Andrija Milošević: Nisam lud da ne budem otac

Piše: Emina Dzafic

 

Humorističan, prirodan, jednostavan i omiljen Andrija Milošević (42) važi za jednog od najpoznatijih glumaca na Balkanu. Za njega često kažu da je najpoželjniji neženja, dok sebe opisuje kao nekog ko je lišen sujete i uspjeha u društvu. Odavno je osvojio srca mnogih ljudi i rijetko da postoji osoba koju Andrija ne može da nasmije, jer je i dan-danas u duši samo dijete koje voli da se igra. Ostvario se u brojnim ulogama, tumačio razne likove, igrao na daskama koje život znače, te očarao svojim talentom u raznim TV serijama i filmovima.  Smatra da je život glumaca na Balkanu težak, ali da umjetnost uvijek pobjeđuje, jer je jaka i silovita i njoj se klanjaju samo najbolji. Iako o svom privatnom životu ne voli mnogo da govori, otkrio nam je kako se zaljubio u svoju djevojku Aleksandru Tomić Džedo, hoće li uskoro zazvoniti svadbena zvona. Također, ispričao nam je i nekoliko detalja o knjizi koju piše, koju je posvetio svojoj majci Veri, kao vječnu uspomenu na nju. Samo za magazin “Azra” fenomenalni glumac govori o planovima za budućnost, koliko je pandemija utjecala na njegovu karijeru, gdje crpi svoju inspiraciju i ko mu smišlja viceve i skečeve koje plasira publici na svom Instagram profilu, gdje ga prati blizu 800.000 osoba.

– Ja sam dijete i igram se uglavnom. Moje gledanje na život je takvo da mi omogućava da relativizujem trivijalne probleme i vežem većinu svog vremena za osmijeh. Kada smislim šalu, to je trenutak, lišen sujete i imperativa uspjeha u društvu, jer jednostavno uživam u tom trenutku – kaže na početku razgovora Milošević.

Koja Vam je uloga koju ste tumačili najdraža?

– Diplomska. Uloga Zana u predstavi “Gospođica Julija”. To je bio zvjezdani trenutak mog života.

Šta biste u svojoj karijeri izdvojili, što Vas je, prema Vašem mišljenju, vinulo do zvijezda?

– Rođenje. Bio je šesti august. Vrućina. Bez tog bitnog momenta ne bih mogao da ostvarim ništa. Čudan je bio taj moj dosadašnji životni put. Trudio sam se da toliko toga naučim za kratkih 40 godina, kako bih mogao, prije nego što odem pod zemlju ostaviti nešto od sebe na površini. Ja sam uživalac života, posjetitelj koji dolazi da usreći, razvedri i razumije.

Koliko je današnjim glumcima teško probiti se i postati prepoznatljiv? Je li  taj “posao” i za Vas bio težak? Kada ste tek počinjali, kao zaneseni dječak, vjerujući u sebe i svoj talent, koliko ste nailazili na odbijanja, prepreke? Jesu li Vas one tjerale na pomisao da odustanete?

– Ljudi danas imaju tehnološke alate koji, ako su vješti, naravno, mogu da im pomognu u profesionalnom životu. Nije važno gdje živite, jer internet i socijalne mreže mogu otvoriti mnoge puteve. Glumci bi trebali da vladaju mrežama, ali je potrebno da ih koriste na glumački način, ne privatni. Ja sam radio u teškim i turbulentnim vremenima, ali nisam razmišljao o popularnosti, niti o nečemu sličnom i površnom, već samo o ulozi koju u tom momentu pravim. Nije mi bilo bitno imam li za jelo i stan, važno mi je bilo da radim ono što je moje biće. To je iskrena ljubav i žrtva, koju umjetnik rado podnosi. Sve kalkulacije u našem poslu su fatalne.

Je li život glumaca na Balkanu težak, iz Vaše perspektive?

– Jeste, komplikovan je. Od raspada Jugoslavije, kultura na ovim prostorima bježi od osvete. Već 30 godina mi smo ti koji podnose agresivni marketing protiv kulture, što znači ljubavi, poštovanja, razumijevanja i ljudskosti, svega onoga što u ljudima samo kultura gaji. Mržnja je popularna, ljudi uživaju u međusobnim prijetnjama, ugrožavanjima svih prava, vesele se tuđoj nesreći, sele se u druge zemlje, žive kao podstanari u sopstvenim kućama, dijele se na nedjeljivo ako treba, a treba, dive se najnesposobnijim među nama. To je ono što vlada medijima. Mi smo ti koji vraćamo dušu u tijelo savremenih potomaka raznih identiteta, borimo se goloruki, dajemo sve od sebe da nas spasimo. I ima nade. Mnogo je ljudi kojima treba ljudskosti i poštenja, koji vape za čovječnošću, za prijateljstvom i osmijehom. Nije lako biti glumac na Balkanu.

Koliko se danas, zapravo, poštuje umjetnost? Je li ona unakažena s pojavom ljudi željnih instant slave?

– Umjetnost neće umrijeti, ona je jedino što ostaje, čime se dičimo u historiji. Ono što zovemo kulturno blago.

Smatrate li da je umjetnost često potcijenjena, banalizirana i zanemarena?

– Mislim da je se boje. Ona je prejaka, silovita, njoj se klanjaju samo oni najbolji, oni najtalentovaniji, oni koji imaju dušu.

Je li teško ostati svoj, autentčan i ne podlegnuti konzumerizmu, bez obzira na nepovoljan položaj umjetnosti u današnje vrijeme?

– Nije, upravo suprotno, sada je to najlakše, jer nam je pred očima sav pakao duhovitih pokušaja da se bude neko. Zatrpani smo tonama jalovih misli s interneta, tonama lažnog sjaja. Ja lično, nemam kud nego da budem svoj. Tu je moja baza i bunker za odbranu.

 Je li pandemija Corona virusa zaustavila i oštetila umjetnost?

– Nije. Zaustavila je mnoge živote, ali je nahranila izgladnjelu ideju slobode. Kada ste zatvoreni i uplašeni od nevidljive sile, počinjete da razmišljate. Mislim da su u dobu pandemije mnogi bili iznenađeni kada su u svoja četiri zida shvatili da mozak može i da razmišlja.

 Kako ste Vi proveli proteklu godinu? Je li pandemija i Vas zaustavila? Jeste li na svojoj karijeri osjetili njen okrutni bič?

– Jesam, ali se borim. Vjerujem u konkretne dokaze u jurnjavi za snovima. Otvorili smo pozorište. Pomjerili jednu ogromnu zajednicu i zatalasali beogradsku scenu, pa i šire. Podržali su me oni najbolji u našoj branši, došli su da igraju na toj sceni i publika je pohrlila. Pozorište je institucija duboko ukorijenjena u našoj kulturi. Ljudi s ovih prostora vole živ jezik, trenutnu emociju i gromoglasan smijeh. Zbog svega toga mi smo opstali. Bili smo zatvoreni, a taman smo krenuli, međutim, i dalje smo tu, prisutni i itekako živahni.

Uz sva Vaša ostvarenja u životu: pozorišni, filmski, televizijski glumac, TV voditelj, sada prije Vašeg imena možda bude pisalo i pisac. Pišete knjigu posvećenu svojoj majci Veri. Možete li nam otkriti nekoliko detalja?

– To je dnevnik emocija. Tako se desilo, to je koncept, sirove, napisane emocije. Poezija u prozi. Nema kićenja, nema komplikovanih riječi, samo čista šifra za ono što se buni u duši.

 Šta je, prema Vašem mišljenju, u životu najvažnije?

– Ne zaboraviti da si čovjek.

Kada biste morali birati između ljubavi i karijere, šta biste Vi izabrali?

– Ljubav, naravno.

Nedavno ste rekli da planirate uskoro i brak sa svojom djevojkom Aleksandrom Tomić Džedo. Kada ćemo čuti svadbena zvona?

– Čim bude javit ću vam.

 Je li bilo teško pronaći srodnu dušu?

– Ne znam. Ako je išta u životu pitanje sreće, onda je to pronaći svoju drugu polovinu. Zamislite koliko je tek sada teško, kada je prodaja tijela i duše postala standard. Mnogi mladi ljudi danas umjesto lica okreću zadnjicu, da bi pokazali ono što smatraju da je najljepše na njima. U ovom vijeku guzica je životna vodilja. Ljubav je surova, ako je računate na digitronu.

Čime Vas je “kupila” i kako je Aleksandra osvojila Vaše srce?

– Za neke stvari ne postoje riječi.

Kako ste se zaljubili i upoznali?

– Našli smo se u jednom nevjerovatno dugom pogledu.

Planirate li jednog dana ostvariti se i u ulozi oca?

– Naravno. Nisam lud da ne budem otac.

I za kraj, koji su budući planovi u karijeri, na kakvim projektima sada radite?

– Posvetit ću se djeci i roditeljima. Imat ćete priliku da gledate neke sjajne stvari.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti