Hanka Paldum, diva sevdaha, povodom Dana žena za „Azru“: Nikad nisam težila za uspjehom

Piše: Lejla Bejdic

Život su nam zaustavili, narušena su ljudska i egzistencijalna prava, pravo na rad, na kretanje! Tehnologija je čovjeku donijela mnoge olakšice, pa ih treba koristiti, ali u tolikoj mjeri da nam ne oduzme ono ljudsko. Otkako znam za sebe, pjevala sam. Čini mi se da je jedan od mojih  prvih nastupa bio u vozu. Nikada se nisam zanosila svojim izgledom, uvijek mi je bilo najvažnije ono što je u meni, a ne šta je na meni i to sam, zapravo, ja

 

Bosanci i Hercegovci mogu se pohvaliti mnogim ljepotama koje imaju u svojoj državi, ali i muzičkim zvijezdama koje su nikle pod njenim nebom. Jedna od njih je i diva sevdaha Hanka Paldum. Rijetko ćemo upoznati osobu koja ne zna  barem neke od njenih velikih hitova: „Crne kose“, „Majko“, „Zelene oči“… Povod za razgovor s Hankom bilo je „Azrino“ darivanje za Dan žena, unikatnom „Glam Wood“ torbom. Za tu priliku Hanka je došla u prostorije redakcije našeg magazina u Avaz Twist Tower, gdje smo, osim uručenja osmomartovskog poklona, imali priliku uživati u ugodnom razgovoru o svemu i svačemu. Uz kafu nas je i slatko nasmijala do suza anegdotama iz svog života. Otvorena, prirodna, opuštena, lijepa Hanka odgovorila je na svako naše pitanje, a na odlasku smo imali priliku uživati i u kratkoj vožnji njenim automobilom, gdje je potpuno spontano i zapjevala prekrasne stihove „Zaplakala šećer Đula, Osman-paše vjerna ljuba, moj Osmane, gdje si bio…“

Muzički sektor jedan je od najpogođenijih posljedicama pandemije Corona virusa, premda kažu da je ovo vrijeme dobro za stvaranje, a s druge strane mnogo loše je finansijski. Kako Vi živite u doba pandemije?

– Cijelo čovječanstvo, nažalost, prolazi kroz najteži period u historiji ljudske civilizacije! Gubi se svaki smisao za logično poimanje života. Pitamo se, ali odgovor niko da nam da, šta je ovo? Čovjek, porodica, društvo, država, ko to ne želi da funkcionira. Nastalo je neko napuknuće. Udaljili smo se od sebe samih, od svog bića, od svog originala, od svog izvora. I kao takvi, posrnuli, izgubljeni u vremenu i prostoru. Dolaze razna iskušenja, pa tako i ova pandemija, koju nazvaše virus Covid 19. Bit je u tome kako ćemo biti spremni dočekati i nositi se sa svim iskušenjima pa i ovom pandemijom. Naravno, trebamo se čuvati, jer je ovo borba s nevidljivim neprijateljem. Međutim, sve je ovo teško izdržati. Život su nam zaustavili, narušena su ljudska i egzistencijalna prava, pravo na rad, na kretanje! Sve ovo popraćeno je strahom, koji će ostaviti nesagledive posljedice na ljudsku psihu. Čovjek je socijalno, duhovno, senzibilno biće, koje teži ka slobodi, ljubavi, interakciji s drugim bićima, roditeljima, djecom, nanama, dedama, prijateljima, prirodom.

I gle čuda, sve zabranjuju, što vrijeđa ljudsku inteligenciju! Sigurna sam da većina isto misli i osjeća, ali kao da se boje glasno kazati, kao da se to ne njih ne tiče. Ovi koji donose i nameću ovakve restriktivne mjere, pitaju li se, kako živi većina ljudi, šta jedu, imaju li čime platiti režije? Ne preostaje nam ništa drugo, nego da duramo i saburamo, i kako bi moja majka rahmetli znala govoriti: “Sve sa svijetom, uz Božiju pomoć sačuvati zdravlje i razum. Ne gubiti nadu, jer ništa nije nastalo, a da nije nestalo!“

Kakav je Vaš stav o virtuelnim koncertima, može li se energija s nastupa uživo prenijeti i online putem?

– Tehnologija je čovjeku donijela mnoge olakšice, pa ih treba koristiti, ali u tolikoj mjeri da nam ne oduzme ono ljudsko. Stiče se dojam da nam je digitalna  tehnologija veoma ugrozila emociju, brigu za čovjeka. Gube ljudi suštinu, naviku razgovarati, iz srca napisati nekome čestitku, sve se više koriste neke formalističke aplikacijske poruke koje kruže po internetu. To me užasava. Na takve nemam volje odgovarati. Pa tako ne bih voljela organizirati virtualni online koncert. Nema tu emocije, bez kontakta face to face, želim da osjetim duše ispred sebe, jer me ta interakcija pokreće, izaziva energiju, koju primam od svoje publike i ja vraćam njoj. Pjesma, muzika, živa riječ najbolje oslikava stanje duha! Ne volim nista vještačko, plastično, neprirodno, samo prirodno, ono što je u nama, iskonsko.

Kažu da je teško doći do uspjeha, ali teže ga je zadržati. Kako Vama polazi za rukom?

– Nije lagano steći uspjeh, ali ga je teže održati. Nema tu pravila ni formule. Svako biće je svoj original. Kada zadamo sebi cilj, i krećemo putem koji je pun izazova i iskušenja, kako bismo ga ostvarili, nailazimo na trnje i močvare. Kako ćemo prevazići sve te prepreke, e to je umijeće. Postoje razni faktori. Prije svega, šta ponesemo iz svoga doma, postulati i odgoj koje nam roditelji usade, gen, talent kojim nas naš Stvoritelj obdari. Talent nam je nebitan ako ga ne znamo pravilno iskoristiti. Vjerovati u sebe i ono što radimo. Upornost, rad i samo rad uz mnogo ljubavi. Dakle, moramo voljeti to što radimo i možemo se nadati uspjehu. Da bismo opstali, moramo u svakom trenu biti zahvalni onome koji nam daje mogućnosti, zdravlje, razum, jer naša je borba, a Stvoritelju pripadaju moć, uspjeh i slava!

Kada ste počinjali karijeru, jeste li ikada mislili da ćete trajati ovoliko godina?

– Nisam nikada žudila za slavom, niti sam bila opterećena uspjesima, nagradama, meni je samo bilo važno da pjevam. U prvom razredu osnovne škole, u mom rodnom Čajniču, učiteljica Fatima Džambegović prepoznala je moj talent. Potom nastavnik muzičke kulture Mujo Fočo, koji me uključio u školski hor. Počela sam nastupati na školskim priredbama. Po završetku četvrtog razreda, moji roditelji prodaju imanje i selimo se u Sarajevo, u stari dio grada Vratnik, gdje su kupili kuću. Tada počinje moja borba za ostvarivanje snova. Uključila sam se u KUD „Bratstvo“ na Vratniku, kasnije AKUD „Ivo Lola Ribar“. Roditelji brane, a ja silno želim pjevati. Moja ljubav prema pjesmi i upornost urodili su plodom. U 17-toj godini polažem audiciju na Radio Sarajevu. Školovanje glasa dvije godine i nakon toga prvi arhivski snimci za radio, tako kreće moja karijera.

Sjećate li se svog prvog nastupa, kako je on izgledao?

– Moj svaki nastup kao da je prvi. Otkako znam za sebe, pjevala sam. Čini mi se da je jedan od mojih prvih nastupa bio u vozu, kada sam kao curica, ne znam da li sam i pošla u školu, putujući s majkom tetki u Rudo pjevala. Kad bi voz ušao u tunel, ja pustim glas i zapjevam, a kad izađe voz iz tunela, ja se onako stidno okrenem prema prozoru, kao da to nisam ja pjevala. Slušala sam komentare i hoće li ko pohvaliti to moje pjevanje.

Mnoge generacije su se zaljubljivale i raskidale uz Vaše pjesme. Kako su nastajali Vaši najvećih hitova?

– Sjećam se jedne prilike, 1996., nakon rata, tadašnji direktor „Croatia Recordsa“ u Zagrebu Miro Lilić priredio je večeru u povodu mog dolaska i potpisivanja ugovora. Tu su bili mnogi hrvatski umjetnici, pjevači, kompozitori, novinari. U opuštenoj atmosferi, zapjevala sam nekoliko sevdalinki i starih vranjanskih pjesama. Bilo je i suza. U jednom trenutku, Miro Lilić reče Mirislavu Rusu, velikom hitmejkeru: “Molim te, Miroslave, napiši mi Hanki jedan veliki hit“, a Rus njemu, onako uz uzdah reče: “Moj Miro, ovoj ženi samo vrijeme može napraviti hit”. Tako da vrijeme i narod određuju velike pjesme. Osim redovnog snimanja sevdalinki za arhiv Radio Sarajeva, imala sam sreću da, u saradnji s Mijatom Božovićem i njegovom pjesmom “Zelene oči”, moja karijera krene uzlaznom linijom. Poslije te pjesme, Julio Marić mi piše pjesmu “Ja te pjesmom zovem,”, kasnije kreće saradnja s Milićem Vukašinovićem i pjesme  “Voljela sam voljela”, “Čeznja”, „Crne kose”…

Prema Azrinom izboru Hanka Paldum je jedna od dobitnica unikatne torbe “Glam Wood”

Sevdalinka je najemotivniji muzički žanr. Da li tuga ili sreća porađa ljepše tekstove i melodije?

– Sama riječ sevdah znači ljubav. Sevdalinka je kulturna baština svih naroda BiH. To je gradska pjesma urbane sredine, ali ne isključivo jednog naroda ili vjerske skupine. Njome najbolje iskazujemo ljubav, čežnju, patnju, melanholiju, pa čak dert i radost. Sevdalikom najbolje iskazujemo ljubav prema voljenoj osobi, roditeljima, državi, prirodnim ljepotama.                                                                                                                                                                                                                                                            Da se dotaknemo i trenutnog stanja u popularnoj muzici. Šta je devalviralo muziku?

– Društvo u kojem živimo i opće stanje rezultirali su nedostatkom kriterija. Čovjek je izgubio smisao za iskonsku ljepotu, za duhovne vrednote. Svi negdje žurimo, a život i vrijeme prolaze pored nas kao da nismo glavne uloge u tom filmu. Ne prepoznajemo šta je prioritet, prihvatamo periferne i sporedne uloge. To nas je dovelo do toga da je sve devalviralo pa i muzika. Otuđili smo se, ali ne smijemo gledati sve crno. Javljaju mi se mladi ljudi koju donose nešto novo, nešto svoje. Svako vrijeme donosi nešto što će ga obilježiti.

Recite nam nešto o Vašem prvom životnom dobu, u dobu kada nije bilo muzike?

– Otkako sam se rodila pamtim svoj život uz pjesmu, tako da je moj život na neki način muzika.

Na osnovu Vašeg životnog i pjevačkog iskustva, šta biste poručili mlađim generacija, koji tek kreću na polje trnja i ruža?

– U moje vrijeme su postojale institucije koje su brinule o talentima, mogu reći da je ovoj mladosti mnogo teže. Moraju biti svjesni da uspjeh ne dolazi preko noći, jer sve što je kratkog daha to brzo i prođe. Trebamo vjerovati u sebe, i razmišljati da uspjeh po svaku cijenu ne vodi ničemu. Svako ima svoju zvijezdu koja će ga odvesti od gnijezda do zvijezda.

Generalno, kakvo Vam je zdravlje, bojite li se Corone?

– Zdravlje mi je, hvala Bogu, dobro, ne žalim se ninašta osim što ne mogu shvatiti dokle će ovo sve trajati. Stalno najavljuju neke nove valove. Može li mi iko odgovoriti ko nam servira te valove virusa, pa se pitam ako je prirodan, onda otkud oni znaju šta se dešava u prirodi.

Kako održavate psihofizičko zdravlje?

– Pozitivno razmišljam, naoružam se pozitivnom energijom, pokušavam da unosim ljubav, a ne mržnju.

Često ste u posljednje vrijeme i tužni, to vidimo na Vašim društvenim mrežama, mnogo je poruka u kojima se opraštate od dragih prijatelja koji su preselili na drugi svijet. Kako se nosite s gubicima?

– U ovom vremenu Corone izgubili smo mnogo dragih osoba, mnogo važnih osoba, kao da ih neko bira namjerno. Teško je kada čujemo da nas napuštaju osobe koje su nam mnogo značile, a još teže kad znamo da su bili društveno priznati i da su mogli još mnogo doprinijeti. Za nas koji ostajemo to su neka iskušenja i čekamo svoj red, koji je neminovan. Kada je čovjek svjestan da smo svi putnici, onda se trebamo dozvati, iskoristiti vrijeme da učinimo nešto lijepo, što više dobra da nas po tome pamte.

Ljudi na našim prostorima su nostalgični, često se vraćaju u prošlost, porede s dobom prije rata… Kakvi su u Vašem sjećanju Sarajevo i BiH prije devedesetih godina?

– Ponekad smo svi nostalgični za prošlim vremenima, kada smo odrastali, sazrijevali, sticali prijatelje, zaljubljivali se, radovali se uspjesima svojim i tuđim, svijet nam je tad bio mali, imali smo osjećaj da letimo kao ptice, a onda dođe rat, dođe neko tužno i ružno vrijeme kada nam se svijet sruši. Gube nam se prijatelji, i sve što smo stvarali. Međutim, pravi prijatelji, koji su to bili i nekada, takvi su i ostali, loši su s vremenom pokazali ko su i šta su, svoja prava lica.

Vi ste veoma lijepa i njegovana žena. Koje su Vaše beauty navike?

– Nikada se nisam zanosila svojim izgledom, uvijek mi je bilo najvažnije ono što je u meni, a ne šta je na meni i to sam, zapravo, ja. Jako mi je važna higijena tijela i duše. Skoro mi je prijateljica iz Amerike Sanela Kisić poslala preparate na prirodnoj bazi, koja je pokrenula kozmetičku liniju “My Nutrality” na priridnoj bazi.  U salonu Pure beauty by Edita Hajrulahović, sa, isprobala te preparate i prezadovoljna sam. Nikada nisam provodila vrijeme po kozmetičkim i frizerskim salonima, osim kada želim napraviti neku manju promjenu. Najbitnija je stvar kako se čovjek osjeća, a to se sve vidi na licu i tijelu. Bitno mi je da su mi djeca dobro i njihove porodice, te prijatelji i svi ljudi koje volim i poznajem.

Hanka s ekipom redakcije “AZRA” U “Avaz Twist Toweru”



Hanka o Sarajevu:

– Putovala sam, obišla skoro cijeli svijet, upoznala dosta dragih ljudi, svugdje gdje god bih došla, osjećala sam se kao kod svoje kuće, kao da su moji gradovi. Međutim, kada bih se vraćala u Sarajevo, osjećaj je poseban, neki leptirići zalepršaju, kao kad se vraćaš svom voljenom ili voljenoj. Tu su moja djeca, familija, u Sarajevu je moje sve.



Pogledajte video Hanke Paldum samo za “AZRU”:


Foto: Vedrana Cuca

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti