Damir Ibrahimović i Jasmila Žbanić – njihovo privatno i profesionalno životno partnerstvo
je “jednačina s dvije nepoznate”. O Jasmili se u javnosti ponešto i zna – da je mila
, ali i žestoka na jeziku; i da je beskompromisna, hrabra rediteljica.
O Damiru javnost zna vrlo malo, ili ništa. Stanovali su u istom haustoru godinama,
i onda jednog dana, iznenada, planula je ljubav. Zvuči kao početak neke urbane bajke, a nije
Nakon što je Jasmilin film „Quo vadis, Aida?“ nominovan među pet najboljih
stranih filmova za ovogodišnjeg Oscara, svi smo bili presretni, ali neprimijećena je
ostala činjenica da je Damir postao jedan od najboljih evropskih filmskih producenata
Piše: Haris Pašović
Stanovali su u istom haustoru godinama, i onda jednog dana, iznenada, planula je ljubav. Zvuči kao početak neke urbane bajke, a nije. To je stvarna priča o privatnom i profesionalnom životnom partnerstvu dvoje super-kul, super-interesantnih i super-darovitih ljudi: Damiru Ibrahimoviću i Jasmili Žbanić. U ovoj “jednačini s dvije nepoznate,” o Jasmili se u javnosti ponešto i zna – da je mila, ali i žestoka na jeziku; i da je beskompromisna, hrabra rediteljica. O Damiru javnost zna vrlo malo, ili ništa. Damir je Jasmilin muž, direktor i producent filmske produkcije “Deblokada”, u kojoj su nastali veliki Jasmilini filmovi.
Uvijek nenametljiv i autentičan
Poznajem vrlo malo ljudi koji su toliko skromni i tihi kao što je Damir. To je čovjek koji u svom nastupu nema baš ni zrno agresije; koji je opušten, koncentrisan i duhovit uvijek i jednako, i mogao bi, serbes, biti model za statue Buddhe u hramovima širom Azije. Ovaj mir ne bi smio zavarati – iza njega je oštroumni i brzi samuraj. Tako ja doživljavam Damira, jednog od najboljih i najzanimljivijih ljudi koje poznajem. Damir je svojim radom i životnim stilom dokazao da ne moraš da „iskačeš iz paštete“ da bi bio uspješan. Iako je prisutan na filmskim festivalima i drugim profesionalnim skupovima, on je svuda i uvijek nenametljiv i autentičan. Takav stil ga čini pristupačnim samo za ozbiljne ljude i savršen je način da odbije budale, kojih u filmskoj industriji ima i više nego u drugim poslovima. U poslu je, jednostavno, perfektan. Pouzdan, efikasan i mudar.
Damir Ibrahimović: Svojim radom i životnim stilom dokazao da ne moraš da „iskačeš iz paštete“ da bi bio uspješan
Filmovi koje je Damir producirao, u većini slučajeva, imali su teške teme. Istraživanja tih tema otkrivala su ogromne ljudske drame. Ponekad nepodnošljive. Prvi dokumentarni film koji je producirao bio je „Crvene gumene čizmice“ u režiji Jasmile Žbanić. To je film o majci koja zajedno s istražiteljima obilazi masovne grobnice i traži ostatke dvoje svoje djece, od kojih je jedno nosilo crvene gumene čizmice. Bio je to prvi od nekoliko filmova koje je Damir producirao, a čija tema su posljedice rata. Tako je bilo i u filmu „Slike sa ugla“ u kojom Jasmila snima kako je rat prisutan u ljudima godinama nakon kraja rata. To je film o njihovoj komšinici Biljani, koja je bila ranjena u Sarajevu, 1992., a fotograf ju je fotografisao više od 20 puta teško ranjenu na pločniku, ne pomogavši joj. Njegova fotografija je poslije dobila nagradu na velikom svjetskom fotografskom takmičenju.
Bez medijske pompe
Uslijedio je višegodišnji rad na filmu „Grbavica.“ Jasmila i Damir su otvorili temu koja je bila veliki tabu u Bosni i Hercegovini nakon rata: život žena žrtava silovanja u ratu. Njih dvoje su obavili desetke razgovora sa žrtvama, terapeutima, i djecom koju su silovane žene rađale. Damir je učestvovao u svakom koraku ovog bolnog procesa. Kao posljedica ovog rada nastao je istinski veličanstven film „Grbavica.“ Niko nije mogao sanjati kako će taj film odjeknuti u Evropi. On je nastao iz Jasmilinog dubokog poriva da umjetnički govori o ovoj temi i Damirovog uznemirenja, razumijevanja teme i odlučnosti da Jasmilina umjetnička vizija postane igrani film. Film je snimljen bez medijske pompe (tako je sa svim Damirovim filmovima) i nakon mnogo peripetija, „Grabavica“ je premijerno prikazana na Brelinskom međunarodnom filmskom festivalu – Berlinale, 2006. godine, i to poprilično kao autsajder.
Niskobudžetni film iz male, ratom razorene Bosne i Hercegovine, koji je režirala mlada žena, trebao se izboriti s velikim imenima iz velikih zemalja. U konkurenciji je bilo 19 filmova, a samo jedan film je bio iz Istočne Evrope – „Grbavica!“ Damirov i Jasmilin film se takmičio s filmovima reditelja među kojima su bili svjetski klasici: Robert Altman (5 puta nominovan za Oscara); Sidney Lumet (6 puta nominovan za Oscara); Jafar Panahi (dobitnik Zlatnog Lava u Veneciji i Zlatne kamere u Cannesu) i Claude Chabrol, klasik francuskog novog vala. U žiriju su bili veliki filmski umjetnici, predvođeni predsjednicom žirija, čuvenom glumicom Charlloteom Rampling i Januszom Kaminskyim, direktorom fotografije Spielbergovog filma „Schindlerova lista.“
Damir i kćerka Zoe
Tri puta po 1.500 kilometara
„Grbavica“ je bila prikazana u sredini Festivala. Jasmila je ostala u Berlinu da gleda filmove, a Damir se vratio u Sarajevo zbog posla. Nisu očekivali nikakvu nagradu u tako jakoj konkurenciji, i bili su sretni da su bili prikazani u glavnom programu, što je, zaista, ogroman uspjeh za prvi igrani i film bilo kojeg reditelja. Damir je vozio 1.500 kilometara do Sarajeva, ali dan prije završetka Festivala su mu javili da bi bilo dobro da bude prisutan na završnoj ceremoniji, zajedno s Jasmilom! To je bio šokantan znak da je film možda dobio jednu od desetak festivalskih nagrada. Damir je ponovo sjeo u automobil, vozio 1.500 kilometara i stigao na završnu ceremoniju. Žiri je čitao nagrade, uobičajeno je da se ide od manjih prema većim nagradama, Damir i Jasmila su sjedili u gledalištu, i nisu čuli ime svog filma… Već su bili pomislili da, ipak, nisu ništa dobili, jer je bilo preostalo samo da žiri pročita posljednjeg dobitnika – pobjednika festivala. I Charlotte Rampling je pročitala: „Grbavica“!!!
Bio je to nevjerovatan trenutak jednog velikog ljudskog i filmskog putovanja. Po povratku u Sarajevo, Jasmila je nastavila da se bori, zajedno sa žrtvama ratnih silovanja i nevladinim organizacijama koje su im pružale pomoć, da se donese zakon kojim se žene žrtve seksualnog nasilja tretiraju kao žrtve rata. I uspjele su u tome!
Nakon ovog svjetskog uspjeha, Damir nastavlja da producira filmove koje režira Jasmila Žbanić: „Graditeljev dnevnik“ o rekonstrukciji granatiranjem uništenog Starog mosta u Mostaru; „Na putu“ o radikalizaciji mladih muslimana u BiH (u konkurenciji Berlinalea); „Za one koje ne mogu da govore“ (o hotelu u Višegradu u kojem su sistematski silovane žene tokom rata). Osim ovih filmova, Damir je producirao ili koproducirao i brojne druge filmove, među ostalim i igrani film „Muškarci ne plaču“ u režiji Alena Drljevića, koji je pobijedio na Festivalu u Karlovim Varima, i „Cure“ u režiji Andree Štake , koji je bio pobjednik festivala u Locarnu i Sarajevu. Zajedno s Eldarom Emrićem Damir je režirao dugometražni dokumentarni film „Rus“ (Posebno priznanje na Festivalu „Zagreb Dox“).
Jasmila, Damir i glumica Jasna Đuričić, koja utjelovljuje lik Aide, glavnu ulogu u filmu o genocidu u Srebrenici, naminiranom za Oscara
Još jedno putovanje kroz užas ratnih stradanja
Posljednjih godina, najveći dio vremena Damir je proveo pripremajući s Jasmilom „Quo vadis, Aida?“ Bio je to još jedno putovanje kroz užas ratnih stradanja, ovoga puta kroz genocid u Srebrenici. Neizbrojive su bile produkcijske prepreke u pripremi ovog filma. Od bolne emocije, do realizacije epskog projekta. Od budžeta od nula KM, do finansijskih sredstava iz nekoliko evropskih zemalja. Od problema s lokacijama do filma u kojem učestvuje hiljade učesnika, a snima se ljeti na temperaturi od + 40 stepeni. I onda, poslije svega, kada je trebalo da se tehnički završi film u fazi postprodukcije, a to je trebalo da se desi u tri zemlje: Njemačkoj, Poljskoj i Rumuniji – došla je Corona i zemlje su uvele karantine!
Damir i Jasmila, sa svojom ekipom, uspjeli su da sve to pobijede i da film ima svoju premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu, gdje je bio ispraćen desetominutnim ovacijama! Kada je film postao bh. kandidat za Oscara, ponovo produkcija nije imala nikakvih sredstava za skupu kampanju u Americi. I ponovo je trebao smisliti načine kako da film dođe do glasača Američke akademije za film. U konkurenciji su bila 93 odlična filma iz cijelog svijeta!
Kada je prije nekoliko dana objavljeno da je film nominovan među pet najboljih stranih filmova za ovogodišnjeg Oscara, svi smo bili presretni. Naravno, potpuno neprimijećena je ostala činjenica da je tom nominacijom, zajedno s prethodnim ogromnim uspjesima i nominacijama za BAFTU, nagradu Britanske filmske akademije, Damir postao jedan od najboljih evropskih filmskih producenata!
Prije dvije godine, Jasmila je dobila poziv od čuvenog evropskog televizijskog kanala „Arte“ da napravi film o čemu god hoće! I onda se odlučila da napravi film o Damiru! I razlogu zašto je Damir putovao tri puta po 1.500 kilometara kad su dobili nagradu u Berlinu, kao i mnogo puta poslije kad je trebalo preći velike razdaljine. Zašto nije putovao avionom? Zato što se Damir bojao letenja! Godinama, Damir nije mogao da uđe u avion jer bi dobijao klaustrofobični napad. Prvi put mu se to dogodilo na mojoj predstavi! Ja to nisam znao do skora.
S timom „Deblokade“: Haris Pašović, Damir Ibrahimović i Narcisa Cvitanović
Strah i oslobođenje – od 1994. do 2019.
Tokom Opsade Sarajeva, igrali smo predstavu Paula Austera „U zemlji posljednjih stvari“, koju sam režirao u Svrzinoj kući. Predstavu smo igrali u velikom halvatu ovog čuvenog sarajevskog muzeja. Scenska postavka je bila takva da su gledaoci sjedili na minderu i, ako bi htjeli, naprimjer, da izađu s predstave, morali su doslovno proći preko scene, kroz glumce koji su igrali. Damir je bio na predstavi, i u jednom trenutku, prostor i sadržaj predstave, sve skupa, podsjetilo ga je na neke teške situacije iz rata. Dobio je napad klaustrofobije, ali nije htio da ometa predstavu i da izađe preko scene. To je bilo veliko traumatično iskustvo za njega.
Zbog toga nije godinama mogao ući u avion. Kada je Jasmila počela da snima film o njemu, Damir je krenuo na terapiju, da se oslobodi straha od aviona. I uspio je! Film „U zraku,“ o tom procesu oslobađanja, prikazali smo na prvom Sarajevo Festu – umjetnost i politika (East West Centar). Tako smo uokvirili Damirov strah i oslobođenje – od 1994. do 2019.! Kada za nekoliko sedmica Damir sjedne u avion za Los Anđeles, na putu prema Oscaru, neće biti straha.
Jer, Damir Ibrahimović je već tri decenije istinski šampion!
