačila, ko kad djecu treba štedjet, šta ako im ovo zlo pređe (!), spuštala temperaturu, čak savladala i korištenje one boce s kisikom. Ona stara i iznemogla oko njega se svila ko da nju ništa ne boli, a i ona se savila ko violina, žiga je svaka kost.
Ali zato ovaj i pod sedativima na infuziji kuka ko Damjanov Zelenko.
Kad je mati podvrisnula sinu i kćerki da im se otac rastavlja od života i da rade šta znaju. Ovi došli da se s njim oproste na fizičkoj distanci.
- Babo dragi, kako si? – pita sin, baš ko hudo muško, a vidi da je ovaj pozelenio, jedino trepavicama mrda.
- Hoš da ti zovemo ljekara?! – još jedno retardirano pitanje da bi umirio svoju savjest.
Onda mu sestra skoči: – Ima da neko dođe, makar ga morala sajlom za auto dovući.
I dođe. Ali ne ljekar porodične medicine, nego patronažna sestra, dama od vakcine.
A sestra zdrava i jedra, okretna i slatkorječiva, priđe hasti s poletom djevojke s prvomajskog sleta i odmah mu stavi ruku na čelo: – Vidim ja, vama ništa ne fali. Temperatura spala, ma sve pod kontrolom.
A ono jok. Čovjek fakat na izdisaju, ne pomjera.
Ipak, otvori zorom oči, valjda da vidi ko se krije iza umilnoga glasa. Pa se na laktove osovi i pridignu, a ona mu pomože da jastuk napravi i maltene ga uspravi u polusjedeći položaj.
- Eto vas ko nov, šta vam je falilo? Ja ne znam šta je ovom čovjeku – okrenu se ko biva iznenađena sinu, kćerki i supruzi.
A on se smješnu, u tili čas mu onu ispijenu facu obli najednom naka rumen: – Ja, doktorka, nisam ništa reko. Ovi moji. Gledaj me, evo, ustajem, kod mene je sve bogami uredu.
I fakat usta, i to normalno, kao da se sprema na poso. Probudi ona u njemu davno uspavano muško i živnu đuturum ko da mu je trideset.
Svi se zgledaše. Raširiše se i njene pune usne boje mesa, a u svjetlucavoj gleđi zubnog kristala oslika se zadovoljan starac.
Kad je otišla, ovaj je bez problema hodo po kući, obavio sve nužde sam, bez tuta i pelena.
Počeo čak i pjevušit: Samo jednom se ljubi, i tad srce izgara, kad se taj plam izgubi, tad i prestaje taj žar.
S pobjedničkim plamom i obnovljenim žarom se fino namjesti u trpezariji i sjede da jede.
- Hvala Bogu nije mi ništa, ponavljo je.
I dok mu je žena pristavljala da jede nije odoljela da ga ne ubode:
– Kako ti bolan ono: Doktorka, nije mi ništa! Samo što joj se ne objesi o vrat.
Nije ona došla da te prosi, moj Halile.
xxx
Kažu, ima jedna stara narodna hećimska fora iliti starinski recept za povratak iz mrtvih: Ako je staro i iznemoglo muško hafifno, bolešljivo, duša mu u nosu i ne može ni riječi izustit, treba kakvo mlado žensko, bez ikakve loše primisli da svoja gola leđa nasloni na njegova gola leđa. Ovaj će živnut ko ‘tić u rano proljeće i više ga leđa bolit neće.
Kod ovoga izgleda da je bio dovoljan i pogled jarebice mlade.
Naravski, s izraženim atributima.
Kolumna prenesena iz novog broja “Azre”